Teško je promatrati u sred tjedna pa tada izbjegavam odlaske na teren. Iz tog razloga sam u srijedu 14. listopada otišao u dvorište, postavio teleskop i usmjerio ga prema Marsu. Kako se vrijeme ne bi tratilo, dok se teleskop hladio oprao sam veš na kratkom programu i objesio ga.

Kada sam konačno zajašio teleskop bilo je već 22:35. Seeing je bio nešto bolji nego protekla dva promatranja pa je planet pokazivao detalj više. A što se vidjelo na planetu? Ništa drugo nego ogromna „meta“ na Marsu – Solis Lacus. Tko ne zna, Solis Lacus je tamna mrlja omeđena tamnim lukom na jugu. Luk je u biti polukružnica koja počinje na istoku i završava na zapadu. Između mrlje i tog luka je svjetla regija – Thaumasia, preko koje se pružaju „mostovi“ koji spajaju Solis Lacus s lukom. Efekt luka, mrlja i mostova je da cijeli Solis Lacus s okolnim albedo pojavama izgleda kao kotač bicikla s debelim žbicama. Kada se k tome doda i „prst“ Agathodaemon koji se pruža sjeveroistočno od Solis Lacusa, efekt je još potpuniji. Usudio bih se reći da mi je Solis Lacus, uz Sinus Sabaeus i Syrtis Major jedna od najljepših pojava na planetu.

Druga zanimljivost na disku planeta je bila flekica na sjevernoj hemisferi, gotovo uz sami limb. U toj nejasnoj fleki slabog kontrasta na momente je iskakala svjetlo žuta mrlja čija se lokacija poklapa s Nix Olympica, tj. Olympus Monsom. Ostatak planeta je ponudio uobičajeni miš-maš mrlja, a moram istaknuti kako je bilo dosta oblaka uz istočni i zapadni limb planeta. Polarna kapa je jedva primjetna koliko je malena.