Zadnji petak godišnjeg bilo je vedro pa sam izvukao teleskop da bacim oko na Jupiter dan nakon opozicije. Jupiter je inače krasan planet, pun detalja koji se stalno mijenjaju, nešto poput Marsa, ali kako je plinovit planet ti detalji nemaju toliku „mistiku“ kao „mora“ i „kontinenti“ Crvenog planeta. Nakon što sam postavio teleskop i odradio kolimaciju istog na zvijezdi (najtočniji način kolimacije) morao sam 45 minuta čekati da Jupiter prođe iza jablana u obližnjem parku. Kako ubiti vrijeme? Na svu sreću, tu je bio Saturn.

Čim sam okrenuo teleskop prema planetu shvatio sam da je atmosfera poprilično mirna. Planet je bio mutnjikav, ali nije kuhao od komešanja zraka. Sjajno! Bacio sam se na proučavanje planeta i krenuo zapisivati… aaaaa zaboravio sam svoj dnevnik! Brzo se snalazim i u kući pronalazim neku bilježnicu koja će poslužiti svrsi za večeras.

Planet je bio u društvu nekoliko zvjezdica. Jedna je bila odmah „ispod“ sjevernog pola (sjetite se, gledam planet naopako u teleskopu), prividno tek radiju i pol od središta planeta. Bio je to Tetis (Tefija), 1000 km široka gruda leda i kamenja. Gledam dalje, u smjeru 4 h, nekih 15 radijusa od središta planeta je narančasta zvijezda. Ne moram ni provjeravati, znam da je to Titan, drugi najveći mjesec u Sunčevom sustavu. Ako od središta planeta produžim os preko najšireg dijela prstenova i tako nastavim 8 radiju planeta na desnu stranu, u smjeru 3 h, vidim jednu zvjezdicu, bitno tamniju od Titana. To je Diona, tek malo veća ledena gruda od Tetisa. U smjeru 8 h na 7 radijusa od središta planeta vidim još jednu zvjezdicu, to je Reja, drugi najveći Saturnov mjesec. Na mahove kao da uočavam još jednu zvjezdicu u smjeru 4h, oko 4 radijusa planeta udaljena od njegova središta. Kasnije njuškanje po Cartes du Cielu otkriva kako je to Enkelad, mjesečić poznat po gejzirima. Kada sam završio s njuškanjem okolo prebacio sam se proučavanje samog diska planeta. Inače blijedi disk Saturna bio je prošaran s više pojaseva, jednom širokom svjetlom prugom koja se pružala tik iznad sjenke koju su bacali prstenovi. Sa sjeverne strane ta svjetla pruga bila omeđena tankom, ali tamnom prugom. Sjeverno od nje pa skroz do pola protezala se gotovo jednolična sjeverna hemisfera planeta osim jednog teže uočljivog i pomalo nejasnog malo svjetlijeg pojasa pri visokim sjevernim širinama, otprilike gdje je prsten zalazio iza planeta. Južna hemisfera je bila jednolična, slična sjevernim polarnim regijama po svjetlini. Sam prsten je jasno pokazivao tri segmenta koja ću nabrojati redom od planeta prema van: Prsten C je sivkast, taman prsten kojim se najbolje vidio gdje su prstenovi najširi. Sljedeći je bio Prsten B, najsvjetliji dio prstenova s vanjske strane omeđen kao tintom crnom Cassinijevom pukotinom. Vanjskim Prsten A je nešto tamniji od prethodnog, a na najširim dijelovima pokazivao neko komešanje, kao da postoji još jedna pukotina. U stvari i postoji, zove se Enckeova pukotina, ali je van domašaja mog teleskopa pa pretpostavljam da se radi o optičkom triku zbog kojeg mnogi misle da su vidjeli Enckeovu pukotinu, a zapravo nisu. Kada bi se atmosfera jako dobro smirila vidio sam da je vanjski rub Prstena A omeđen nekim tamnijim prstenčićem kojeg ne mogu prepoznati. Saturn slabo promatram pa ne poznajem specifičnosti prstena i planeta u detalje. Poslije ovog dijela promatranja sam samo zujao po planetu na 380x kroz binoviewer. Prizor je bio fantastičan, živ zbog (fiktivne) treće dimenzije koju binoviewer ubaci u okulare.

Rezultate promatranja sam zapisao u dnevnik i zabilježio na gruboj skici koju sam kasnije više puta prebacivao na papir i nikada sa dobrim rezultatima. Koliko je Saturn lijepo izgledao u okularu, toliko je gnjavaža ga prebaciti na papir zbog prstenova, promjene nagiba, igranja s elipsama, crtanjem predložaka itd… Iz ovog razloga skice Saturna mogu izbrojati na prste jedne ruke.

Dok sam gledao Saturn Jupiter je polako izgmizao iza jablana i krenuo se žiliti na južnom nebu svojim 15x većim sjajem. Okrenuo sam teleskop prema njemu, a kad ono Crvena pjega drito po sredini planeta. Odmah sam uzeo olovku u ruke i krenuo bilježiti detalje na planetu koji su rezultirali skicom. Na početku je seeing bio tako dobar, da sam na sjevernoj hemisferi vidio pjegice i flekice, ali iza 23h atmosfera se počela uzburkavati i ti detalji su isparili. Nažalost, skica je nastala nakon 23h pa nema te detalje. Ono što je šokantno je koliko je već Crvena pjega sitna, nisam gledao planet 2 godine i pamtim da je bila veća. Procijenio sam da se prostire po dužoj osi na tek 1/12 širine planeta, tj. oko 12.000 km, što je manje od aktualnih mjerenja na kojima je široka 15.000 km. Skiciranje planeta sam dovršio nakon 20 minuta i već se osjetila njegova rotacija. Pjega više nije bila u sredini, neki novi detalji su se pojavili, a stari su zašli za limb. Oko 23:20 sam bio gotov s planetom i prebacio sam se na Ni Orla (Ni Aql), dvostruku zvijezdu čije su komponente razmaknute tek 1.45“. Vidio sam obje zvjezdice na 300x bez problema, jasno odvojene. Ova zvijezda mi je reper na kojem provjeravam stabilnost atmosfere i večeras je ona uistinu bila stabilna.

(Visited 50 times, 1 visits today)