Došla mi u petak poruka od stanovitog Saše sa sadržajem:

-Netko je spominjao kakve planove za vikend?
-Ja, da ih nemam
-subota ili nedjelja? Treba mi nešto jače, baš mi je bio težak tjedan pa bi se razbio…
-nedjelja, samo reci, kaj te interesira


I tako vam se dragi čitatelji dogovaraju razbijačine na dva kotača, u 34 riječi sa 185 znakova, razmaci uključeni.

Ideja je bila ponoviti rutu koju su Saša i Josip odvozili prošle godine, popeti se na Žumberak, spustiti u Sloveniju, osvojiti Bohor te se vratiti doma živ i zdrav. Razlika je što su oni to prošle godine odvozili u ožujku, kada je „sezona“ već otvorena, a mi smo se ovaj put namjerili na to u sred veljače. Dobro, zima je kilava pa se odvozilo više kilometara nego obično, ali opet…

Nekako sam si zamislio da će to biti vožnja od 220 km. Treba mi 30 km do Zagreba, 30 km od Zagreba i tu zbrojim Sašinih 158 km i eto me na 218 km. Na svu sreću, imao sam dva iz matematika (i doma su mi rekli da razmislim da se primim učenja matematike ili upoznam matemotiku) pa je vožnja ispala samo 201 km, bar za mene. Barem neka sreća u jučerašnjoj patnji.

Krenuo sam u 7:45 iz Velike Gorice dok je vani još bilo debelog mraza, a Garmin je pokazivao -2°. Dok sam došao do rotora u Bestovju, gdje je čvenk, jedva da sam nulu prebacio. Cijelo vrijeme me mučilo to što sam znao da nas čeka topao dan, s temperaturama od 15°C, a ja ujutro moram na vožnju krenuti zabundan. Kasnio sam na čvenk 5 minuta, ali je Saša zakasnio još dodatnu minutu pa je sve ispalo ok. Zbrojili smo se i krenuli put Bregane laganim kasom. U biti, to lagano je uvjetno, jer Šaša je kao brodski motor: vrti male kadence i ostvaruje ozbiljne brzine. Nadao sam se da će biti nježniji, ali ništa od toga. Kako vrtim trenažer, ispast će da sam mlakonja pa sam tiho šutio i patio iza njega.

Kod Bregane se odvajamo prema Divljim Vodama i frajer ne popušta. U debeloj hladovini su temperature opet pale ispod nule, a Šaša piči li ga piči. Na svu sreću, slučajno je trepnuo i usporio na sekundu pa sam iskočio ispred njega i smanjio tempo na puno ugodnije brzine. Nastavili smo tako do Divljih Voda i tu smo krenuli na uspon prema Stojdragi. Na njemu se vidjelo čija mati crnu vunu plete. Nisam htio biti papak koji dropa prijatelje, ali Saša se usporio, a meni njegova brzina nikako nije odgovarala pa sam mu polako bježao. Na kraju sam ga izgubio iz vida. Do Stojdrage je uspon strmiji, u samom selu ravna i poslije toga je pjesma otići do vrha uspona u Novom Selu Žumberačkom. Sunce je nakon 400 m nadmorske visine grijalo obronke planina pa je temperatura skočila s -1°C na ugodnih 7°C. Zapravo, kako je bilo vedro kroz noć bilo je i za očekivati ovakvu temperaturnu inverziju. Na cestama nije bilo skoro nikog, tu i tamo pokoji automobil. Mir i tišina na kakve čovjek zaboravi u gradu (i selu). Malo poslije Pokleka prolazim kraj nekog stabla, a na njemu vise gaće. Nećkam se nad prizorom i okrećem bicikl kako bih opalio fotku, računao sam da imam par minuta prednosti nad Sašom. No dok sam se zaustavio i počeo vaditi fotić eto njega. Da ne kvarim ritam vožnje odustao sam od nauma i nastavio dalje voziti. Nastavili smo skupa do Novog Sela Žumberačkog, gdje smo se odvojili s glavne ceste prema graničnom prijelazu. Na vrhu se zaustavljamo, jedemo čokse, srčemo vodu i krećemo prema Sloveniji.

Pogled prema Bohoru sa Žumberka. Jasno se vidi sivi sloj zraka uz horizont, posljedica nakupljanja aerosola zbog temperaturne inverzije.

Prolazimo granicu i spuštamo se prema dolini Krke kao sumanuti. Ceste je dobra, iako u sjenovitim dijelovima je slinava pa je bilo potrebno opreza. U nekom selu se krajcamo s nekim brkatim likom na biciklu, kao da sam ga vidio prije godinu i pol kada sam zadnji put ovuda vozio. Na kraju spusta prolazimo kraj članova JB Teama, koji su očito bili na trening vožnji. Izlazimo iz podnožja Žumberka i dolazimo do Podbočja, sela uz rijeku Krku. Na pitoresknom drvenom mostu preko rijeke koristimo priliku za opaliti koju fotku, a ja izražavam želju za pišanjem. Kao, naći će se neki grm pa ću se tamo odazvati zovu prirode. Nastavljamo dalje prema Krškom i gledam krajolik uokolo. Sve je ravno, a kao za inat, nema šipražja, žbunja, šikare i ostalih zapuštenih površina. Sve je uredno, sve je obrađeno, sve je na vjetrometini… Mislim si „Proklete bile te uređene zemlje…“, a Saša par minuta kasnije komentira „Tu je sve uredno, nemaš gdje pišat“. Rekao sam da ću trpiti do Krškog, nema mi druge. Vidjela se već nuklearka i znao sam da smo na par kilometara od grada. Na svu sreću, Sašin „brodski motor“ nas je fino vukao, uz nešto vjetra u leđa pa su kilometri samo prolazili.

Kad će netko sponzorstvo od Canyona?

U Krškom pronalazimo kafić, srčemo kavu i planiramo napad na Bohor. Kaže Saša da do uspona ima 15tak km, kod Brestanice. Na kraju je tih 15tak kilometara ispalo 10 km. Nakon rekuperacije krećemo, vozimo se kroz dolinu Save, uživam u pogledu i prisjećam se vožnje na Liscu od prije dvije godine. Na kraju me Saša provodi kroz slavni tunel (rudnik) di kratimo kilometar-dva s rute. Nakon jakog sunca bio je šok uči u njega i trebalo mi je neko vrijeme dok se oči nisu prilagodile. Rudnik nas je izbacio ravno pred Brestanicu. Divio sam se velikoj crkvi s dva zvonika koja dominira na brdu iznad ceste. Dojam su samo kvarili dimnjaci termoelektrane u pozadini, koji su obojani u vesele boje da poprave dojam.

Par kilometara kasnije u Senovu kraj škole skrećemo lijevo prema Bohoru. Saša govori kako je negdje na asfaltu crta od početka segmenta uspona, ali nisam raspoložen danas za divljanje pa me postavljanje vremena ne interesira. Početak je zapravo ravnica i ne može se smatrati dijelom uspona. Tek nakon jednog mostića se počinje osjećati uspon, gdje se odvaja cesta prema Bohoru. Cesta je tu vidno uža i osjeti se da je nižeg ranga. Nedaleko od mostića tabla nas informira da je do Bohora 10 km.
Provjeravam na Garminu, piše da smo na cca 250 m visine. U glavi mi se vrtjelo kako je kraj uspona na nekih 870 m visine (u stvarnosti je 895 m). Opet sam upogonio dvojku iz matematike te u glavi računam: 870 – 250 = 620 m uspona. Kad to podijelim s 10 km ispadne malo preko 6% uspona. Na očigled je to malo jača verzija sljemenskog cenera. Na našu nesreću, prvi dio uspona je „lažna ravnica“ s malim nagibima od 3-4%. Na njima se vozi dovoljno brzo da se uspon ni ne osjeti, ali opet je tu. Kvaka je ovaj put da u tih 4-5 kilometara lažne ravnice smo riješili jedva 200 m uspona tako da nas je u sljedećih 5 km čekalo 420 m uspona, tj. nagibi preko 8%. Ubrzo je krenuo taj grdi dio uspona, nakon zadnjih kuća u selu. Opet se odvajamo, svatko vozi svojim tempom.

Zanimljiv smjerokaz na Bohoru

U hladovini smo, ali temperatura je oko 10°C. Zabundan sam i dodatni napor na usponu dovodi do pregrijavanja. Na jednoj skoro serpentini zaustavljam se kako bi skinuo maramu s glave. Gledam Sašu 200 m iza sebe i odlučujem ga pričekati kako bi zajedno nastavili. Opet nas muči različiti tempo, čim sam krenuo vrtiti pedale on je počeo zaostajati. Umjesto da njemu forsiram tempo, a sebe mučim čudim kadencama, odlučujem ga ostaviti i nastaviti brzinom koja mi odgovara.
Nekih 500m nakon presvlačenja je neko sumnjivo križanje. Ravno je cesta blaža, lijevo je strma, ide nebu pod oblake. Garmin karte ne govore mi ništa pametno. Hmm, nerado se zaustavljam i provjeravam na mobitelu karte, trebam ići ravno. Nastavljam, gledam iza sebe, Sašu uopće ne vidim, a vidi se 200 m ceste. Parstometara kasnije ulazim u neki komadičak šume s crnogoričnim stablima, u ovoj goloj zimskoj vegetaciji ovaj dio se činio kao zelena oaza. Prekrasno nešto. Iza te crnogorice je rampa s naglim zavojem u lijevo i cestom koja se odvaja desno. Procjenjujem kako je cesta na lijevo ispravan put, a to mišljenje dodatno potvrđuju table koje govore da desna cesta ide prema nekim čudnim selima.

Zadnjih pedeset metara patnje za Sašu

Poslije tog zavoja uspon je baš strm, cajger na Garminu pokazuje dvoznamenkaste nagibe u rasponu od 10 do 13%. Penjem se, baš mi je teško, već sam odavno prebacio na 34:30 omjer. Mislim, znam da bih mogao stisnuti jače, ali ova zimska jakna na meni stvara dojam okova i ubija svaku želju za forsiranjem uspona. Od sve te muke mi se neka kap znoja slila u oči i jednostavno sam morao stati da bih je obrisao, sunce joj njeno. Tješim se da sam kilometar od vrha. Nastavljam dalje, cesta se penje i penje, nekoliko stotina metara kasnije se mimoilazim s nekim mountainbajkerima, pozdravljam ih i odmah iza blago zavoja mi se ukazuje svjetlost na kraju tunela! Vozim prema njemu i otkrivam da je to izlazak iz šume na planinski proplanak. Tu osjećam svu silinu južnog vjetra zbog kojeg je šuma proizvodila duboki huk. Otvorio se krasan pogled, ali malo dalje uočavam neke kuće. Kvragu, ovaj proplanak nije vrh, a moje sumnje potvrđuje tabla „Bohor“ koja pokazuje na desno. Na kraju je ispalo da me čekao još kilometar uspona sve dok iza jednog zavoja nisam ugledao planinarski dom. Konačno vrh! Dok sam se na vrhu glupirao s fotićem, pregledavao poruke i slao iste, na cesti se ukazao Saša. Njegova muka je bila jasna, jer je vozio cik-cak, borio se usponom i nije izgledao kao najsretniji čovjek na svijetu. Kad je došao do doma sjeli smo na štrudle i piće.

Pogled s Bohora prema 35 km udaljenom Samoboru

Spust je bio, tako, prohladan. Obrušio sam se natopljen znojem kroz hladovinu, tako da iskustvo nije bilo ugodno. Malo sam se posušio na prvoj polovici spusta tako da se kasnije lakše bavilo. U Senovu se okupljamo te krećemo natrag prema Krškom, ali sada smo umorni i, usudio bih se reći, jadni. Prolazimo Krško i produžujemo prema Brežicama. Vjetar čak nije bio dosadan koliko sam se bojao pa držimo brzinu iznad 30 km/h, posustajemo tek na pokojem hupseru. Prije ulaska u Brežice Saša u maniri pravog iskusnog biciklista govori kako bi stao u Lidlu ili na benzinskoj kako bi se domogao coca cole. To je bio lijepi, skriveni način za reći da nam treba odmor. Lidl nije više radio pa taj predah odrađujemo ne benzinskoj. Saša je uzeo Pepsi, a ja Coctu. Odmorili smo desetak minuta i nastavili prema granici. Nakon prelaska Save ulazimo u duboki hlad, temperatura pada i meni na mahove postaje neugodno zima, valjda od onog znoja koji me natopio. Unatoč tom subjektivnom osjećaju hladnoće, temperature su i dalje bile blizu 10°C. Tempo vožnje je dobar, na mahove i predobar, sve dok Sašu na jednom hupserčiću nije ulovio grč. Stali smo kako bi se istegnuo i potom lakšim tempom nastavljamo dalje. Uskoro smo na granici, prelazimo u Hrvatsku i potom javljam Saši kako bih ubio za kavu. On je rekao da zato nije pio Coctu, jer nema kofeina.

Dolazimo do Samobora i Saša me vodi u Samoborsku pivovaru na kavu. Dolazimo ubijeni i parkiramo vrance dok nas gledaju neki drugi biciklisti s terase. Oni su očito došli iz Zagreba na pivicu, a mi se ubili ko konji. Kavu srčemo brzo da se ne ohladimo i krećemo dalje. Ispred nas je jedan nadvožnjak, koji je ujedno i segment na Stravi pod imenom „Passo Domaslovec“. Zbog svog unikatnog imena nadvožnjak je dio interne zafrkancije pa govorim Saši da se pazi „prijevoja“. On odgovora rezignirano „Znam!“. Par minuta kasnije eto nas kod spomenutog nadvožnjaka. Penjemo se gore, zaobilazim Sašu i dolazim do vrha nadvožnjaka. Gledam iza sebe, Saša silazi s bicikla, ulovio ga grč. Okrutni Passo Domaslovec je uzeo novu žrtvu! Na vrhu nadvožnjaka dostiže nas neki dugokosi, sijedi dedica na retro specki s kožnatim bisagama. Spominje nešto da jel sve u redu i da su biciklisti najbolji ikad. Kurtoazno ga pozdravljamo i ignoriramo, dosta nam je muke i nemamo vremena za stare lude. Nastavio je dalje, a Saša je nastavio s istezanjem. Nakon par minuta sjedamo opet na bicikle i nastavljamo dalje. Niti kilometar kasnije dostižemo djedicu, pozdravljamo ga i pretičemo, a on krene nešto vikati „Campagnolo Super Record haha!“.

Isprika za odmor

Dolazimo do Bestovja, gdje je jutros bio čvenk i tu se odvajamo, Saša preko mosta natrag u Zagreb a ja prema Lučkom. Saša je još u Samoboru najavio da neće raditi krugove po kvartu da prebaci 100 milja (161 km) jer mu je dosta svega. Ja pak shvaćam da sam jutros pogriješio s matematikom jer sam tek na 172 km, a do doma imam još 29. Juhu! Nažalost, to nije pomoglo puno. Povratak kroz Ježdovec je dio puta me uvijek baca u depru, jer ga treba pregazit kad ostaneš sam i umoran ko pas. Unatoč tome, držim ok tempo, blizu 30 km/h. Palim svjetla jer se smračilo i gledam zalazak sunca nad Samoborskim gorjem. Uskoro prolazim Lučko, nastavljam prema Stupniku i kod podvožnjaka ispod autoceste sam si malo stao, tek toliko da dođem k sebi. Nakon 2-3 minute idem dalje, prolazim Hrvatski Leskovac, Brezovicu, Odranski Obrež. Tu uočavam na nekom mostiću neku ispriku za lijep prizor pa se zaustavljam „fotkati“. U biti sam patio i to je bio izgovor za predah. Preostalih 12 km gazim bez problema i pritom sam ugodno iznenađen radom nove lampe, koja čak i na najslabijem načinu rada daje dovoljno svjetla za voziti 30 km/h po ravnom.

Kad sam došao doma bio sam gotov. Pitao sam se što mi je to trebalo, upropastit si tako lijep dan? Niti 15 minuta kasnije, nakon tuša i večere, svirala je druga ploča. U glavi su se već počele rojiti ideje za nove vožnje. Danas, u ponedjeljak, pere me još veći hype. Kad ćemo opet?

Kliknite na sliku da bi ste vidjeli vožnju na Stravi