Za vikend 27. do 29.9. održao se Petrova gora Star Party (PGSP). Put koji je trebalo proći da bi se on odigrao bio je iznimno trnovit ove godine. Sve je krenulo bajno, Petrova gora je proglašena parkom tamnog neba sredinom godine, a onda kajla za kajlom, kao za inat.

Prvi problem je što je prostor spomenika na Petrovoj gori iznajmljen za potrebe snimanja nekog filma ili serije. Gore su se nacrtali zaštitari koji su odlučili zabraniti pristup platou ispod spomenika, a da bi vidjeli tko im se tuda šulja po mraku nasrali su neki reflektor. Nakon natezanja s odgovornima uspjeli smo isposlovati pristup platou. Nažalost, produkcijska kuća je zakupila sav smještaj u Muljavi i Vojniću pa smo morali pomaknuti PGSP sa početka rujna na kraj rujna. Kasniji datum donosi rizik lošijeg vremena i nažalost vrijeme nas nije mazilo. Bilo je oblačno, poluoblačno, maglovito, a razvedrilo se tek kada sam teleskop spremio prve večeri PGSP-a, nakon što sam odustao od promatranja pod oblačnim nebom.

Druga kajla je bilo svjetlo na vrhu spomenika koje je postavljeno kako se avioni ne bi zakucali u njega. I prije je gorjelo svjetlo gore, tipična crvena lampica, ali novo svjetlo je bilo bijele boje i velikog intenziteta, dovoljno da promatrači na platou vide svoje sjene. Nakon proučavanja zakona o sigurnosti u zračnom prometu, došli smo do zaključka kako je svjetlo na spomeniku u bilo kojem obliku suvišno jer nema aerodroma u krugu od 15 km. HT, vlasnik antene na spomeniku, izašao je u susret nakon naše intervencije i u potpunosti uklonio svjetlo. Tako su Beskrajevci, a najviše Bobo, dobili nekoliko novih sijedih dlaka organizirajući ovogodišnji PGSP.

Vizualna astronomija je teška

Vizualna astronomija (vizuala, blejanje, gledanje, promatranje…) je težak zanat koji se uči godinama. Formula je jednostavna: što više gledate, više vidite. Prvi pogledi kroz teleskop novopečenog vizualca su uvijek orijentirani na sjajne i lako dostupne objekte. Potom se prelazi na sve teže objekte, a na kraju se završi u nekim nebuloznim izazovima, tipa „Ajmo vidjeti planetarnu u M15!“.

Karikirat ću evoluciju jednog promatrača:

Prvi pogled na Andromedu kroz teleskop:
–To je to? Pa nije baš nešto…

Ovo je korak na kojima se dijeli žito od kukulja. Kukulj će zaključiti da je vizuala bezvezna i otići u astrofotografiju, a žito će biti upornije.

Deseti pogled na Andromedu kroz teleskop:
-Lijepo se vidi! Mogu pratiti oval svjetla više vidnih polja. Vidim pratilje, a u najbistrijim noćima i nagli prekid u svjetlini ovala zbog pruge prašine i plina.

Dvadeseti pogled na Andromedu:
-Vidim jezgru M31, pratilje, prekid zbog prašine, a ako se potrudim i NGC206, zvjezdani oblak.

Stara iskusnjara kada gleda Andromedu:
–Jezgra i pratilja M31 su tu, kao i uvijek. Vidim NGC206, kužim drugu prugu prašine kraj jezgre. G1 Mayal se lijepo vidi. Mogao bi jednom potražiti i ostale sjajnije kuglaste skupove u M31…

Ljepota vizualne astronomije što je svaki sljedeći pogled već promatrani objekt zbroj dojmova od prije. Kada jednom uočite NGC206 u Andromedi ili NGC604 u galaksiji Trokut (M33), više ga nećete moći ne vidjeti. Cijela vizualna astronomija dala bi se parafrazirati popularnom Internet uzrečicom „What has been seen can not be unsee“ iliti bukvalnim prijevodom „Što jednom vidiš ne možeš više ne vidjeti“.

Cijela ova priča bila bi super kada ne bi imali neke fiziološke i psihološke efekte u jednadžbi vizualne astronomije. Umorni ste? Vidjet ćete manje. Previše piva u dupetu? Vidjet ćete manje, iako će svi s viškom piva reći da vide bolje. Cijeli dan ste proveli na jarkom Suncu? Vidjet ćete manje.
Postoji tu i druga krajnost. Želite nešto vidjeti? Vidjet ćete to. Proučavali ste fotografije objekta koji planirate promatrati? Instinktivno ćete tražiti te iste detalje u okulari pa ako ih i ne vidite mozak će ih od muke „izmisliti“. Na kraju, tu je ona najgora, kada vaš kolega nešto vidi u okularu a vi ne vidite. Naravno da ćete i vi taj objekt nakon toga vidjeti, zbog moći sugestije i želje da ne ispadnete „lošiji“ promatrač od kolege.

Svi ovi primjeri govore kako prilikom bavljenja vizualom treba biti oprezan i što je više moguće se isključiti od sugestija, vlastitih i vanjskih. Trudim se u svojim opisima biti što objektivniji i radije se pomirim da nešto ne vidim nego da uočavam detalje na rubu vidljivosti. Vjerujem da sam u 20 godina bavljenja astronomijom stekao renome kao „pouzdan promatrač“, koji je otporan na sugestije i maštu. No ipak, svi smo ljudi od krvi i mesa i na tu činjenicu sam se podsjetio na ovom PGSP-u.

Pec, pec!

Ajde, bio bi red da napišem nešto konkretno o PGSP-u i situaciji s Plutonom. Ovo je bila lekcija zašto opreza u vizualnoj astronomiji i (samo)kritike nikad dosta.

Naime, par dana prije PGSP-a piknuo sam Ogrena na email da sredi karte za pronaći Plutona. Nažalost, bio sam na firminoj konferenciji od 8 do 18h i nisam se stigao time baviti. Kvaka je da Ogren koristi Red Shift 7 planetarij koji ima zvijezde iz Tycho kataloga, proširenog kataloga zvijezda koji je prikupio satelit Hipparcos tamo 90ih. Problem je što spomenuti katalog ide do mv=11.5, što nije adekvatno za 30cm teleskop. Ogren radi s manjim teleskopom, 100 mm promjera pa vjerojatno nije imao dosad tih “slatkih briga” da mu nedostaje zvijezda u planetariju.

Došli mi tako na Petrovu goru i odmah navalili na Pluton, koji je bio možda 15° nad horizontom. Vrijeme nije bilo OK, stalno su koprenasti oblaci kvarili prozirnost. Ogren je napamet naučio raspored zvijezda oko Plutona i koristeći njegove upute došli smo do mjesta gdje bi trebao biti Pluton, ali patuljastog planeta nema u okularu.

Magnituda Plutona je 14.3 i trebao bi biti u dohvatu teleskopa, jer sam u idealnim uvjetima uspio uloviti zvijezde do m=15.2 sa skrenutim pogledom, a Pluton je 2x sjajniji od toga. Mučili smo se, gledali, uočavali nevidljivo i na kraju smo odlučili skicirati zvijezde oko mjesta Plutona. Na mjestu gdje je trebao biti on lovio sam na skici namjerno zvijezde na rubu vidljivosti skrenutim pogledom. Skicu sam po povratku doma skenirao i usporedio s rasporedom zvijezda u Cartes du Cielu, kojeg sam napunio s UCAC-4 katalogom, koji sadrži zvijezde do mag 16 (njih 113 milijuna). Na kraju se ispostavilo da sam ulovio Pluton kao zvijezdicu označenu s kraticom “AV” (od averted vision), ali u stvarnosti smo vidjeli skroz nešto treće.

Skica zvijezda koje smo vidjeli u okulari i usporedba s prikazom u planetariju Cartes du Ciel. Kliknite za veći prikaz na skicu.

U blizini lokacije Plutona su bile dvije zvijezde jedna do druge. Ogren je rekao kako je Pluton u biti blizu m=14.2 zvijezde i od muke ili želje da nešto uočimo rekao sam da je možda ta “dvostruka” zvijezda u biti Pluton sa susjedom. Nije bila ucrtana na karte koje je donio Ogren pa se to činio kao logičan zaključak. I svi smo nasjeli na tu priču, zvijezde su se činile dovoljno tamne da bi mogle biti Pluton i susjeda. Nekoliko ljudi se izredalo, pogledalo „Pluton“, prokomentiralo kako nije ništa posebno i potom se razišli do svojih teleskopa.

Kasnije sam tek shvatio zašto smo nasjeli na tu priču. Zaboravili smo na atmosfersku ekstinkciju, koja objekte na 15° iznad horizonta “ubije” za barem 1 magnitudu. Ona dvostruka zvijezde je m=12.6, što s ekstinkcijom dođe do m=13.6, ako ne i tamnije. Iz iskustva znam da su mi zvijezde oko m=14 u teleskopu već na rubu vidljivosti direktnim pogledom, što me prevarilo taj petak.

Bilo je kasno za povratak natrag. U petak navečer smo se uvjerili kako vidimo Pluton pa smo u subotu bili u mentalnom stanju kao i ekipa koja je vidjela kanale na Marsu. Ponovno smo naciljali „Pluton“ i provjerili kako izgleda. Ne samo da smo ga vidjeli, već smo Ogren i ja zaključili kako se čak pomaknuo u odnosu na zvjezdicu do. Ponovno me proučavanje rasporeda zvijezda u Cartes du Cielu dan kasnije prizemljilo, jer ne da nismo vidjeli Pluton, već su ove dvije bliske zvijezde statične, tj. nisu se mogle pomaknuti, a mi taj pomak vidjeli.

Zaključci o Plutonu:

  • TEŽAK JE!
  • Nevedno je da je Pluton m=14.3, ali kada se pridodaju atmosferski faktori za naše lokacije promatranja onda je bliže m=15 u idealnim uvjetima
  • Za vidjeti Pluton imamo još fore, neće tako naglo izgubiti na prividnom sjaju, ali treba otići na značajnu nadmorsku visinu gdje će efekt gledanja nisko nad horizontom biti umanjen
  • Dobre karte su obavezne
  • Vizualna astronomija je teška i sklona sugestijama, dovoljno da dva prekaljena astronomska vuka skoče u zamku “averted imagination” kako bi rekle kolege na Cloudy Nightsu.

Ostatak večeri u petak sam proveo skakanjem po raznim objektima, a u subotu sam u ugodnom društvu uživao u magli na vrhu Petrove gore. Smješno je ispalo, ali vrhunac PGSP-a je bilo bicikliranje u subotu popodne, kada me Marko proveo po krasnim kordunskim pustošima.

 

(Visited 55 times, 1 visits today)