Priča kreće u 5:40, kada se budim 20 min prije budilice. „Super, krenut ću prije planiranih 7!“ Krivo, neke stvari su se umiješale pa sam na kraju krenuo u 7:10. Nije pomoglo niti što sam sve sinoć pripremio za uspon na Grossglockner i jutros sam trebao obaviti doručak, kavu i samo obući dres. Sve se jednostavno odužilo, a minute su letjele.

Jutro je bilo svježe (17°C), oblačno i tmurno. Očekivao sam samo kako će krenuti kiša svaki čas. Kad sam već krenuo, na Drauwegu sam vozio polagano da poštedim noge. Naime, čuvao sam snagu za uspone, a ni noge nisu bile najsvježije nakon 3 dana uzastopnog bicikliranja i hajkanja. Prvi uspon na red dolazi već na cca 15. kilometru i to onaj od Lienza na Iselsberg pass, ugodnih 550m uspona u 8 km, s tim da se većina penjanja odradi u prvih 5 kilometara gdje je nagib ceste oko 9%. Prebacio sam na 36:30 i vrtio pedale te se pitao „što to meni treba?“. Uspon sam rješavao 40 minuta i nakon što sam se prebacio preko krijeste prijevoja, uslijedio je brz spust prema Winklernu. U spomenutom mjestu se odvajam na cestu prema Grossglockneru i dalje slijedim njen hupserasti profil do Heiligenbluta. Ima nešto prometa po cesti, ali ništa posebno. Vrijeme je i dalje tmurno te je izgledalo da je kiša neizbježna. Krajolik je lijep, planinski, duboka dolina s brdima uokolo. Kao kada se vozite oko Grdanjaca na Žumberku, ali je sve na punoj većoj skali. U Heiligenblutu, pitoresknom turističkom mjestu radim pauzu da napunim zalihe energije i bidone – na najsporijem izvoru na svijetu. Koliko sporo voda kapa na izvoru govori činjenica da dok se jedan bidon napunio ja sam smazao cijeli Rittersport i porazmislio o smislu života.

Tmuran prilazak Grossglockneru

 

Grossglocker (Hochtor)

S punim bidonima i pokojom kalorijom u dupetu, krenuo sam na uspon. Već na prilazu Heiligenbluta se dalo osjetite da će uspon biti zanimljiv, jer je nagib bio 7-8%. Sada, na izlazu iz mjesta, je odmah krenuo s 10%. Taman ulovim tempo kad eto poziva s posla. Stanem na koju sekundu, riješim problem i krenem dalje. A to dalje je bilo 10% nagiba, onda 11%, opet 10% i tako u nedogled. Samo sam se sjetio kako sam neki dan odustao od uspona od 12%  povrh Lienza, a sada me čeka barem sat vremena ovakvog uspona. Moralu ne pomaže kad te austrijski penzioner obiđe perolako vrteći pedale na električnom biciklu. Ja se patim, dahćem, znojim, a oni veselo pozdrave s „Allo!“

Kako sam ovdje došao na godišnji upravo zbog ovog uspona te on predstavlja najveći cilj koji sam si ove godine postavio na biciklu, nije mi ništa drugo preostalo nego stisnuti zube i nastaviti se penjati svojim ritmom. Nije taj ritam bio nešto, oko 10 km/h, ali polagano sam napredovao. Tmurni oblaci u daljini i dalje su prijetili te sam se pribojavao pljuska. Jutro sam vjerovao prognozi te sam uzeo samo grijače za ruke, a šuškavac sam ostavio u apartmanu. Sivilo neba prelilo se na krajolik, koji je izgledao nekako jesenski pa mi se nije fotografiralo previše. Počeo sam strahovati kako ću se namučiti na usponu, a od pogleda ništa. Nakon, rekao bih 45 minuta, došao sam do nekog zatvorenog restorana na 1900m visine. Tu je uslijedilo 2.5km laganog spusta gdje sam 50m teško izborenog uspona prodao za par minuta odmora. Kraj spusta je na rotoru gdje se odvajam prema Hochtoru, mjestu koje će se pokazati kao najviša točka puta.

Sivilo na usponu

Uspon nakon rotora i dalje ne popušta, 8-12%, kako gdje ulovi. Zaobilazim par biciklista koji su krenuli prije mene, zbog čega mi raste raspoloženje. Zgodno mi je bilo kako jednog gospodina prati supruga koja ga na serpentini ohrabri, pita jel mu treba nešto i potom se odveze 2 automobilom kilometar dalje gdje čeka novu priliku da ga ohrabri. Kako sam bio tek mrvicu brži od sretnog oženjenog gospodina, tako sam se i ja krajcao s njom u više navrata pa sam i samo više puta dobio „Bravooo!“. Uskoro su se ta ohrabrenja isparila jer uspon nije prestajao grist! Uporno se vrti oko 10% i ne popušta ni malo. 30 zuba na kazeti se već dobrano izlizalo, nisu vidjeli ovoliko akcije proteklih godinu i pol. Najteže mi je bilo zadnjih 200-300 vertikalnih metara do Hochtora. Kao u tragikomediji, od 15 km uspona ta zadnja 2 su se pokazala kao najstrmija, od 12 do 13%. Počeo sam već psovati graditelje ovakvih cesta i misliti si kako sam prije dramio o Passo Giau (10km, 10%) a ovdje imam tarapanu od 15km. Ipak, stisnuo sam zube jer sam si zadao da nema pauze do vrha i veselo nastavio vrtjeti pedale kadencom 55-60 prema vrhu. U biti lažem s pauzama, zaustavio sam se dvaput na 45 sekundi, na početku zbog poziva s posla i da zamijenim bateriju na GoPro-u kod zatvorenog restorana. Nakon patnička zadnja 2 kilometara konačno sam došao na sam Hochtor (2504m), ali pogled mi nije bio nešto pa sam bez zaustavljanja produžio u tunel.

Iza tunela je uslijedio spust, a kako je pisalo da je 11.5°C bojao sam se da mi ne bude zima u kratkom. Unatoč očekivanjima, fino sam podnio spust od par kilometara, proletio kroz još jedan tunel i onda se nakon jezerca krenuo uspinjati do parkirališta i vidikovca Fuscher Torl. Tu sam se smjestio i krenuo fotkati kad eto punog busa ljudi, parkirao se do mene i iskrcao raju koja mi je počela uskakati u kadar. A ništa, idemo na Edelweissspitze pa se nadam boljim i mirnijim vidicima. Spustim se malo i dođem do odvajanja ceste za Edelweiss, a kad ono uspon su kocke! Em je strmo (11%), em mi se činilo da će GoPro nosač od vibracija puknut pa sam nakon 20m vožnje po kockama presjekao i okrenuo nazad do parkinga. Tamo sam čvenkao s nekom ekipom motorista iz Zagreba koje sam zamolio da me pofotkaju (Instagram će gorjeti). Pofotkali me jesu, ali nisu propustili priliku da na 70% fotki naglase baš jedan baš lijepi, zbegecani Harley Davidson. Nakon par minuta razgovora uz komentare „na tim ćeš gumica u zavoje?“ (komentar na 700×24 gume), pozdravili smo se i krenuli svatko svojim putem.

Pogled s Fuscher Torl-a

Opet malo spusta pa opet uspona i eto me na Hochtoru drugi put u sat vremena. E sad sam stao da navučem grijače jer je me čekalo 8 km spusta na 12°C. U biti sam spust presjekao na dva dijela, jer sam par serpentina niže stao na izvor vode i natočio bidone do vrha. Spust je bio ludilo, široka cesta, savršen asfalt, blagi zavoji. Brzine od 60 kmh+ na takvoj cesti su norma i baš sam se nauživao. Lovio sam na nekim dijelovima 75kmh+ i samo su me oprez u zavojima i velika glavurda (loša aerodinamika) spašavali od većih brzina. Nakon 8 km spusta bio sam opet na rotoru. Noge su boljele, ali bilo bi šteta ne vidjeti sami Grossglockner pa sam se odvojio na cestu prema vidikovcu Franz-Josef Hohe. Opet radim kraću pauzu kako bih skinuo grijače i nastavljam dalje po usponu, koji je mrvicu ugodniji od prethodnih dionica s tek 7-8% nagiba. Manji nagib nisam osjetio jer su noge već bile „spržene“ i umorne, ali sva ta muka bi nestala kada sam pogledao oko sebe. Duboka dolina na desno, a u daljini prekrasni, bijeli vrhunci Grossglocknera i glečeri. K tome se još i razvedrilo tako da se tmuran dan pretvorio u bistar, sunčan dan. Takvo vrijeme pratilo je nebo duboke, plave boje, zbog čega su bijeli vrhunci planina izgledali još upečatljivije.

Franz-Josef Hohe

Ostaci ostataka nekad slavnog glečera podno Grossglocknera

Mrcvario sam se na usponu do cca 1.5km prije kraja cesta, gdje sam stao da bih napravio pauzu kraj nekog jezera. Nakon nekoliko minuta predaha uslijedio je najstrmiji dio uspona, kroz galeriju, ponovno s dvoznamenkastim nagibima. Vjerujte mi da sam brojao svaki okret pedale jer sam imao već više od 3000m uspona na jedva 92km. Kada sam konačno izronio iz galerije i izašao na parking, na bliješteće sunce koje je sada već peklo, valjda sam promrmljao od muke „Konačno kraj“. Ovaj uzdah patnje privukao je pažnju vozača busa te smo ubrzo otkrili da dijelimo zajednički jezik i tako su si dva Balkanca popričala na „krovu Austrije“. Nakon čakule, u kojoj sam pokušao opravdati ludost kao „ljubav prema biciklizmu“, pozdravio sam gospodina i otišao na vidikovac. Vidikovac je vrvio od ljudi, a kako ne volim gužve i graju, brzinski sam obavio fotkanje i krenuo kući. Sam Grossglockner i okolni vrhunci su uistinu golemi i teško je fotografijama dočarati njihove dimenzije. Zid planina! Žao mi je samo glečera, koji je sjena onoga što je nekad bio i ako tko ima želju neka obiđe ovo mjesto u sljedećih par godina jer uskoro leda, a ni vode, neće biti.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Na spustu ludilo, opet se vozilo 60+. Prizori za prste polizati, lijevo padine planina, desno duboke alpske doline. Odradio sam spust s guštanjem na 100%, skoro pa mahao autima da se maknu jer su spori i tako sve do pred kraj, kada me zaštopao bus i kolona auta iza njega. Od njihovog silnog kočenja u zraku je mirisalo kao u tokarskoj radionici – po spaljenom metalu. Kako nisam želio riskirati pretjecanje kolone, zadnjih par kilometara spusta sam vozio iza njih na udaljenosti od 50 m, kako bih imao dovoljno vremena za reagiranje u slučaju naglog kočenja. Uskoro sam opet bio u Heiligenblutu, koji se pokazao na kraju kao isprazno mjesto, tj. nema normalno dućana već je sve posvećeno turistima. Kada sam vidio da ovdje neću pronaći mjesto za kupiti kalorijske bombe, sjurio sam se do sela Doellacha, gdje u dućanu kupujem sve nužno za preživljavanje: kavu, coca colu, banane i Rittersport čokoladicu. Sve osim čokoladice rješavam u parku i prebacujem se s glavne ceste na „radweg“ koji je možda najbolji koji sam odvozio u ovih kratkih 5 dana u Austriji. Malo hupserast, tik uz rijeku, livade i polja – baš ono, krasno i pitoreskno. Kao da vozim kroz Vukomeričke s Alpama za kulisu. „Weg“ završava par kilometara prije Winklerna, gdje teškom mukom (fakat mi se više nije dalo) rješavam uspon do prijevoja s početka priče (Iselsber pass) i onda se obrušavam prema Lienzu. Kad kaže obrušavam, doslovno mislim to jer je cesta široka, a nagib solidan pa između serpentina držim 70 – 80 kmh, jedino u samim zavojima sam usporio na 35-40. Nakon ove adrenalinske bombe bio sam natrag na Drauradwegu, mrtav umoran. Zadnjih 15 km rješavam uz brojanje svakog okreta pedale i odbrojavanje koliko još kilometara do kraja. Pred apartmanom ljubim vrata, jer je gospođa otišla biciklom na sladoled i ima ključeve. Sjeo sam na kamen kako bih došao k sebi, kad u jednom trenu kraj mene je prošla sivo plava zmijica, 40-50cm duga. Zmija me pogledala, zaključila da preferira živi obrok, a ne lešine i potom odplazila pod auto. Što je najsmješnije, kasnije njuškanje po Internetima otkrilo je da je ova plava zmija neka neobična varijanta riđovke. Plave riđovke, svakakvih čuda ima u Alpama.

Tko želi vidjeti brojke s vožnje neka prati link na Stravu.

 

(Visited 71 times, 1 visits today)