Došao je red da predam štafetu Messierovog maratona u ruke novog pobjednika. Kada sam pobijedio na zadnjem maratonu, održanom 2019. godine, svijet je bio drugačije mjesto. Danas je on opterećen posljedicama potresa, pandemija, ratova te inflacije. Iskreno se nadam kako sljedeći maraton neće biti odgođen zbog sličnih vanrednih situacija.

Unatoč sivilu uvodnih riječi, Maraton nas je ove godine ponovno podsjetio zašto je prekrasan događaj. Ljudi, atmosfera, krajolik, zafrkancija, druženje, Višnjan, Tićan… teško je to prenijeti ako ne dođete doživjeti. Maraton svakako treba posjetiti jer, neispavanosti unatoč, napunit ćete baterije.

Prvi dan u Višnjanu

Istra nas je počastila prekrasnim sunčanim vremenom, iako je moglo biti mrvicu vedrije. Kako bih maksimalno iskoristio vrijeme koje imam na raspolaganju krenuo sam već u petak ujutro na put. U autu su bili Yammat i bicikl, a u ulozi suputnika mi se pridružio Sanjin, veteran ekipe sa Zvjezdarnice Zagreb. Putovali smo brzo i efikasno, a u Višnjan smo došli malo iza 13h. Brzo sam ručao i s Tomom krenuo u vožnju po okolnim brdima. Ruta je bila jednostavna: Višnjan – Karojba – Motovun – Oprtalj – Grožnjan – Vižinada – Višnjan. Ugodnih 58 km odvozili smo uz ćakulu, obilazak slapova i gradova po putu. Nakon vožnje počastili smo se večerom i zaputili s ostatkom ekipe do Tićana.

Pogled na Motovun s biciklima u prvom planu

Pogled na Motovun

Zezali su oblaci tako da od ozbiljnog promatranja nije bilo niti govora. Iskoristio sam priliku da testiram novi komad stakla: APM Zoom okular od 7.7 do 15.4 mm. Moram priznati da su brzinska iskustva dobra. Okular se lijepo ponašao u f/5 teleskopu i tek je možda na vanjskih 10% promjera slike popuštao u oštrini. Pokazao sam ljudima standarde rano proljetnog neba: Orionovu maglicu, M35, M44 i kuglasti skup M3. Već spomenuti oblaci kvarili su dojam pa sam se oko ponoći pokupio na spavanje. Za sutra sam imao velike planove.

Ozbiljni kilometri

Planovi za subotu uključivali su 120 km na biciklu uz neke ozbiljne uspone. Buđenje, krafne u pekari, kava na suncu i malo iza 10 sam već bio na dva kotača. Krenuo sam od Višnjana preko Tara na Novigrad. Kako je cijela ta ruta u blagom spustu bez problema sam održavao prosječnu brzinu preko 30 km/h. Malo prije Novigrada na kružnom toku se ubacujem grupi od 6-7 Slovenaca i lovim zavjetrinu sljedećih 5 km vozimo skupa. Prolazim kroz Antenal, koji me podsjetio na lagune oko Venecije, jer more je u razini ceste. Malo nestvaran prizor. Nakon uspona na Novigrad odvojio sam se od Slovenaca i skrenuo prema Brtonigli. Kod Brtonigle sam skrenuo opet prema Umagu i do Savudrije.

More kod Savudrije

Morski minimalizam kod Savudrije

Umag me se nije dojmio, gužva, novogradnje, razbijene ceste oko teniskog centra. Ne znam kako se ovo smatra „finim“ turizmom. Nakon Umaga slična stvar, radovi, nema asfalta, ali ima šodera. Nema odustajanja jer nisam nikad bio u Savudriji. Konačno dolazim do svjetionika i uživam u pogledu na prividno beskonačno more.

Nakon Savudrije uslijedilo je 35 km do Optrlja. Sa svakim kilometrom dalje od obale Istra je postajala ljepša. Dio rute sam vozio jučer u suprotnom smjeru pa me nije puno toga iznenadilo. Iskoristio sam samo priliku da fotografiram predimenzionirani zvonik u Šterni, nešto na što mi je Tome jučer skrenuo pozornost. Već negdje oko Šterne bio sam na „nuli“ po pitanju energije pa sam dolazak do Oprtlja iskoristio kao priliku za srknut kavu i smazat najfinije fritule ikad (mislim kako je glad bila efikasan „pojačivač“ okusa). Dok sam ispijao kavu oko gradskog trga su se samo rojili biciklist. Kako i ne bi kada je bilo taman sunčano uz 17-18°C. Nema boljih uvjeta za vožnju.

Pogled na Oprtalj

Prekrasni Oprtalj

Nakon kave spust do Livada i odlazak do Butonige, u posjet starom prijatelju. Radi se o 3km krvavog uspona kojeg na Stravi opisuje segment prikladnog naziva: „Hell in Croatia“. Ovaj uspon mi je prije 4 godine uzeo mjeru pa je došlo vrijeme za poravnavanje računa. Odvozio sam ga u manje od 24 minute, ali da je težak i dosadan, svakako je. No neću ga nazvati ekstremno teškim ili da zaslužuje nadimak „hell“. Svakako je atak na volju, kvadricepse, srce i pluća prvih 10 minuta, ali nakon što se pomirite sa sudbinom i naviknete na njegovu prirodu – to je to, nema odustajanja.

Uspon me odbacio do Kašćerge, najviše točke puta, odakle sam se spustio do Trviža i preko Karojbe došao do Višnjana. Nakon 120 km bio sam prazan pa sam se počastio obilatim ručkom i kavom.

Maraton

Maraton je startao na livadi pored zvjezdarnice u 19:30. Uvjeti su u početku bili povoljno, a da će bi stvari mogle otići u zanimljivom smjeru vidjelo se već prve minute. Naime, Stefano, jedan od 11 natjecatelja, ulovio je M74. Kako sam ja bio sudac pod čijom je Stefano bio ingerencijom, imao sam prilike baciti pogled kroz njegov teleskop i kontrast me impresionirao. Naime, radilo se od 150/1200 ED refraktoru s 21mm okularom od 100° vidnog polja. Ako se mene pita, nema bolje opcije za Messierov maraton, jer ova kombinacija nudi skoro 2° vidnog polja uz izlaznu pupilu od 3 mm.

Stefano je brzo preuzeo vodstvo, skidajući objekt po objekt. Saša i Karla su u početku gubili vrijeme pokušavajući uloviti M74, ali kada su se pomirili s time da ga neće vidjeti, brzo su ulovili korak sa ostalima. Posebno bih istaknuo kako su M79 ulovili doslovno kroz grane stabla. Nakon hektičnih prvih sat vremena, tempo pronalaska objekata se smanjio te smo i mi suci dobili priliku uloviti daha.

Negdje oko 22h počeli su zezati oblaci sa zapada, a do 23:30 se skroz zatvorilo nebo. U tom trenu smo proglasili pauzu. Na „poluvremenu“ vodio je Stefano sa 69 objekata, a Robert je bio drugi sa 61. Sat vremena kasnije naoblaka je popustila i Maraton se nastavio punom parom.

Iza 1:30 ujutro natjecatelji su počeli odustajati od Maratona. Umor i hladnoća uzimali su svoj danak, a ako se pita mene, nisam ni ja bio bolje raspoložen. Bio sam promrzao, umoran i samo sam tražio priliku za sjesti. Mislim da krivca za takav pad elana mogu pronaći u biciklu, jednostavno sam pretjerao na njemu i pritom se iscrpio. Kako se nisam natjecao tako me ni adrenalin nije „šorao“ i umor je učinio svoje.

Kada je Ogren, drugi pomoćni sudac, oko 2 ujutro javio da je ostao bez natjecatelja, počeo sam se kolebati. Povremeno su zezali oblaci, najviše oko jugoistoka, gdje su izranjali objekti, ali opet nedovoljno da prekinemo Maraton. U ove rane sate na terenu su se borile četiri ekipe: Stefano, Giorgio, Robert i Saša. Osim Roberta, svi preostali natjecatelji su se oko 2:40 pokupili na grijanje u zvjezdarnicu, a nas suce su ostavili da se patimo. Kako sam bio već umoran i bijedan, otišao sam do drugog suca, Borisa i pitao da li je za to da prekinemo maraton? Njegov odgovor je bio jasan – Da!

Konačni pobjednik Maratona je bio Stefano s 89 objekata. Robert je bio drugi s 81 objektom, a Saša i Karla treći sa 78 objekata.

Nedjelja

U nedjelju smo obavili uobičajeni protokol: dodjela nagrada, ručak i zajedničko fotkanje kraj zvjezdarnice. Nakon toga smo se razišli svatko svojim putem. E tu kreće zanimljiv dio, moj put je uključivao vožnju do okolice Buzeta, gdje je Zlatko imao na posudbi 20” teleskop – gotovo isti onakav kakav sam naručio. Pozvao sam se da bacim pogled na tu zvjerku uživo.

Što reći osim da brojevi na papiru su jedno, a prizor u živo drugi. Kada sam ga vidio samo mi je misao prošla kroz glavu, a vjerojatno sam je izgovorio na glas: “Uuu j*te, velik je!”

Fotografija kraj velikog teleskopa

S velikim teleskop neće biti labavo!

Stalno mi se vrti podatak u glavi o visini okulara u zenit od 196 cm, a zaboravio sam da ima još 10-15 cm teleskopa iznad fokusera. Dojam koji sam dobio da se radi o ozbiljnom teleskopu. Zlatko je rekao da obavezno nabavim kolica za njega, što me iznenadilo, jer je specificirano da najteži komad teleskopa ima 28 kg. “Osjećaj je više kao 50kg i ne nespretan je za uhvatiti” – bio je Zlatkov odgovor na moj komentar. Zlatko je prenio svoja iskustva s teleskopom, par ideja za optimizacije istog i zaključio je kako se radi o vrhunskom proizvodu. Drago mi je to čuti, jer investicija u teleskop nije malena i napravljena je na osnovu dobre vjere i par šturih postova na njemačkim, francuskim i američkim forumima.

Vozeći doma razmišljao sam o logistici rada s takvim teleskopom. Postalo mi je jasno kako od mega stolca za promatranje ništa, jer je fokuser jednostavno previsoko. Tražioc s 90° amici prizmom je pod obavezno. Moram osmisliti kolica za transport teleskopa. Ako napravim ekvatorijalnu platformu, teleskop će dobiti još 15-20cm na visini itd… Sve u svemu, imam o čemu razmišljati. Dobra stvar je što bi teleskop trebao doći u “van sezone”, tj. u lipnju, kada su noći kratke i nisu baš pogodne za promatranje. Većinu logističkim problema moram riješiti do polovice srpnja, kako bih s teleskopom mogao pod tamno ličko nebo.

Završni osvrt

Cijeli vikend me izmorio, ali fizički. To nije ništa što noć ili dvije dobrog sna neće riješiti. Onaj drugi dio, psihički, je bio osvježen do vrha. Prekrasni ljudi, prekrasna Istra, prekrasno nebo, prekrasni kilometri. Preporučio bih svima ovakvo “presijecanje” kolotečine.

 

(Visited 162 times, 1 visits today)