Dođem kući, već su 22h, i gledam Jupiter kako bliješti na jugoistoku. Unutarnji dijalog je išao ovako nekako:

  • Hoću li izvlačiti teleskop? Jesam li preumoran?
  • Možda je seeing loš? Zvijezde mi nekako trepere…
  • Ma znaš kaj, idem ga izvući i postaviti pa kud puklo da puklo!

Čest je slučaj da nakon dugog dana na poslu i obavezama nemam volje izvući teleskop ali imam snage za dangubit na kompjuteru igrajući War Thunder, Cities Skyline i slično. Dosta toga!

Teleskop sam izvukao i postavio bez čekanja na hlađenje. Dok sam se primio tog posla bilo je već prešlo 23h, ali kako radim od 10h ujutro rekao sam da mogu jednu noć ostati duže budan. Naravno, pri postavljanju teleskopa nije sve išlo kao po loju. Problem koji me muči već dva mjeseca je gubitak kontakta na krokodilima, zbog čega mi se gasi SynScan. Uvijek malo kvrcnem žicu pa proradi sve ali postaje iritantno. Treba malo piknuti lema na taj kontakt.

Nakon postavljanja teleskopa fino sam ga iskolimirao i usmjerio prema Jupiteru. Taman stavim binoviewer i krenem gledati kada stane sve. Ona „kvrcnuta“ žica je opet izgubila kontakt. Ništa, otvorio sam krokodil i namotao žicu opet oko njega, opet napravio kalibraciju SynScana  i vratio se promatranju. Izgubilo se bez razloga 10 min vremena i dobio naramak frustracija. Moram se što prije latiti lemljenja kako se ovakve situacije ne bi ponavljale. Jupiteru sam se konačno posvetio oko 23:40.

Opet me muči problem koji je bio tu na promatranju prije mjesec dana i snimanju prije dva tjedna – nizak kontrast. Planet je tako nekako ispran, detalji su tu ali ne iskaču. Čak je seeing bio pristojan, limb planeta je bio oštar, mjeseci su bili sitni diskovi, ali ta koprena smeta. Krivim za to nizak položaj planeta nad horizontom, samo 28° visine u kulminaciji.

Zanimljivost na planetu je bio Južni ekvatorijalni pojas (SEB) bez detalja. Trudio sam se vidjeti neku kvrgu u njemu, mrlju, procjep, valovite rubove… ništa. Sjeverni ekvatorijalni pojas (NEB) je imao solidne detalje, kvrge na rubovima, bijele fleke kraj njih, festone, čak i neki procjep na sjevernom rubu kraj meridijana. Sjeverni umjereni pojas (NTB) je također imao neke čvoriće i kvrge po sebi. Sjeverna polarna regija je bila bez detalja, a sami predio oko polova bio je nešto tamniji od ostatka.

Na jugu planeta, tj. meni je to u teleskopu „gore“, već spomenuti SEB bez detalja. Ali zato je Južna tropska zona (STrZ) bila definitivno najsvjetliji dio planeta. Navikao sam da je prostor uz ekvator, između SEB i NEB najsvjetliji pa me ovo opažanje malo iznenadilo. Južni umjereni pojas (STB) je pokazivao detalje. Na predjelu zapadno od meridijana je iščezavao, ali zato je istočni pokazivao dva festona prema jugu, bijele fleke i slabašni procjep. Na samom istočnom rubu je bila svjetla pjega u pojasu. Južna polarna regija kao i sjeverna, tamnija oko pola. Zanimljivo je kako nisam vidio svjetlu zonu koja inače odvaja STB od polarne regije.

Nakon pola sata promatranja i skiciranja pogledao sam u SkySafari kada izlazi Mars. Aplikacija je rekla kako će tek oko 1 izgmizati iznad horizonta. E to je već previše, bolje ustati ujutro pa okušati sreću. Tad sam spakirao teleskop i otišao u krevet.

(Visited 18 times, 1 visits today)