Prepoznavanje objekata

Sadržaj

• Dnevnik
• Maglice na rubu vidljivosti
  • Prva istraga što sam vidio
  • Usporedba črčke i fotografije
• Pokušaj s većim teleskopom
  • Usporedba črčke i fotografije
• Usporedba s uskopojasnim fotografijama
• Detekcija i identificiranje objekata

Vizualna astronomija je teška. Većina objekata je tamna i zahtijevaju visoku koncentraciju promatrača, dobru prilagodbu na mrak, tamno nebo, a ponekad i malo sreće da bi se vidjeli. I dok za jednog vizualca na nebu ima više nego dovoljno objekata, a i nikad nemamo dvaput isti pogled na objekt, ponekad poželimo vidjeti nešto što nije tako lako dostupno. Nešto što će nas natjerati da se pomučimo i izvučemo maksimum iz sebe, kako bi si podigli samopouzdanje i pohvalili uspjehom. Vizualna astronomija ne treba biti muka, slobodno se ponekad pohvalimo i na taj način nagradim. Barem ćemo lakše u mraku, promrzli, dok skidamo rukavice da bi pritegnuli neki šaraf hladan kao led, sami sebi dati odgovor na pitanje „zašto ja ovo uopće radim“.

Cilj ovog, nadam se edukativnog teksta, je pokazati metode kojima provjeravam što sam vidio. Moram priznati da me detektivski posao njuškanja i otkrivanja što sam vidio veseli jednako kao i biti za teleskop. U nastavku teksta provest ću vas kroz taj proces njuškanja.

Dnevnik

Bez dnevnika nema ništa. Bilježnice pune zapisa s promatranja su moje najveće materijalno blago. U njima je zapisano dvadeset godina iskustva i gradnje znanja. Preferiram baš papirnati dnevnik. Papir je krasan medij i na njemu istovremeno mogu napisati opis objekta, ali i dodati grafičku prezentaciju objekta kroz terensku skicu, shemu, črčku. Na tim skicama se vidi raspored zvijezda, položaj objekta ili njegovi obrisi te to može zamijeniti nekoliko rečenica opisa. A vjerujete mi, kad je zima, prsti bole od hladnoće i umorni ste, nije da vam se pišu eseji o izgledu objekta u okularu. K tome, nisam previše rječit (a pišem blog, hehe), preferiram koncizan nastup i lijen sam naveliko i naširoko opisivati viđeno. Iz tog razloga obična črčka, brzinska skica, mogu kasnije učiniti razliku.

Poanta priče je da bez nekakvog oblika dnevnika, idealno papirnatog, teško je kasnije njuškati što se vidjelo. K tome je dnevnik i provjera, samokontrola, kako se ne bi pretjeralo u tvrdnjama da se promatralo nešto što nije moguće.

Maglice na rubu vidljivosti

Za primjer jedne upitne detekciju uzet ću promatranje od 15. rujna 2025. Tada sam u APM 140/980 ED refraktoru vidio nešto što bi mogla biti maglica Sh 2-132. Kako nisam prije proučavao navedeni objekt, nisam imao predodžbu kako treba izgledati u okularu. Mislim da je ovakav, „slijepi“ pristup promatranju objekata najpošteniji, jer um u marginalnim uvjetima voli proširiti stvarnost. Da ne duljim dalje, pri povećanju od 41x i 2° vidnog polja na nebu, uočio sam nešto što bi mogla biti svjetla maglica i splet tamnih maglica. Promatranje je bilo potpomognuto OIII filterom. Sami uvjeti promatranja su mogli biti bolji, prvenstveno prozirnost.

Proučavao sam taj splet veoma tamnih maglica, onih koje zrače i upijaju svjetlo, na rubu vidljivosti. Meni osobno tada detalji u objektima plešu i jedini način da ih „usidrim“ je skica. Pogledam li desno u okular, objekt će izgledati drugačije nego kad je pogled usmjeren prema lijevo. Ovaj problem me baš muči na M33, koju sam tek iz četvrtog pokušaja uspio skicirati kroz Taurusa u punoj raskoši.

Pratio sam maglicu i na kraju ucrtao neke ključne, istaknute zvijezde, i kako se maglica smjestila u prostoru oko tih zvijezda. Zabilježio sam koji su sjajniji dijelovi maglice, a gdje je tamna maglica.

Pri promatranju takvih objekata treba biti svjestan svega, od toga da možda nešto vidimo jer želimo vidjeti, do toga da pojavu maglice može simulirati lagano orošeni ili prljavi okular. Dapače, čak ovisi o tome koliko ste spavali, jeste umorni, nasikirani, gladni, žedni… Treba biti svjestan svih faktor i ne skakati odmah pred rudo s tvrdnjom „vidio sam objekt!“

Prva istraga što sam vidio

Sutradan sam išao do prvog resursa za provjeru – Digitized Sky Survey (DSS). Radi se o skenovim fotografskih ploča sa snimkama većeg dijela neba u infracrvenom, crvenom i plavom dijelu spektra. Infracrveni dio nije relevantna, a i snimci u crvenom svjetlu su upitne korisnosti kada je u mraku ljudsko oko gotovo slijepo na crvenu. Najdraži su mi snimci u plavom svjetlu, jer je taj dio spektra bliže maksimumu osjetljivosti skotopskog vida.

Otišao sam na portal DSS-a, ukucao u tražilicu „Sh2-132“, dohvatio koordinate objekta, odbrao 120 x 120 minuta vidnog polja, format dohvata GIF i stisnuo dohvat snimka.

Pojavio se snimak na kojem nema niti jedan detalj koji je u skladu s mojim promatranjem i terenskom skicom! OK, vide se tamne maglice, ali ne i trokutasta forma maglice sa zadebljanim rubovima. Ne treba pritom odmah odustati, već uzeti u obzir da sam promatrao s OIII filterom. Idealno bi bilo pronaći snimku s OIII kanalom i vidjeti onda detalje.

Pretraga na Internetu nije nigdje vodila. Sve fotografije objekta koje sam pronalazio su imale Hubbleovu paletu boja, kombinaciju uskopojasnih filtera, a ako se i pojavio kakav RGB snimak, zvijezde bi ugušile maglicu. Trenutno vlada pomama za fotkama kroz uskopojasne filtere, jer se takve fotografije mogu raditi bez potrebe za odlaskom u mrak, pa se u ime komocije odustalo od cijelog spektra i orijentiralo na samo par spektralnih linija.

Kako nisam znao kako je pojedini autor kombinirao kanale, recimo vodik alfu, sumpor i OIII, tj. da li je u ovom slučaju plavi kanal čisti snimak iz OIII filtera ili se taj snimak kombiniralo s nekim drugim filterom, kako bi se dobilo na dramatičnosti, nije mi poznato. Zaključak je bio kako moram nekog tražiti originalni snimak ili prikaz samo OIII kanala.

Usporedba „črčke“ i fotografije

Prvi problem kod usporedbe „črčki“ i fotografija je određivanje njene orijentacije. Kod promatranja kroz refraktore sa dijagonalnim zrcalima slika je zrcalna lijevo-desno, tj. ono što vi vidite u okularu na lijevo, u naravi je na desno. Osim te osnovne orijentacije, druga razina komplikacije je što teleskop koristim u AZ modu rada. To znači kako je orijentacija teleskopa relativna, tj. samo će objekti u meridijanu gledani kroz okular biti ispravno usmjereni po vertikalnoj osi. Nije niti to sve, treća razina komplikacije je kako promatrač gleda kroz teleskop. Naime, ako moja os „gore-dolje“ nije poravnata s cijevi teleskopa, onda će meni „gore-dole“ biti u drugom smjeru nego teleskopu. Kako bih sve te popravke orijentacija nadišao, jednostavno u Cartes du Cielu provjerim po zvijezdama iz „črčke“ koja je prava orijentacija.

U ovom slučaju, moja terenska „črčka“ je zahtijevala horizontalno zrcaljenje i potom rotaciju od 68° kako bi se donekle poklopila sa DSS snimkom u plavom kanalu.

Pokušaj s većim teleskopom

Na Lika Star Partyu ponovno sam pogledao maglicu. Koristio sam od Explore Scientifica 24 mm s Astronomikovim OIII filterom. Ova kombinacija dala mi je 103x povećanja i vidno polje od oko 47 lučnih minuta. Problem kod velikih teleskopa je što s tako uskim vidnim poljem nemate kontekst kod promatranja. Može se dogoditi da gledate u sredinu neke tamne maglice, ali ako ne vidi neki nježni prijelaz prema tmini Svemira, toga nikad nećete biti svjesni.

Prvu noć Lika Star Partya uvjeti promatranja su bili bolji, ali sam ja bio lošiji. U okularu sam vidio samo neke oblačiće među zvijezdama, ništa konkretno. Drugu noć sam se izolirao od smetnji i ponovno pogledao maglicu. Ovaj put sam mogao pratiti maglicu među zvijezdama sa zadebljanjima, spojevima između zadebljanja i varijacije u sjaju. Čim vidim ovoliko detalja to je pozitivna detekcija objekta. Sada je samo pitanje koji sam dio maglice ulovio?

Opet sam napravio brzinsku skicu s rasporedom zvijezda, mrlja, zadebljanja, ali sam ovaj put rekao da nema zafrkancije pa sam čak i procijenio dimenzije pojedinih dijelova, kao dodatno „mjerenje“ kada ću provjeravati na fotografijama. Siguran sam bio kako sam vidio maglicu, samo me sada interesiralo kako se to poklapa s fotografijama i onim što sam vidio u 140/980 refraktoru.

Usporedba črčki i fotografije – Taurus 508

Na Newton reflektoru orijentiranje pogleda u okularu s fotografijama je jednostavnije – nema zrcaljenja, već je potrebna samo rotacija. U ovom slučaju, da bih terensku skicu iz dnevnika uskladio s fotografijom, morao sam odraditi morao sam je zarotirati za 135°. U pravilu bi trebalo rotirati 180°, ali kako je teleskop u alt-azimutnom načinu rada (usmjeravanja), a ne ekvatorijalnom, ako objekt nije točno u meridijanu njegova će rotacija u okularu biti različita od 180° u odnosu na kartu, tj. fotografiju. U ovom slučaju sam promatrao objekt 3 h prije prolaska kroz meridijan pa otud razlika u odnosu na 180°. Naime, za svakih sat vremena udaljenosti od meridijana javlja se 15° dodatne rotacije.

Kada sam usporedio črčku s fotografijom, poklapanje je bilo puno bolje. Pomoglo je što je črčka sadržavala rudimentarna mjerenja udaljenosti te je bila napravljena s više pažnje. Iako se figure sa skice nisu poklapale 100% s fotografijom, ovaj put nije bilo dvojbe, stvarno sam vidio Sh2-132. Kao podsjetnik, za promatranje sam koristio 24mm Explore Scientific okular s 82° prividnog vidnog polja (47′ stvarnog) i Astronomikov OIII filter.

Sada kad sam bio siguran u detekciju objekta, želio sam vidjeti koliko daleko mogu uskladiti detekciju sa stvarnim izgledom objekta. Trebala mi je fotografija objekta u OIII kanalu i tu je uskočio kolega Štef.

Usporedba s uskopojasnim fotografijama

Kada se neki objekt snima filterom koji propušta uski dio spektra, najčešće oko neke spektralne linije, kažemo kako se radi o uskopojasnoj (narrowband) fotografiji. Ovakav tip fotografije se najčešće koristi kako bi se povećao kontrast između objektu i neba. Kontrast može biti nizak zbog svjetlosnog onečišćenja, mjesečine ili je možda vidno polje toliko bogato zvijezdama da one uguše objekt.

Iz sličnih razloga se filteri koriste u vizualnoj astronomiji. Čak i kada odem u „mrak“, gdje SQM mjeri 21,0 mpas² ili tamnije, ja sam i dalje pod osrednjim nebom. Nebo gdje SQM mjeri 21,0 je čak 150% sjajnije od prirodne razine. Na primjer, Jošavica, gdje je nebo najčešće oko 21,20 mpas² je 110% svjetlija od prirodne razine. Čak i na čuvenom Mazinu, gdje nebo mjeri 21,70 mpas², nebo je oko 30% svjetlije od prirodne razine. U takvim uvjetima, iskvarenog neba, koristi se uskopojasni filter kako bi promatrač dobio bolji kontrast. Za promatranje Sh2-132 koristio sam OIII filter, koji propušta 12 nm širok pojas spektra centriran na oko 499 nm, tj. od 493 do 505 nm. Unutar tog pojasa se nalaze dvije spektralne linije dvostruko ioniziranog kisika (OIII) na 496 i 501 nm.

Štef je uskočio sa svojom snimkom maglice u OIII kanalu i odmah mi je postalo jasno kako sam maglicu uspješno detektirao ne samo u Taurusu, već i u mnogo manjem APM apokromatu. Kada svoje terenske „črčke“ preklopi s fotografijom jasno se vidi kako sam u pravilu dobro nanjušio generalne obrise maglice. Ne samo to, već OIII kanal potvrđuje promatranje tamne maglice koja je tako jasna bili u apokromatu. Zašto sam tu tamnu maglicu uspio vidjeti u apokromatu, a ne u punom većem Taurus? Posljedica je to kontrasta, koji je u teleskopu bez središnje opstrukcije (u vidu sekundarnog zrcala) puno bolji. Sve u svemu, bio sam zadovoljan ulovom i pozitivnom detekcijom. Ovo je samo dokaz kako promjer teleskopa nije sve, već veliku ulogu ima iskustvo promatrača.

Dio vas će možda uočiti da obrisi maglice u Taurusu (narančasto) nisu identični s fotografijom. Ne brinem se oko toga jer uvijek treba u obzir uzeti ljudski, tj. faktor promatrača. Možda sam od uzbuđenja oko onoga što vidim zaboravio pogledati okolo kako bih detektirao ostatak maglice. Da sam znao da okolo ima još maglice, pogledao bih i sigurno bih je vidio, ali nije poanta u tome. Prenosim ono što sam stvarno vidio, a ne ono što sam trebao vidjeti.

U konačnici, detekcija ovakvog objekta u malom teleskopu, sa samo 140 mm promjera, pod osrednjim nebom (SQM 21,05), govori kako na nebu ima mnogo toga što se može vidjeti, a što ne bi ste očekivali. Potrebno je samo biti uporan i vježbati oko. Da, fotografija će biti raskošnija, bogatija, ali u svakoj fotografiji je utkan „potpis“ autora. Ako želite vidjeti objekt sa vlastitim „potpisom“, dovoljno je pogledati kroz okular. Slika koju vidite bit će samo vaša. Možete je fotografirati, ali time ćete rastjerati magiju. Ima nešto u tome kada neki objekt pogledate, potom ga malo zaboravite pa pogledate opet. On će vas oduševiti prije nevidljivim detaljima kod svakog novog pogleda. Fotografija je pak gotov proizvod, statična. Izgleda isto prvi i zadnji put.

Detekcija i identificiranje objekata

Imali ste sada priliku pročitati moj postupak analize promatranja te proces identifikacije. Ponekad cijeli taj proces potraje duže od promatranja, ali me veseli kada otkrijem kako sam vidio nešto za što sam mislio kako nije moguće. Pritom je najvažnija stvar ne lagati samog sebe i držati se bilješki kako želja za vidjeti nešto ne bi nadjačala ono što smo stvarno vidjeli.

Prilikom sređivanja baze promatranja, prije par godina, uočio sam u jedno 20tak slučajeva kako sam objekt pogrešno prepoznao i zabilježio. Sve su to bile iskrene greške, bez namjere da obmanjujem nekog te je greška ispravljena prilikom prebacivanja dnevnika iz razno raznih notepad datoteka u SQL. Pogriješiti u 20 slučajeva na 1.500 objekata nije strašno, to znači kako sam 98,5% pouzdan! Ako postotak grešaka od tada ekstrapoliram na današnjih 2200 promatranih objekata, ispada kako sam u međuvremenu kreirao nekih 10 novih grešaka u identifikaciji. Ako je ta brojka stvarno tako malena mogu biti jako zadovoljan. Ukoliko uočite grešku u mom prepoznavanju i evidentiranju objekta, svakako se javite i ukažite grešku. Zajedno smo pametniji!

Sadržaj Dnevnik Maglice na rubu vidljivosti Prva istraga što sam vidio Usporedba črčke i fotografije Pokušaj s većim teleskopom Usporedba črčke i fotografije Usporedba s uskopojasnim fotografijama Detekcija i identificiranje objekata Vizualna astronomija je teška. Većina objekata je tamna i zahtijevaju visoku koncentraciju promatrača, dobru prilagodbu na mrak, tamno nebo, a ponekad i malo sreće…

Sadržaj Dnevnik Maglice na rubu vidljivosti Prva istraga što sam vidio Usporedba črčke i fotografije Pokušaj s većim teleskopom Usporedba črčke i fotografije Usporedba s uskopojasnim fotografijama Detekcija i identificiranje objekata Vizualna astronomija je teška. Većina objekata je tamna i zahtijevaju visoku koncentraciju promatrača, dobru prilagodbu na mrak, tamno nebo, a ponekad i malo sreće…