Voljom protiv vremenskih prilika

Ovaj tjedan nikako na zelenu astronomsku granu. Na promatranju od 4. siječnja bio sam oduševljen pogledom na Orionovu maglicu i zaključio sam da moram napraviti još jednu skicu. Cijeli tjedan sam skoro posvetio traganju za mračnim nebom, na račun društvenih i poslovnih obaveza, a rezultati su u najboljem slučaju polovični.

Pokušaj prvi, srijeda

U srijedu sam bio spreman na sve da odem pod nebo. Teleskop je čekao u autu, sve baterije koje sam imao bile su napunjene i samo je trebalo vedrog neba. Prognoza je najavila vedrinu i to je u moj glavi bilo to – ide se. Nisam se čak niti obazirao na temperature od -3 do -4°C koje su najavljivali.

Satelitska u srijedu katastrofa, nema veze s prognoziranim stanjem. Došli su neki „talijanusi“ tj. neočekivani oblaci iz Italije u najgoroj formi – kao tanka koprena. Krenuo sam s posla optimistično u mrak, nadao sam se silom dobre volje otjerati oblake, no sa svakim kilometrom koji sam prešao bilo mi je jasnije da večeras ništa od astronomije. Navukla se tanka oblaka sa zapada kroz koju je tek pokoja zvijezda provirivala. Kako sam bio blizu lokacije promatranja, a zaputio sam se prema Čremušnici, odlučio sam provjeriti alternativne, mirnije lokacije. Sljedećih 45min proveo sam vozikajući se makadamima oko sela Stipan, Šljivovac i Kirin.

Napuštena sela

Poražavajuće je kada prolaziš pokraj napuštene kuće, a ispred nje svijetli rasvjeta. Za koga? Čiju sigurnost? Kad bi bilo prometa na cesti onda ne bi bila makadam po kojem možeš ići 20km/h. Očito nema potrebe za boljom cestom, ali ima za rasvjetom? Čvrsto stojim iza svog stava kako je rasvjeta „sise i guzice“ lokalne politike. Ukoliko vodstvo neke jedinice lokalne samouprave želi stvoriti privid brige o stanovnicima, postavit će im rasvjetu, da ih svake noći, 365 dana u godini podsjeća kako netko „misli na njih“, a u suštini im život uopće nije postao bolji ili kvalitetniji.

Nakon truckanja prošao sam jednu lokaciju, makadamski put prema selu Kirin, na vrhu brda i s proširenjem. K tome je teren ravan pa se ne moram gnjaviti s balansiranjem. Jedini problem je što kabel za struju sa obližnjih stupova dijeli nebo po pola. Ne smeta površinski, ali onako, doći pod nebo i vidjeti nešto ovozemaljsko iznad tebe – malo se gubi smisao svega.

Izlazak iz auta potvrdio je kako je stvarno -6°C, a sa zapada neumoljivo dolaze oblaci. Rekao sam da je to to i oko 18:20 krenuo kući podvijenog repa.

U četvrtak je bilo jednako hladno, ali puno vedrije. Batalio sam odlazak pod nebo, bilo mi je zima čim sam izašao iz firme te sam se utješio na druženju s drugarima.

Ostatak tjedna proveo sam čekajući priliku za sljedeće promatranje.

Pokušaj drugi, subota

U subotu se poklopilo za odlazak pod nebo. Obavio sam što sam imao za taj dan i oko 16:45 bio sam na putu za Tomaševce na Žumberku. Najavili su temperaturnu inverziju, s njom dolazi povećana šansa za maglu pa sam otišao na lokaciju s većom nadmorskom visinom.

Na putu do Tomaševaca prekrasan zalazak i tanki srp Mjeseca. Temperature od neugodnih -2°C u Jastrebarskom do -3.5°C u dolinama Kupčine. Sve se to promijenilo kada je cesta krenula prema gore i počela se mijenjati nadmorska visina. Dok sam došao do sela Drašći Vrh, temperatura je porasla na -2°C, a kod same lokacije je bilo -1°C. Nije loše, to se da trpjeti.

Izlazak iz auta je otkrio prekrasno, bistro nebo puno zvjezdica. Ima nešto u ovoj lokaciji, možda zbog njene nadmorske visine (630m), zbog čega je nebo „bistrije“ i ima veći „wow efekt“. Kako je već bilo 18:20, nisam mogao gubiti vrijeme već sam se odmah presvukao u terensku odjeću i krenuo postavljati opremu.

Sklizak teren

Postavio sam teleskop i kolimirao ga bez drame u roku 20 minuta. Prilikom kolimacije sam primijetio da je Sjevernjača krumpir veći nego inače. Krivio sam za to toplo zrcalo. Isijavanje topline na hladnom gorskom zraku uzrokuje termalne turbulencije. Kada sam postavio sve i spremao se krenuti promatrati, otkrio sam kako se teleskop kliže po ekvatorijalnoj platformi. Kako je to moguće?! Kao da se drvo na platformi uglačalo, postalo sklisko i nožice teleskopa nisu imale „gripa“, već su klizile od najmanjeg pokreta. Ne samo to, već je kod prvog okreta teleskopa jedna nogica skliznula s platforme i sve je skoro završilo raspadom sistema, a možda i velikom štetom.

Nekako sam jedvice, jade podigao teleskop u komadu (50kg!!!) i vratio tu nogicu na platformu. Sada se barem neće prevrnuti, ali i dalje ostaje problem klizanja. Našao sam neki ključ u autu i s njim sam udario par puta gornju ploču platforme da napravim udubinu. Potom sam u udubinu ugurao jednu od nogica i teleskop se „usidrio“. Sad mi je jasno što se dogodilo na Jošavici prije tjedan i pol, kada mi je teleskop skliznuo s platforme. Riješivši ovaj problem mogao sam oko 19:15 krenuti s promatranjem.

Užasno loš seeing

Odlučio sam počistiti što još imam u Orionu od objekata. Krenuo sam prvo s jednom galaksijom koja se nije našla niti u jednom atlasu – UGC 3294. Ubacio sam Paracorr i APM Zoom okular, okrenuo teleskop prema galaksiji – a kad ono zvijezde krumpiri. Provjerio sam povećanje i vratio okular na 15.4mm, što daje 160x povećanje. Zvijezde su i dalje bili krumpir, kao kuglice vate. Baš je toplo zrcalo. Opisao sam ga rukom, bilo je između mlakog i hladnog, dok je sve oko njega bilo hladno na dodir.

Sama galaksija se na 160x skoro sakrila. Obližnja zvijezda na desno, HD 34959, sjaji magnitudom 6.49 i skriva galaksiju udaljenu samo 3.5 lučne minute. Krupne zvijezde i mutna slika nisu pomogli jer UGC 3294 izgleda kao sitan, tamni mutni disk, baš kao i tamnije zvijezde u ovakvim uvjetima promatranja. Kako bih potvrdio promatranje, okrenuo sam zoom na okularu na 10mm za 248x povećanje. Sada se mutni disk pretvorio u mutni oval, jasno uočljiv, posebice ako se zvijezda izgura van vidnog polja. Slika je bila nikakva, tako da od detalja u objektu nije bilo ništa. Samo mi se na par trenova ukazala sitna zvjezdica u galaksiji, nisam siguran da li se tu radi o zvjezdolikoj jezgri galaksije ili nekom priviđanju zbog nemirne slike u okularu.

Pokušaj promatranja objekata po Orionu

Krenuo sam dalje promatrati po Orionu. Probao sam prvo otvoreni skup Berkley 20, ništa nisam vidio. Kao, bilo je tu nešto, ali od lošeg seeinga nisam mogao vidjeti tamne zvijezde jer su bile – razmazane. IC 426, refleksijska maglica, ništa od nje. Sve je bilo magličasto. Slična priča sa maglicom vdB 48, u okularu samo kuglaste zvijezde.

Kod maglice vdB 48 se vidio još jedan objekt, višestruku zvijezdu Σ 758. U okularu sam mogao vidjeti 2 kuglice vate, bijele boje, jasno razdvojene, s crnilom između te veoma sličnog sjaja. Razmak sam procijenio na 15 do 20 lučnih sekundi, ali stvarni podaci kažu kako je razmak tek 7 lučnih sekundi! Sva ova promatranja odradio sam na 160x, tj. APM Zoom je bio postavljen na 15.4mm fokalne.

Prebacio sam se do skupa Str 56, opet ništa. Okular pun krumpira. Em je opskurni skup, em je seeing zamaskirao sve tamne zvijezde. Na kraju pomičem teleskop do M78. U okularu mi se ukazala velika, trodijelna maglica. Najsjajnija i shodno tome najlakše uočljiva je M78. Njen oblik je kružnog isječka koji zatvara kut od ~120°. Gornji kraj maglice ima relativno postupan prelazak u tminu, dok je donji kraj maglice poprilično oštro odrezan tamnom maglicom. Malo ispod sredine maglice vertikalno su postavljene dvije zvijezde sličnog sjaja. S druge strane tamne maglica, obična maglica se nastavlja. Ona je podijeljena u dva dijela tamnijim prelazom. Lijevi dio (NGC 2067) je taman, nejasna. Izgleda više kao svjetlija pozadina neba. Desna polovica (NGC 2071) maglice se širi i najsjajnija je oko 2 zvijezde na 4h i 2/3 vidnog polja od M78. Maglica ima nejasne rubove. Sva ova promatranja sam odradio na 15.4mm, tj. 160x s 25 luč. minuta vidnog polja.

 

Za kraj sam pokušao još sa NGC 2112, otvorenim skupom. Tu sam se prebacio na Explore Scientific 18mm, koji daje 140x povećanja s 35 luč. minuta vidnog polja. Skup zauzima 1/5 vidnog polja, tj. oko 7 lučnih minuta. Vidim 20 zvijezda u skupu, koji je pristojno izražen, ali nije ništa posebno. Većina zvijezda skupa je u ovalnoj formaciji koja je dijagonalno položena u sredini skupa.

Skiciranje M42

Seeing je bio kupusast, ali morao sam probati skicirati M42, nije mi vrag dao mira. Oko 20:45 primio sam se tog posla i tek sam oko 22:05 se odmaknuo od maglice. Znao sam odmah da će ovo biti posao od najmanje dvije noći, ako ne i tri. Nije pomagalo što bi seeing imao tantrume od kojih bi se zvijezde u Trapezu stopile u jednu.

Ne mogu vam riječima prenije koliko se toga vidi u maglici. Trapez je unatoč uvjetima pokazao se kao splet svjetlijih i tamnijih oblačića. Krila M42 pratio sam na desno sve do zvijezde HD 37115A, tj. otprilike do 17 ličnih minuta od Trapeza. Naravno, maglica se vidi i iza toga, ali mi je ponestalo mjesta na papiru. Lijevi rub maglice iz Trapeza ne završava tako dramatično kao lijevi, već polagano tamni u finim nijansama, virovima i vrtuljcima u maglici koji se u okularu video kao fine nijanse svjetlijih i tamnijih regija. Možda mi je najbolje bilo kako se lijepo vide „pramenovi“ maglice koji se pružaju od lijevog rupa maglice prema unutrašnjosti. M43 je izgledao odlično, pun finih detalja i nijansi u maglici. Na kraju sam nakon više od sat vremena skiciranjem pokrio regiju od 26 x 21 lučnu minutu, centriranu na Trapez.

Za završetak

Počeo je puhati vjetar, malo je zatoplilo, ali ja sam već bio umoran i frustriran lošim seeingom. Što god bih pogledao, izgledao je loše. Zato sam ubacio 24mm Explore Scientific i na 103x krenuo obići neke objekte s malo više pažnje.

Prvi se na redu našao „Thorov šljem“, tj. NGC 2359. Znam da je svi zovu kaciga, ali meni je šljem više fora. Ubacio sam OIII filter i okrenuo na maglicu. Bila je velika, sjajna i lako uočljiva! Vidio sam jasno „šljem“ i dva paralelna roga kako se pružaju, jedna iz gornjeg, a drugi iz donjeg dijela maglice. Osim toga, sam „šljem“ je imao gotovo pa prstenastu strukturu. Malo je nedostajalo da se zatvori cijeli prsten. Gornji rog je bio kraći, svjetliji, a donji rog je bio duži, vijugav i znatno tamniji. Malo dolje desno od središta maglice, kao da je nastavak donjeg „roga“, vidio se još jedan diskretan magličasti oblačić. Zapravo je ovo bio vrlo dobar pogled.

Sljedeća na redu bila je Rosetta. Ista konfiguracija, 103x s OIII filterom. Vidio sam veliku maglicu, potkovastu, koja se najviše širila na sjever. Sjeverni dio maglice je pak pun nekog „komešanja“ u teksturi, kao da su detalji u njoj taman na rubu vidljivosti. Tu je bio i tamni zaljev u maglici na 8h od središta skupa. Zaljev je dobro „nagrizao“ maglicu i imao je veliki otok u sebi. Prateći tu lijevu stranu potkove shvatio sam da maglica nije potkova, već da je s gornje strane skup omeđen tankim magličastim mostom koji spaja lijevu i desnu potkovu maglice. Taj most s vanjske strane imao je još jedan izdanak. U desnoj potkovi bio je vidljiv veliki procjep, vertikalno smješten, koji je maglicu dijelio gotovo pa u dva dijela. Cijela maglica pružala se 4/3 vidnog polja, tj. van vidnog polja. 4/3 vidnog polja je oko 65 lučnih minuta.

Završetak

S ovim pogledom na Rosettu završio sam promatranje za večeras. Bilo je sada 22:30 i nisam imao više volje se bakćati sa seeingom. Temperatura je s -1.5°C porasla sada na 2°C, ali zanimljivo je kako sam pri povratku u nizini oko Jastrebarskog mjerio -6°C. Zato kada je inverzija se ide u planine! Razočaran sam sa seeingom i što nisam više promatrao, ali astronomije je takav hobi.