Život, čudna je to stvar. U trenu pisanja ovog posta imam 33 godine. Do prije par mjeseci živio sam u nekom balonu, sve je išlo nekim svojim tokom, baš onako kako je trebalo i to već duži niz godina. Nađeš ljubav svog života, oženiš se, postaneš ujak, uživaš u svojim strastima, napreduješ na poslu… ne možeš se požaliti. U takvim situacijama, kada je sve dobro ljudi stvore neki mjehur statičnosti i izgube svijest o vremenu. Mene je taj mjehur štitio godinama, ne mogu se požaliti. Kada si oko 30te vrijeme kao da je statično, imaš ga za sve, zdrav si, super si, ali poput one kampanje „Vlak je uvijek brži“, život iznenada dojuri i pošteno te udari.

Imao sam sreću da sam uvijek bio dovoljno slobodan, situiran (a i tvrdoglav) da se mogu baviti svojim strastima. Astronomija, bicikl, OpenStreetMap, Zvjezdoznanci i još sa sto drugih stvari koje sam paralelno učio i radio kako bih proširio vidike te izbjegao utapanje u običnoj svakodnevici, pričama o politici i nogometu. Usmjerenje ka tom cilju mogu zahvaliti podlozi koju sam dobio od svoje obitelji zbog koje sam bio, kako bi se reklo, „bez brige i pameti“. Uvijek je tu bio netko tko će se podmetnuti svoja leđa da ne moram ja, kako bih mogao „dangubiti i gledati neke zvijezde“, voziti bicikl ili nešto treće. Na tom osjećaju sigurnosti, stabilnosti te podloge, izgradio sam samog sebe, svoje hobije, interese i na kraju život.

Podloga koju sam imao nestala je naglo prije tri mjeseca. Deda, oslonac obitelj, umro je nakon ozlijede u jednoj tako banalnoj situaciji da to još uvijek ne mogu pojmiti. Nismo se pod zadnje slagali najbolje, iako nikada nije izgubio moje poštovanje. Generacijski jaz od 50 godina teško je premostiti i naši pogledi na bitno i nebitno su bili veoma različiti. Ne bih želio ovaj post pretvoriti u neku žalopoljku, ali za kontekst moram spomenuti kako sam bez oca prije 20 godina u nesretnom slučaju i u našoj obitelji nedostajala je ta spona koja će povezati ljude rođene u kući bez struje s onima koji su u mladosti imaju pristup internetu. Bio je u nekim stvarima krut, nepopustljiv, tvrdoglav i tu se nismo mogli dogovoriti, ali kada bih tražio pomoć uvijek bi uskočio, bez pitanja i uvjeta.
Nakon što smo ostali bez oca, deda, baka i mama upregnuli su još više i jače kako bi meni i sestri ne bi ništa nedostajalo. Sjećam se bezbrojnih situacija kada je deda s jednog posla odlazio na fuševe, kada se baka vraćala s vrta na rubu snaga ili kada je mama gutala suze na poslu jer kao samohrana majka nije imala opcija. Deda je u tom svom fokusu očekivao i od nas da budemo poput njega, orijentirani prema kući, polju, poslu, štedljivi ljudi koji ne troše na „gluposti“, što naravno nije bio slučaj. Nije shvaćao da je svojim trudom omogućio sestri i meni da nadrastemo to neko obično postojanje i preživljavanje. Da on nije potregnuo morao bih se posvetiti „prizemnim“ stvarima te od moje astronomije, bicikla, radiomisija, ovog bloga i stotine skica koje sam nacrtao ne bi bilo ništa.

Vlak je uvijek brži i najčešće se ne sastoji samo od lokomotive, već vuče i neke vagone. Nakon što je deda umro primijetio sam u narednim danima da mi srce lupa, preznojavanja i provodio sam besane noći. Pripisivao sam to šoku i kasnije potresu. Noću nisam znao trese li se tlo ili mi srce lupa. Na biciklu bi se brzo umarao, otkucaji srca skakali bi do previsokih brojeva. Nešto nije bilo u redu. Prošao je tako siječanj, tegobe tek da su jedva popustile. Na kraju sam prije par tjedana krenuo obilaziti doktore da bih otkrio da imam poremećaj rada štitnjače. Rekoh: „Ajde, riješit će se to lijekovima“, doktor je rekao da nema prepreka i ograničenja u svakodnevnom životu. Počeo sam piti lijekove i odmah sam uočio smirenje pulsa, bolji san i pomislio sam nakon par dana da je to to, dalje će biti sve bolje. I onda sam ovaj vikend otišao na vožnju te ispraznio se do kraja, morao sam prijatelja moliti da me odbaci doma autom. Prošle godine sam u ovo doba mogao zgaziti 200 km i pritom opet doći kući samostalno, a sada sam gotov nakon 130 km. Danas, dan nakon te vožnje imam osjećaj da sam poništio sav napredak otkako pijem lijekove zadnjih tjedan dana. Teško mi sjeda činjenica da moram popustiti i kako ova godina na biciklu neće biti bolja od 2020., koja je bila bolja od 2019., koja je bila bolja od 2018., koja je bila bolja… shvaćate poantu.

U cijeloj ovoj priči gdje je astronomija? Imam skicu Marsa iz sredine studenog, još neobjavljenu. Nemam volje je precrtati i skenirati. Bilo je hladnih i vedrih noću, koje sam prošle zime provodio za teleskopom i hvalio se kako pritom stopala grijem Ali Express grijačima. Sad jednostavno nisam raspoložen, smrzavanje mi ne pada na pamet, previše sam umoran i opterećen drugim stvarima da odlutam među zvijezde. Mislim, vratit ću se ja u formu, ali treba mi vremena da se saberem i snađem u novoj ulozi. Nije sve tako crno, kao i uvijek tu su pozitivne stvari. Krenuo sam u preuređivanje bloga, posao je za sada 30% gotov i radim ga kako stignem i imam volje. Upisao sam fakultet pa uz rad studiram da konačno postignem viši stupanj obrazovanja, jer u ovoj zemlji bez obzira što znaš (ili ne znaš) ako nemaš papir si nitko i ništa. I tako, život ide, vlak udari, ali vlak i prođe.

Sljedeći post će biti o astronomiji ili biciklu, obećajem : )

(Visited 52 times, 1 visits today)