Godina je počela dobro. Odmah se već za 3. siječanj prognozirala vedrina. Sva sreća, posao mi je takav da se mogu prebaciti na rad od doma kako bih pod nebo krenuo čim prije, posebice sada kada noć počinje u 18:00.

03.01.2024.

S poslom završavam malo iza 15:20, ručam i sprema stvari. Jurim do svojih na selo, utovarujem teleskop i oko 16:45 sam na putu za Jošavicu. Na lokaciju dolazim oko 18:00. Ima nešto tanke naoblake, ali ona brzo odlazi na istok. Vani je mirno, prekrasno i nebeskih svod je pun zvijezda. Slažem teleskop i rješavam kolimaciju. Kolimacija mi uvijek uzme više vremena od očekivanja tako sam tek oko 18:30 spreman za promatranje. Tada dolazi i Tanja pa pomažem njoj s teleskopom. Ona je sada vlasnica starog SkyWatchera 300/1500 GoTo. Nevjerojatno kako mi se perspektiva promijenila jer mi sada 300tka izgleda kao igračka.

Dok sam slagao teleskop krenuo je jugozapadni vjetar. Jošavica je problematična lokacija jer je to posljednji značajan „hrbat“ Zrinske gore prije nego se otvori Posavina. Nekako vjetar vijuga oko Zrinske gore na takav način da baš neugodno opali po Jošavici. Ubrzo se jugozapadni vjetar pretvorio iz umjerenog u jaki, s gadnim refulima. Promatranje je već oko 19:30 postalo nemoguće. Slika u okularu se razmazala, a trešnje teleskopa su onemogućile uočavanje bilo čega osim najsjajnijih zvijezda.

Kometi

Ipak, prije vjetra sam bacio pogled na komet 12P/Pons-Brooks. Komet se smjestio u Labudu i nakon 5 minuta traganja u okularu mi se na 103x (24mm Explore Scientific + Paracorr) ukazao sjajan, okrugli magličasti disk sa malo sjajnijim središtem. Probao sam još na 160x (APM Zoom 15.4mm + Paracorr), ali komet je ostao isti. Dimenzije kometa procijenio sam na oko 1.5 luč. minuta u promjeru.

Probao sam potom potražiti komet 32P/Coma-Sole u Ovnu, ali bez uspjeha. Kasnije sam otkrio kako sam ucrtao krivi položaj kometa na kartu. Još sam okušao sreću s C2017/K2 u Orionu, ali ništa od kometa. Pokušao sam se potom primiti promatranja sektora neba za koji sam se večeras odlučio. Nisam uspio, vjetar je bio toliko jak da nisam vidio objekte koje sam vidio prije 3 tjedna na Žumberku.

Direktna usporedba s Tristačem

Kako je Tanja upogonila Tristača odlučili smo u jednom trenu usporediti teleskope. Okrenuli smo na Orionovu maglicu oba teleskopa i krenuli promatrati. Kako je maglica bila još nisko nad horizontom, tako je BAT bio skoro pa horizontalan i zaklonjen autom od vjetra. To je omogućilo donekle normalno promatranje.

U prošlo tekstu sam napisao: „Kod objekata koji su dovoljno svijetli i raskošni u manjim teleskopima, razlika je malena.“ Niti 5 dana kasnije, moram sam sebe poreći. Razlika je osjetna i primjetna na prvu! U Tristaču je M43 bila vidljiva, ali onako, tamna. U BAT-u se jasno vidjela. Ne samo to, nego se vidjelo da maglica nije sivkasta već neka kombinacija tamno smeđe i sive. Ne samo da je M43 bio bolji, M42 je bila puno raskošnija, u sjajnim i tamnijim dijelovima. Jednostavno je promjer otvora teleskopa sve!

Na kraju sam probao još Paracorr u Tristaču. Osjetno je popravio Plejade, tako da čak na f/5 pri 24mm dobro dođe koma korektor. Opet, kao kod M42, BAT me razmazio i nisam svjestan kako stvari mogu dobro izgledati.

Nakon usporedbe teleskopa ostatak večeri je prošao u priči o astronomskim i ne astronomskim temama, a oko 21h smo oboje zapali kući, svatko svojim putem.

04.01.2024.

Vedra noć s koje me otjerao vjetar. Uzalud sam se vozio 120km tamo i nazad, vidio vedro nebo i nisam mogao promatrati. Izrazito frustrirajuća situacija. Zato sam se i večeras namjerio s teleskopom za nebo. Odlučio sam otići put Čremušnice, na lokaciju koja bi trebala biti manje izložena vjetru jer je na umjesto 360m visine, samo na 180m i daleko je od Zrinske gore.

Danas sam mogao krenuti ranije pa sam na putu bio već u 16:20. Do lokacije je trebalo samo 50tak minuta vožnje, oko 20tak minuta manje nego do Jošavice. Provjerio sam pritom još jednu lokaciju, u Boviću, 5km dalje. Lokacije je ok, čist pogled na jug i jugozapad, ali je na padini brda pa nema dovoljno ravnog terena za postaviti teleskop. K tome je otvorena prema dolini rijeke Trepča pa postoji mogućnost da mi se od tamo dokotrlja magla. Sve u svemu, nakon provjere lokacije smjestio sam se uz cestu između Čremušnice i sela Ilovačak, možda kilometar od uobičajene lokacije.

Oblaci

Opet je pirkao vjetar pa sam teleskop postavio u nešto što je trebalo biti blaga zavjetrina od lokalnog stabla. Nisam želio da mi se ponovi prethodna večer. Osim što je smetao vjetar, smetali su i oblaci. Taman kada sam dovršio s postavljenjem teleskopa, dokotrljala se tanka naoblaka sa zapada. I to nije bio neki pramen oblaka, već baš oblačna zavjesa. Što sad?

Kroz oblake

Kako večer ne bi propala opet sam krenuo tražiti komet 32P/Coma-Sola dok ga oblaci nisu prekrili. Ništa nisam uočio na mjestu gdje je trebao biti komet. Jedino što sam uočio, kroz sada već tanku naoblaku, je moguća nejasna mrlja na približnoj lokaciji 02h42m +19°15′. Kasnija provjera u Cartes du Cielu je otkrila kako se 8.5 minuta sjeverno od lokacije nalazi NGC 1036, spiralna galaksija magnitude 13.8 u plavom spektru. Ista ta provjera otkrila je kako se komet smjestio samo pola stupnja južnije. Dakle, da je bio vidljiv, trebao sam ga moći vidjeti.

Dok sam tražio komet, uočio sam zanimljivu dvostruku zvjezdicu u blizini. Meni te višestruke zvijezde niti miriše, niti smrde. Naime, neke su krasne, a neke su toliko široko razdvojene da se uopće postavlja pitanje kako ih netko bez astrometrijskih podataka (spektar, smjer kretanja itd…) može prepoznati da čine par? Kod galaksija na rubu vidljivosti stvari su puno jasnije, ili je vidiš ili ne vidiš, nema nagađanja.

Ipak, kako su oblaci sada okupirali cijelo nebo, nisam imao drugog izbora pa sam odlučio se zabaviti višestrukim zvijezdama. Ne samo iz dosade, nego da i usporedim promatranja s ekipom s foruma. Kako bi nastavak teksta bio jasniji, bitno je znati kako postoje sljedeće oznake za višestruke zvijezde:

• Σ (STF) je oznaka kako je zvijezdu katalogizirao Friedrich Georg Wilhelm von Struve, neki će reći „Struve stariji“, a ja ću reći „deda Struve“.
• OΣ (STT) je oznaka višestruke zvijezde koju je katalogizirao Otto von Struve, unuk „dede Struvea“, a poznat i kao „Struve mlađi“.

Slučajno uočena dvostruka zvijezda dok sam tražio komet je bila Σ 291. Na 140x se vidjelo da je dvostruka zvijezda, veoma bliska. Na većem povećanju, 248x, vidio sam dvije zvijezde koje se gotovo dotiču. Obje su bijele boje i veoma slično sjaja, tj. ona na desno je bila mrvicu tamnija. Seeing je kuhao pa su zvijezde se povremeno spajale u zajedničku „masu“ pa potom opet razdvajale u dva diskretna objekta. U okularu, relativno blizu, na 11h i oko 2 luč. minute dalje, smjestila se treća zvjezdica za koju nisam siguran čini li višestruku zvijezdu s uočenim dvojcem. Službeni podaci govore kako je Σ 291 ima razmak komponenti od 3.3 lučne sekunde (1/15 prividnog promjera Jupitera) i prividnom sjaju od 7.5 i 7.66 magnituda. Ona treća zvjezdica je također dio sustava, a udaljena je 67 lučnih sekundi i ima sjaj od 9.53 magnitude.

Višestruke zvijezde u Biku

Sljedeća se u okular našla δ3 Tauri, zvjezdica u Hijadama, blizu Aldebarana. Ovo je zahtjevna dvostruka zvijezda zbog malog razmaka. Na 248x ništa nisam vidio, seeing je bio previše loš pa je zvijezda u okularu izgleda kao glavica kupusa. U ovom trenutku, 19:16, poluoblačno nebo mjerim SQM-om i dobivam 20.56 mpas.

Još jedna zvijezda koja se spominjala na forumu je 118 Tauri (Σ 716), blizu maglice M1. Usmjeravam teleskop i u okularu nepogrešivo prepoznajem dvostruku zvijezdu bijele boje. Zvjezdice se niti ne dotiču, između njih je crnilo. Razlika u sjaju među zvjezdicama je veća, procjenjujem je na 1.5 magnituda (u stvarnosti je 0.85 magnituda). Kasnije provjera otkriva kako stvari nisu jednostavne kod 118 Tauri, već se tu krije i treća zvjezdica 12. magnitude, ali samo 1.8 lučnih sekundi od najsjajnijeg člana sustava. U večerašnjim uvjetima nije bilo šanse za to razdvojiti.

U Hijadama ima mnoštvo višestrukih zvijezda pa vraćam njima. Sljedeća na redu je OΣ 79. Na 248x uočavam samotnu blijedozlatnu zvijezdu. Selim se do sljedeće zvjezdice, OΣ 82. U okularu uočavam blijedožutu zvijezdu i moguću veoma tamnu pratilju na 3h i 60 luč. sekundi udaljenosti. Moj opis ne odgovara službenim podacima pa ne mogu smatrati ovo promatranje uspješnim.

Još uvijek sam u Hijadama i odlazim do zvijezde Σ 554. Uočavam sjajnu samotnu zvijezdu (248x) i dvije v. tamne zvjezdice ispod nje, jedna na 5h, a druga na 7h. Kasnija provjera opet otkriva da ovo nema veze sa stvarnom dvostrukom zvijezdom te da su to nasumične zvjezdice u pozadini. Zadnja od višestrukih zvjezdica večeras je Σ 546. U okularu na 248x uočavam jasnu dvostruku zvijezdu koja se sastoji od dvije komponente razmaknute oko 10 luč. sekundi na 1 h i s većom razlikom u sjaju, koju procjenjujem na cca 2 do 2.5 magnitude. Službeni podaci govore kako se radi o razmaku od 7 luč. sekundi 1.27 magnituda razlike u sjaju.

Kako su oblaci počeli pucati, dok sam čekao da nestanu s dijela neba koji me večeras interesirao, bacio sam pogled na Uran. Čak i u velikih 508mm Uran je bio na 320x tek blijedo tirkizna kuglica, ništa posebno. Uočio sam dvije zvjezdice kraj njega, jedna na 6h i druga na 10h. To su dva uranova mjeseca, Titanija i Oberon. Za Oberon se jasno kužilo kako je tamniji od Titanije.

Sada, kada se razvedrilo, bio je red prebaciti se na Orion. SQM mjeri 21.00 mpas, što je malo lošije nego na Jošavici noć prije.

Sektor neba od RA 05h 00m +05° 00′ do RA 05h 30m +15° 00′

Nastavljam gdje sam stao 16.12.2023. Zapravo prvo ne idem odmah striktno po komadu nebu koji sam predodredio, već provjeravam jato galaksija Arp 52. Na putu do lokacije jata prolazim kraj IC 412 i IC 413, dvije galaksije magnitude 14.5. Obje su se jasno vidjeli na 160x kao „uši“ iznad zvjezdice koju dotiču.

Arp 52

Dolazim do lokacije jata Arp 52 i dok sam ucrtavao raspored zvjezdica radi kasnije lakše identifikacije objekata, prepoznajem zvjezdani uzorak od 16.12. Uočavam čak i jednu magličastu mrljicu, čiji lokaciju ovaj put pažljivo ucrtavam među zvjezdice. Nažalost, kasnija provjera otkriva kako se radi o veoma tamnoj zvjezdici, a nikako galaksiji. Kako sam večeras bolje ucrtao približni položaj zvijezda, odradio sam analizu terenske skice jata od 16.12. i otkrio da se ništa ne poklapa! Definitivno za sada odustajem od Arpa 52 i neću neko vrijeme trošiti na njega. U međuvremenu sam opet zaboravio provjeriti u okularu galaksiju UGC 3294, koja je poprilično blizu.

Nastavak po sektoru

Vraćam se planu promatranja i krećem od NGC 1875 (eliptična galaksija, m=13.7). Na 275x uočavam veoma tamnu i nejasnu mrlju. Atlas na istom mjestu ima ucrtano jato galaksija HCG 34, ali ništa ne uočavam od njega.

Vraćam se malo gore i promatram otvoreni skup Dolidze 17. On se na 160x razvukao kroz cijelo vidno polje, vidim 20tak zvijezda u skupu od čega se 5 njih baš ističe sjajem. Da nema tih 5 zvijezda ne bih nikada rekao da je ovo zvjezdano jato. Sličnog mišljenja sam bio prije 12 godina kada sam u dnevnik upisao: Nakupina od 5 sjajnih zvijezda i 8 puno tamnijih na prostoru promjera 12 lučnih minuta. Skup je rasut, bez ikakve morfologije i od zaborava spašava ga samo ovih 5 sjajnijih zvijezda.

Odlazim do NGC 1819 (lećasta galaksija, m=13.7(b)) koja se na 248x vidjela kao sjajna, okrugla, mala mrlja nejasnih rubova. Blago je svjetlija u sredini. Idem do UGC 3223 (spiralna galaksija, m=14.4), koja na 248x izgleda kao ovalna, ali relativno velika tamna mrlja. U sredini nazirem sitan disk sjajniji od ostatka galaksije koji predstavlja njeno središte. Okušao sam potom sreću s galaksijom MCG+1-14-7 (galaksija, m=14.8), ali na 248x nema ničeg u okularu.

Vraćam se malo otvorenim skupovima zvijezda u ovom sektoru. Okrećem na Dolidze 19. Na mjestu skupa uočavam 20tak zvijezda veće razlike u sjaju. Skup se proteže kroz cijelo vidno polje na 160x pa je teško shvatiti kontekst. Skup se slabo izdvaja iz pozadine. Drugi skup, relativno blizu je Dolidze 21. Na 160x uočavam poligonalni prsten sjajnih zvijezda koji zauzima oko 1/3 vidnog polja (8 luč. minuta). U prstenu i unutar njega brojim 20tak zvijezda veće razlike u sjaju. Zbog prstena je relativno dobro izdvojen iz pozadine.

Iznad skupova, ali jedno 5° dalje, u atlasu je ucrtana maglica VdB37. Ubacujem Explore Scientific 18mm okular za 140x povećanje i odlazim do maglice. Iako mi se čini kao da tu nečeg ima, nejasnog pozadinskog sjaja, posebice kada sam stavio UHC filter, ne mogu reći da sam jasno uočio objekt. Definitivno moram ponoviti promatranje u boljim uvjetima.

S maglicom VdB37 završio sam sektor. U nastavku sam se prebacio na promatranje po slobodnom odabiru. Nebo se popravilo i SQM je u 21:18 mjerio 21.08 mpas.

Guštanje do kraja promatranja

Krećem prvo s NGC 1023 (lećasta galaksija, m=9.5), sjajnom galaksijom u Perzeju koju je spomenuo Pavle u svojim promatranjima. Malo je na nezgodnom mjestu za promatranje, u zenitu, pa se moram popeti na zadnju stepenicu ljestvi. Problem je što je teren neravan i moram paziti da ne ateriram slučajno. Na 225x u okularu mi se ukazala ogromna, veoma sjajna galaksija. Procijenio sam dimenzije galaksije na 2.5 x 0.8 lučnih minuta. U sredini galaksije je još sjajniji disk, koji predstavlja jezgru galaksije. Ne samo to, nego na lijevo od jezgre, na pola puta do kraja galaksije, uočavam zvjezdicu. Slično, na desno od jezgre, uočavam dvije zvjezdice okomito postavljene na dulju os galaksije. Malo sam povećao povećanje, na 248x i sada se galaksija pružila preko 1/6 vidnog polja, tj. 2.7 lučnih minuta. Skrenutim pogledom raste još više, na 4 lučne minute po dužoj osi. Pažljivo pregledavam galaksiju u nadi kako ću uočiti njenu pratilju, ali sve što sam opazio je možda blagi luk svjetla malo dalje na van kraj one dvije zvjezdice desno od jezgre. Kasnija provjera otkriva kako je pratilja na suprotnoj strani galaksije tako da je definitivno nisam uočio.

Orionova maglica

Odlazim do Orionove maglice kako bih je malo odmjerio za buduća skiciranja. Na kraju sam 10 minuta zurio u nju, zabezeknut. Nisam je dosad vidio ovako lijepom. Na 225x regija oko Trapeza je bila puna finih detalja, nijansi, oblačića, a i zid „Huygensove regije“ na desno je bio oštar, nagli pad svjetline nije se mogao ne vidjeti. Tamni zaljev, koji prodire do Trapeza, veoma je kontrastan i jasno je tamniji od okolnog neba. S druge strane, tamniji dijelovi maglice iznad Trapeza pokazuju fine valove i strune koje se pružaju van vidnog polja.

Mali „Pacman“ tj. M43, bio je također pun detalja kao i velika susjeda. Oko sjajne središnje zvijezde u maglici su se vidjele fine nijanse. Jedna tamna regija ispod zvijezda koja presijeca maglicu, kao i minijaturi svijetli „Pacman“ unutar velikog „Pacmana“ kraj središnje zvijezde. Na 11h od središnje zvijezde pružila se mrvicu tamnija regija u obliku ključanice. Sam „Pacman“ je gore desno (na 2h od jezgre) završavao magličasti izdankom koji se sastoji od sitnih oblačića. Mislim da je jasno iz mog opisa da je maglica večeras bila natprosječno dobra.

Rješavanje zaostataka

Kako je Orion bio u kulminaciji, provjerio sam M78 (maglica, m=8.0) koja nije izgledala baš nešto. Probao sam još i NGC 2024 (maglica), vidjela se, ali opet nije bila baš nešto. Kako je onda M42 tako dobra?

Spustio sam se potom ispod Oriona, do Zeca, gdje sam okrenuo na M79 (kuglasti skup, m=8.1). Kako je seeing bio loš, a skup nisko (morao sam gledati kroz suhu travu) nisam uspio jasno vidjeti zvjezdice u njemu. Možda tucet „jasnijih“ granula u inače granuliranoj teksturi skupa bilo je vidljivo na 248x. Procijenio sam dimenzije skupa na 1.8 x 1.2 lučne minute. Malo je jajast. Središnja mliječnost, nerazlučena jezgra, ima promjer od oko 0.6 luč. minuta. Na desno od skupa je bio neki neobičan luk zvjezdica.

Sada je na red došlo rješavanje dugova. Od 2005. promatram i vodim dnevnike promatranja i u njima nema otvorenog skupa M93 (m=6.2). Vidio sam ga na Messieorovom maratonu 2019., ali si nikada nisam dao truda ga definitivno opisati. Večeras se skup nalazio samo 10° nad horizontom i opet sam morao gledati kroz visoku suhu travu. Probao sam je izgaziti, ali bez uspjeha. Kada sam pogledao skup na 140x vidio sam da se radi o bogatom otvorenom skupu, jasno izraženom, gustom i kako ima oblik jedra. Dapače, izgleda kao raskošnija verzija NGC 743, kojeg sam promatrao 16.12.2023. S ovim promatranjem i upisom u dnevnike sam službeno završio s Messierovim katalogom.

Nakon M93 sam se provozao Mliječnom stazom do NGC 2244, tj. Rozete. Jasno se vidjela na 140x s UHC filterom, ali bio je to samo brzinski pogled. Otišao sam do NGC 2264 kako bih provjerio vidim li maglicu Čunj (Cone nebula). Skup je prekrasan, ali na 140x i UHC filteru ništa od maglice.

Foršpan za sezonu galaksija

Bilo mi je dosta za večeras, trebao sam se početi pakirati, ali onda sam se osvrnuo na nebo i shvatio kako je Veliki Medvjed već visoko. Okrenuo sam prema M81 (spiralna galaksija, m=7.0) i M82 (nepravilna galaksija, m=8.6), samo kako bih bacio brzi pogled.

M81 se prva našla u okularu. Ostao sam šokiran pogledom. Na 160x vidio sam sjajnu jezgru iz koje se u smjeru 5-11h pruža magličasta prečka. Na gornjem kraju magličaste prečke su neke tri tamnije zvjezdice. Na donjem kraju prečka se savijala u veliki magličasti luk, koji je opasavao galaksiju od 12 do 5h gledano od jezgre. Između luka i prečke je bila tamnija regija. Na nasuprotnoj strani, od 5h do 11h se pružao puno tamniji luk, ne tako izražen i bogat kao ovaj s desne strane. Oba luka nisu potpuno zatvarala prsten, malo je nedostajalo zbog pukotine između 11 i 12h. Cijela galaksija se pružala 2/3 vidnog polja, tj. nekih 16-17 lučnih minuta.

M82 je bila znatno skromnija. Iako znatno većeg površinskog sjaja, bila je znatno manja i vidjela se kao horizontalna pruga svjetla u okularu. Na 275x pružala se 6 lučnih minuta, a bila je široka možda 1 minutu. Njena površina je imala teksturu kao da gledate u suhozid, puna svijetlih „kamenčića“ odvojenih tamnim pukotinama s par udubljenja na gornjem rubu. Moram je bolje proučiti kada seeing dopusti.

S M81 i M82 završio sam s promatranjem. Bilo je već 22:10 i trebalo je krenuti kući. Veselim se što me čeka za mjesec dana, kada navalim po galaksijama!