Tjedan dana prije Uskrsa postavio sam pitanje: „Jel vozimo kaj za Uskrs?“

Dobio sam sljedeće odgovore:

-nisam u Zagrebu

-niti ja

-prejak si za mene

-bole me leđa

Poklopilo se da sam ponovno završio sam na cesti. Kad si solo brijač barem možeš birati rutu po svom guštu pa sam odabrao onu do Kalnika. Prije nego je pala odluka da odem prema Kalniku želio sam se provozati prema jugu, ali kada sam vidio da poslijepodne najavljuju vjetar odlučio sam lukavo otići na sjever da ulovim vjetar u leđa pri povratku. Sam sebe sam potapšao po leđima kako sam lukav i kako sam to dobro smislio.

Krenuo sam prema planu, s voljom i na vrijeme točno u 09h ujutro. Prvih sat vremena vožnje prošli su u nekim stalnim prekidima i neželjenim pauzama: crvena svjetla na semaforu, skini grijače s ruku, odazovi se zovu prirode i slično. Tek sam iza Sesveta, kod Markovog polja uspio uloviti željeni tempo i zen. Temperatura idealna, sunčano je ali zbog tanke naoblake na prži, vjetar se ne osjeti. Situacija s vjetrom se promijenila doslovno 10 minuta kasnije, kada sam već bio pred Kašinom. Bez najave je krenuo sjeverni vjetar, ravno u prsa. Da se razumijemo, ovakav vjetar je bio najavljen, ali tek iza podneva. Kako se dolina sužava prema Lazu tako je vjetar bio kanaliziran i počeo je puhati neugodno jaki. Jedna utjeha mi je bila da je upravo specifična geografija terena uzrok ovim udarima vjetra te da kad pređem preko Laza da će biti bolje.

Penjem se na Laz, na vrhu prijevoja puše jednako, možda čak i jače nego u dolini. Na spustu sam oprezan jer na serpentinama je vjetar udarao bočno te me pratio osjećaj da ću se prevrnuti. Unatoč vjetru u Mariju Bistricu dolazim s glavom na ramenu u solidnom tempu. Prvih 40 km pregazio sam sam za malo više od 1 h i 35 min. Kroz mjesto prolazim bez zaustavljanja. Bidoni su gotovo puni, a energije imam za izvoz nakon obilnog doručka. Penjem se na brda prema Konjščini te iako je strmo ujedno je i lijepo, čista uživancija. Asfalt je na momente lošiji, ali da se zbaviti. Kako je cesta zaštićena šumom vjetar ni ne osjetim, ponadao sam se da je prestao. Ipak, spust prema Konjščini me vraća u realnost jer čim sam izašao iz zaklona šume eto ga! Vjetar lupa, lupa i lupa do te mjere da po ravnici vozim samo 25-28 km/h. U grču zbog borbe s vjetrom prolazim kroz Konjščinu i nastavljam prema Budinščini. Vjetar kao da se međuvremenu dodatno pojačao te me na otvorenoj cesti poslije Konjšćine šamara refulima u prsa i bočno. Pratim cestu i koliko mogu guštam u predivnom krajoliku. Prometa nešto ima, ali nije dosadan. Najveća gnjavaža je prolazak pokojeg šlepera. Usudio bih se reći da mi je lijepo, vjetru unatoč. Malo prije Budinščine skrećem desno za Trgovišće, kako bi preko brda izbio na Breznički Hum. Kilometar nakon skretanja eto zanimljivog uspona, prvog nakon izlaska iz Marije Bistrice. Sam uspon je dug nešto više do kilometra te je prosječnog nagiba oko 6%. Penjem se do vrha te nakon toga uživam u spustu do Brezničkog Huma. U nogama je 70km i nakon otprilike 2.5h vožnje. Još ne osjećam posljedice vjetra, iako se stalno borim s njim.

U Brezničkom Humu sam planirao napraviti pauzu, ali ne pronalazim pogodnu birtiju, barem ne onu koja ne bi iziskivala veliko odstupanja od rute. Prelazim autocestu i krećem od Radešića prema Viničnom. Lijep krajolik, lijep dan, upijam poglede, čak je vjetar manje dosadan, ali birtije nigdje. Prvi bidon je prazan, a drugi na ½ pa me već lovi lagano nervoza. Tješim se kako s pola bidona mogu još sigurno pola sata voziti, a što bi se dalo prevesti u 10 do 15 km. Sigurno u tim nadolazećim kilometrima mora iskočiti neka birtija, a ako ne iskoči, žicat ću nekog od mještana za vodu. Tužno je što prolazim kroz pusta sela sa zatvorenim birtijama. Mora se čovjek udaljiti od Zagreba da bi se osjetilo efekte depopulacije, jer kada su birtije zatvorene onda znate da je voda došla do grla. Zatvorene birtije ponukale su me da počnem gledati okolo kod koga ću vode užicati. Na svu sreću, na otprilike 80. km uočavam procesiju ljudi u selu Visokom. Ljudi idu na misu u obližnju crkvu, ipak je Veliki petak. Kako je to inače običaj, crkva i birtije idu ruku pod ruku tako da uočavam jedan otvoreni ugostiteljski objekt. Bez razmišljanja se zaustavljam, zauzimam poziciju na terasi i naručujem kriglu vode i kavu. Kako sam u lycri, a biciklisti ovdje nisu česta pojava, uskoro sam načuo komentare iz birtije „gle ovog na što liči“. Dojam o birtiji spašava kava od 6 kn. Nakon 15 minuta pauze nastavljam dalje, prema Sudovcu.

Cesta je prekrasna, asfalt nov, a krajolik atraktivan. Prošao sam ove ceste jesenas u sklopu Tour de Kaja i pamtim kako me se baš dojmilo. Lijepo je bilo potvrditi sjećanja. Iz kilometra u kilometar, Kalnik u daljini postaje sve veći i dominantniji. Polako prilazim svom cilju. Vjetar, naravno, dosađuje koliko god može. Sva sreća pa cesta stalno mijenja smjer tako da na tren uspijem odmoriti od njegovog šamaranja. Dolazim do Sudovca gdje skrećem desno, prema Kalniku i nastavljam prema Dropkovcu, gdje zov prirode čini svoje. Pogled na Kalnik je prekrasan, preko livade pune maslačaka. Za mene je Kalnik najmanja atraktivna planina u Hrvatskoj, Klek u malom. Veselim se i željno iščekujem uspon, a želja mi se ispunjava niti kilometar kasnije, kada u selu Vukovec skrećem u lijevo. Garmin je odmah dojavio kako me čeka 280 m penjanja u 6.5 kilometara. Brojke se na prvu ne čine strašno, ali u tih 6.5 km prelazi nekoliko strmih hupsera. Odrađujem početni lagani dio uspona, nakon čega se spuštam u jednu „rupu“ iz koje se moram čupati van po cesti s 15% nagiba. Prolazim tu prvu prepreku da bi me dočekala lažna ravnica koja uskoro postaje stalan uspon s cca 5% nagiba. Napredujem solidnim tempom i gledam stalno u desno, prema jugu gdje je otvoren pogled. Prilika za zvjeranje nije bilo mnogo jer kako su padine Kalnika izložene, vjetar jača i neugodno me udara. Naravno, odustajanje nije opcija, vjetar je samo neugodan, ali ne i dovoljno jak da prevrne mojih 80+ kg.

Prolazim kroz Borje a Garmin javlja da je ostalo još 120m uspona koji su zgurani u preostalih kilometar i pol. Malo brze matematike u glavi govori da je finiš oko 8% u prosjeku. Garmin na karti crta završetak uspona u smeđoj boji, dakle bit će veselo sve u 16(%). Kod sela Kalnik izlazim na neku zgodnu visoravan, ali nema vremena za divljenje jer moram skrenuti u lijevo. Nakon skretanja dočekalo me zadnjih 100 m uspona koje moram odraditi u sljedećih 800 m. Nagib grize, vozim omjerom 36:30 i gledam u nevjerici kako Garmin javlja nagibe od 12, 14 pa čak 17%. Iza zavoja se cesta malo izravnala, a uočavam i početak servisnog puta do odašiljača. Previše sam izbijen usponom da bih donio suvislu odluku pa nastavljam po glavnoj cesti do planinarskog doma. Moram priznati da mi je kasnije bilo žao što nisam otišao do odašiljača jer je on na 570 m visine, a ovako sam završio uspon kod planinarskog doma na 470 m visine. Ispred planinarskog doma se parkiram na livadu i u golom znoju pokušavam doći k sebi. Na svu sreću, postoji izvor vode iz kojeg mogu nadoknaditi vodu u bidonima, ali prelazak tako strme ceste je nezgodan u sprintericama s plastičnim blokejima. Stalno proklizavam, ne mogu uloviti grip na cesti pa gotovo pužem od livade do izvora. Nakon što sam došao k sebi odradio sam pauzu od pola sata, uživajući pritom u hrani i pogledu. Mir i tišinu su kvarilo jedino quadovi koji su se čuli iz šume.

Nakon rekuperacije i fotkanja krenuo sam prema Šopronu. Ideja je bilo spustiti se kao kreten da vidim koliko bicikl ide, ali u praksi je ispalo skroz drugačije. Šamarajući vjetar me potaknuo na opreznu vožnju. Prolazim Šopron i kako je cesta lagano promijenila smjer tako je bočni vjetar postao u leđa. Dalje nastavljam kao furija i brzo dolazim do skretanja za Sv. Petar Orehovec. U njemu lovim pravac, tj. cestu za Komin i jurim dalje kao furija nošen vjetrom. Tempo razbijaju neugodni hupseri, sve redom 1-1.5 duljine sa 5-6% nagiba, taman da te izbace iz zena ravničarske vožnje i natjeraju na 3-4 minute tiskanja. Kako već imam  100+ km s 1400m pentranja u nogama i par sati borbe s vjetrom, više nisam svjež pa me navedeni hupseri baš umaraju. K tome, primjećujem kako na sjeveru se pojavljuju neki mrki oblaci. Gledam radar i izvlačim zaključak kako će kroz sat vremena biti kiše. U glavi slažem plan da se u tih sat vremena dočepam barem Sv. Ivana Zeline, ako ne i Sesveta, tj. većeg mjesta gdje će biti lakše pronaći krov nad glavom.

Do Komina dolazim nakon četiri hupsera koja me kvalitetno umaraju. Spajam se na magistralu i okrećem prema jugu – jugozapadu. Vjetar je konačno nedvojbeno počeo puhati u leđa i gura me do suludih brzina. Vozim malo više od 40 km/h s tek 200 W snage. Inače s tom snagom mogu voziti 30 do 32 km/h. Zahvaljujući vjetar-dopingu u Sveti Ivan Zelinu dolazim za manje od 10 minuta. Ipak, uspon prema centru grada dovodi do toga da sam se skoro ugasio. Zaustavljam se u centru, shvativši da sam bonkao u stilu. Sva sreća, ima pekara pa brzo se rekuperiram i vraćam snagu štrudlama od jabuke. Nastavljam dalje nošen vjetrom te solidnim brzinama dolazim do Sesveta. Guštanje u vjetru u leđa kvare samo semafori, radovi i jedna piš pauza koju sam morao odrediti. Konačno, kroz Sesvete prolazim u pratnji sunčanog vremena, a tmurni oblaci kao da su zastali na sjeveru. Guram se kroz promet te izbijam preko pruge na cestu prema Sopnici Jelkovec. Nakon nje produžujem do Resnika odakle me put vodi na Žitnjak i Domovinski most. Konačno kući dolazim oko 16:20 sa 172 km duljine i 1900 m uspona. Vjetru unatoč bio je prekrasan dan.

Strava statistike su dostupne ovdje.

 

(Visited 9 times, 1 visits today)