Messier 1 i nasumične galaksije

Posted on 2018-12-30

by Vedran

Ove skice nastala su četvrtak, 27. prosinca 2018., prilikom promatranja u Pokupskom Cerju.

Messier 1

4. srpnja 1054. godine na noćnom nebu pojavila se nova zvijezda u rogu zviježđa Bik, sjajnija od bilo koje zvijezde na nebu. Tadašnji promatrači neba mogli su je vidjeti kraj tankog srpa Mjeseca, oko sat vremena prije zore. Sjaj nove zvijezde nadmašio je prividan sjaj planeta Venere, postavši tako treći najsjajniji objekt na nebu. Pridošlica se vidjela dva tjedna na dnevnom nebu a potom je počela gubiti na sjaju. U travnju 1056. iščezla je iz dometa ljudskog oka. Moderne analize govore kako je supernova eksplodirala možda već u travnju ili svibnju, ali bilo je potrebno izvjesno vrijeme da dosegne najveći sjaj od m=-6.

Pojava nove zvijezde zaboravljena je sve do 19. stoljeća, a u međuvremenu je otkrivena maglica na mjestu njenom mjestu. Prvi astronom koji je uočio maglicu je engleski doktor i polimat John Bevis 1731. Charles Messier otkrio je maglicu neovisno 1758., dok je pratio sjajan komet. Pojava maglice je bila toliko nalik tamnom kometu da ju je Messier pratio nekoliko dana. Kada se uvjerio kako je maglica nepokretna, što kometi nisu, zabilježio ju je u svoje dnevnike i nastavio dalje njuškati za kometima. Na taj način je započeo stvarati katalog objekata po kojem će kasnije postati poznat. Stoljeće kasnije maglicu je promatrao Lord Rosse, irski plemić, s 36 palčanim teleskopom. Pritom mu se učinilo da liči na rakovicu i zahvaljujući njegovom opisu maglica je dobila svoj nadimak. Nije pomoglo ni što je Lord Rosse sam sebe opovrgnuo kada je kasnije maglicu promatrao s 72 palčanim teleskopom i pritom rekao da uopće ne liči na rakovicu. Nadimak je ostao.

S pojavom (astro)fotografije, astronomi su otkrili kako se maglica polagano širi. Uspoređujući fotografije snimljene u periodu od 20 godina izmjerili su brzinu ekspanzije, a potom su izračunali da je maglica nastala prije otprilike 900 godina. Prvi tko je nedvojbeno povezao supernovu iz 1054. i maglicu je bio Edwin Hubble, ali je tek sredinom 30ih postalo općeprihvaćeno kako je eksplozija zvijezde iza sebe ostavila užareni oblak plina. 1968. u maglici je otkriven pulsar, brzorotirajuće truplo zvijezde koje odašilje radio pulseve svakih 33 milisekunde.

Nakon svih ovih velikana astronomije maglica Rakovica se našla i u mom oku. Prvi put sam je promatrao u rujnu 2005. s prvim ozbiljnim teleskopom – Betsy, Dobsonom 200 mm promjera i 1200 mm fokusa. U tom teleskopu maglica mi se činili uvijek kao romboidna mrlja bez detalja. Prilog u tome su i skice nastale tih davnih dana. Na njima je nesretna Rakovica flek bez detalja.

Ako ovaj tekst čita netko mlađi od ove skice – drago mi je 🙂 Tog dana sam slavio 18. ročkas za teleskopom #asocijalan

Pa još jedna

U godinu dana tehnika skiciranja mi je jako napredovala.

Nabavka Tristača, 300/1500 Dobsona, nije pomogla u mom doživljaju Rakovice. Umjesto romboidnog oblačka u većem teleskopu sam je opisivao kao romboidnu ali da sa skrenutim pogledom pokazuje “zrnatu” teksturu. Eto što vam donesen trošak nabavke većeg teleskopa i 20 kg više za tegliti :). Na kraju, došla je i ta sudbonosna večer kada sam se odlučio posvetiti Rakovici kao nikad do sad. Tristač Mk2, koji je također 300/1500 Dobson ali sa praćenjem, omogućava mi da se lakše uživim u objekte te iz njih izmuzem detalj više. Tako je bilo u četvrtak u Pokupskom Cerju. Utipkao sam u kontroler “M1” i nakon par sekundi zujanja teleskop je pokazivao maglicu. Navalio sam na nju 6mm Planetary okularem i ostao začuđen. Na tren sam skrenutim pogledom vidio “grane” kako vire iz gornje polovice maglice. Šokiran, brzo sam ubacio 7mm Planetary okular da podignem svjetlinu slike ali “grana” više nije bilo. Ni povratak na 6mm okular nije pomogao. Pomalo razočaran sam spustio povećanje natrag na 7mm (214x) i krenuo sa skiciranjem. Tad sam shvatio kako u inače “dosadnoj, romboidnoj” maglici ima finih detalja i nijansi. Nakon 20tak minuta bio sam gotov sa skiciranjem i nastavio sam dalje s promatranjem.

Skicu sam u konačnici iz terenske bilježnice na papir preselio u subotu, 29.12. Potom sam je skenirao s A4 hamera u rezoluciji od 600 dpi. Originalna skica ima 12 cm u promjeru, a nakon skeniranja to je ispalo negdje oko 2850 px. Uz malo igranja u Photoshopu završila je na kraju u formi za prezentiranje.

NGC 584 i NGC 586

Stalno premećem po svojim dnevnicima, sređujem ih, organiziram, rastavljam i sastavljam. Tako sam primijetio kako sam prije imao jednu pohvalnu naviku – skiciranja nasumičnih objekata. Znalo se dogoditi da bih naletio na neki jednostavan, ali po ničemu poseban objekt koji mi se svidio u tom trenu te bih ga zabilježio na papiru. Nekako je s godinama ta navika nestala. Iz tog razloga sam se odlučio malo trgnuti i prezentirati bezimene NGC objekte koji čuče zaboravljeni i skriveni iza alfanumeričkih oznaka.

NGC 584 nije galaksija koja pršti detaljima ali smjestila se u zanimljivom okruženju i sa susjedom, malom NGC 586. Potonja je tanka prugica svjetla na desno od svoje raskošnije susjede. Neka u barem jednom zapečku interneta ostane zabilježen ovaj par galaksija. Priča se po bazama podataka kako je ovaj kozmički duo udaljen od nas 72 milijuna svjetlosnih godina, tj. svjetlo s njih je krenulo dok smo mi, sisavci, živjeli noću (poput današnjih astronoma) kako bi izbjegli dinosaure. Prividan sjaj NGC 584 je m=9.8, dok je susjedna NGC 586 m=12.8, tj. petnaestak puta tamnija.