Karlovac brevet 300 km sa začinom

Uvijek je super pomaknuti granice, a posebno je super kada svoje granice pomakneš ne za par postotaka, već ono, barem za 50%. Još mi nije sjelo skroz što smo odvozili i kako smo to odvozili.

Sastojci za avanturu koju ću dugo pamtiti su sljedeći:

-dobra ekipa: Saša, Ivan, Josip i Vedran
-bicikl
-nenormalan dogovor

Sve je počelo dogovorom za brevet u Karlovcu. Na izbor su bile tri rute, od 200, 300 i 400 km. Kako mi je dosad najduža vožnja bila ona od 270 km, a zbog pandemije i drugih okolnosti nikako da pronađem neki izazov, odlučio sam se prijaviti na 300 kilometarski brevet. Brevet je cikloturistička vožnja koja ima samo vremensko ograničenje, nema pobjednika i gubitnika. Cilj je da se zadana ruta riješ s minimalnom prosječnom brzinom od 15 km/h. Malo matematike nam govori da je za rutu od 300 km taj vremenski limit 20h. Kako je start breveta u 8h ujutro, očekivao sam da ću biti oko 23h uz prosječenu brzinu od 20 km/h. U biti, to je prosječna brzina s uračunatim pauzama, bez njih bi bila oko 25 km/h. Uspio sam i druge preobratiti da umjesto 200 km voze 300, osim Vedrana, mislim da on još nema kondicije za tako dugu vožnju u razumnom roku. I tu dolazi zadnji sastojak iz avanture – nenormalni dogovor. Josip je predložio da na brevet odemo biciklima. Ekipa me nadglasala pa nije bilo drugih opcija nego prihvatiti izazov. Bit će to epska vožnja, jer do Karlovca imam 63 km najkraćom rutom preko Pisarovine. 63+300+63 = 426 km, padat će rekordi. Na kraju sam odlučio s ekipom startati iz Zagreba, jer računam da će mi lakše biti odvaliti tih 5 km više u društvu nego voziti sam tamo i natrag. Tako je na kraju i bilo.

Brevet

Probudio sam u subotu ujutro u 4:20 nakon plitkog i prekratkog sna. Od uzbuđenja sam se stalno vrtio u krevetu i taj san je bio više kraćih spavanja nego jedno pošteno. Pojeo sam zobene s brusnicama i obukao dres, zajašio bajk i u 4:58 sam krenuo put Laništa u Novom Zagrebu. Bicikl je čekao spreman od večeri prije te je na sebi imao svjetla, dvije torbice, a kako nisam imao više mjesta po džepovima, dva flapjacka sam zalijepio direkt na ramu. Inače se rijetko kad tako unaprijed pripremim, najčešće prije velikih vožnji si priuštim jutarnji kaos.

Jutro je bilo prohladno, ali ništa što se ne može podnesti. Do Zagreba sam išao „bapskom“ rutom, prateći segmentirane biciklističke staze i bez nekog jurcanja jer to danas nije ne repertoaru. Nakon laganih 35 min vožnje bio sam ispred Lidla na Laništu, gdje me čekao Ivan. Malo kasnije su došli Saša i Josip te smo bez neke filozofije krenuli prema Karlovcu. Čim smo izašli iz grada, prošli Lučko i Stupnik, shvatio sam da sam skroz zaboravio da je već rujan i kako će biti magle. Ipak, i kroz maglu smo se probijali bez problema kroz prohladno jutro, bilo je na mahove tek 8°C, ali za čas smo bili u Jastrebarskom, gdje smo obavili nesretni obilazak zbog radova. Poslije Jaske je sunce rastjeralo maglu i mi smo veselo, iako rezerviranog tempa, grabili prema Karlovcu. Na kraju smo u Karlovac došli oko 7:20. Kako smo imali vremena, zgrabili smo bureke, mrknuli ih i potom u miru obavili prijavu i preuzeli kartončiće. U to vrijeme se pojavio Vedran pa smo svi skupa čoporativno otišli na kavu jer smo odlučili izbjeći početničku grešku i krenuti u jurnjavu s prvom grupom. Danas je ime igre „izdržljivost“, a ne „brzina“.

Nakon kavice krenuli smo ležerno u 8:30 prateći rutu breveta. Prva kontrolna točka je bila u Cetingradu, do kojeg ima 60 km. Dosta brzo smo došli do Vojnića, a na putu do njega prestižemo najsporije brevetaše. U Vojniću radimo prvu pauzu. Još sam imao jutarnji dugi dres na sebi, a sunce je sada dovoljno ugrijalo da mi bude vruće. Na toj predugoj kratkoj pauzi Vedran je kupio po krafnu nama dvoma i on je jedući svoju sav se zakapao pekmezom. Ja sam pak uspio izotonik proliti po biciklu, sebi i djelomično Josipu. U međuvremenu nas pretiču spori brevetaši. Kako sam izgubio tek, nisam znao što bih s krafnom pa sam je omotao oko nosača Garmina. Tako je vrećica sljedećih 40min šuškala na vjetru.

Cesta je dalje vodila prema graničnom prijelazu Maljevac, gdje se odvajamo za Cetingrad. Asfalt je u početku bio dobar, a kasnije odličan. Čovjek se baš ponekad iznenadi kvalitetom cesta po zabitima. Opet pretičemo spore brevetaše, među kojima bih istaknuo jednu gospođu u zlatnim godinama. Iako sam dečke plašio da nema ničeg na toj cesti, vidjeli smo čak dvije birtije koje rade tako da situacija nije tako loša. Radimo još jednu kratku piš-pauzu i nastavljamo dalje. Na jednom spustu s ganc novim asfaltom jurimo ko šašavi sve dok nas iza zavoja nisu dočekali kolege biciklisti koji upozoravaju na nesreću. Nažalost, jedan kolega po pedali je sletio s bicikla i dečki su ga našli u nesvijesti. Ostajemo s unesrećenim, koji se ne sjeća pada, ali je generalno u dobrom stanju. Ima ogrebotinu na koljenu, ramenu i čvrgu na glavi. Kaciga je pukla kao tikva i spasila ga je težih ozljeda. Na toj pauzi tamanim krafnu te se uspijevam zapackati pekmezom. Bilo ga je posvud, laktu, Garminu, biciklu, svjetlu… Nakon 20 minuta čekanja došla je policija te su institucije krenule raditi svoj posao, a mi smo nastavili dalje prema Cetingradu. Dok smo čekali policiju, opet nas zaobilaze sporiji brevetaši.

Cesta do Maljevca, a kasnije do Cetingrada je bila hupserasta. Sada su se otvorili vidici pa smo uživali u krajoliku, a u jednom trenu imali smo pogled na Bosnu, koja definitivno izgleda gušće naseljena od Hrvatske strane granice. Malo prije Cetingrada sustižemo i pretičemo opet najsporije brevetaše, penjemo se do sela i sjedamo u kafić gdje je prva kontrolna točka. Tu susrećemo druge brevetaše, koji su došli ranije pa su odlučili predahnuti uz pivo. Opet nas sustižu sporiji brevetaši. U kafiću pijemo kave, sokove i radlere, kako tko i nakon pauze nastavljamo dalje. Ivan spominje ručak do kojeg ima još 100 km i nada se kako ćemo stići do 16h na njega. Optimistično.

Dalje je cesta vodila prema Slunju. Odradili smo dotad najozbiljniji uspon, spustili se pa još dva hupsera i već smo bili na D1 ispred Slunja. Prolazimo kroz grad u letu, bez zaustavljanja jer nismo spori, ali puno pauziramo pa se sve oteglo. Vožnja po D1 je tako tako, osjeti se dosta prometa, ali svi mi govore da nije strašno kako inače zna biti. U biti i nije bilo nekih incidenata, ali nakon onog mira i tišine manje prometnih cesta ovo je atak na osjetila. Malo prije Rakovice radimo kraću pauzu. Vedran nepozvan ulazi u dvorište i koristi vrtno crijevo da se osvježi i dođe k sebi. Saša i ja krademo po jabuku iz zapuštenog voćnjaka. Taman pri kraju jabuke vidimo grupu sporijih brevetaša kako nas prilaze. Sjedamo brzo na bajk i gas, pa neće nas opet prestići. Dečki nisu bili raspoloženi za ovaj „gas“ dio pa nas sporiji sustižu i prestižu, ali ubrzo spajamo pa u grupi vozimo dalje. Na prvom brdu grupa se raspada, a mi radimo još jednu pauzu za natočit vodu. Poslije te pauze imali smo možda još 2 km po D1 i tu se odvajamo na D24, cestu prema Saborskom i Josipdolu. Promet je neznatan, opet mir i tišina. Cesta se penje, ali nije to neki strašan uspon. Sunce grije, a nije vruće. Vjetra gotovo nema. Idealan dan za vozit.

Poslije jedno 15tak minuta penjanja bili smo blizu 2. kontrolne točke. Trebalo je opaliti selfie na vidikovcu iznad Velikog slapa na Plitivicama. Opalili smo selfie, ali smo zamolili Čubru da iskoristi svoju visinu pa je snimio našu zajedničku fotku. Kad pogledam retrospektivno, to je jedna od jačih fotki koju imam s bicikliranja. Tu nam Vedran diže tlak jer se morao nakvasiti u jezercu. Ostavljamo ga u nevjerici i idemo dalje do česme da natočimo bidone. Nastavljamo bez njega, čisto kao lekciju da se pribere s ponašanjem, barem u nacionalnom parku. Poslije česme nas je dočekao uspon, ništa posebno strm. Uskoro je cesta ušla u šumu i tu se pretvorila u idilu. Na vrhuncu te idile, tj. prijevoju na 780m visine, smo stali da pojedemo pokoji gumeni bombon, najbolji doping ikad. Tu nas sustiže Vedran, malo ljut, ignorira nas i piči dalje sam na spust. Na spustu prema Saborskom i dalje svatko lovi svoj tempo pa se razdvajamo. Naglo iz šume izlazimo u veliko krško polje, nerealno ravno u odnosu na okolna brda. Cesta cijelo vrijeme ima lagani pad pa se brzina sama održava. Negdje u samom Saborskom okrećem 200. km danas, ali tek 130. km breveta. Spust se nastavio sve do sela Blata, gdje se opet grupiramo i nakon toga nastavljamo prema Plaškom. Prije Plaškog, u selu Lapat radimo pauzu gdje Josip prijavljuje bol u koljenu. Po završetku pauze idemo dalje prema Josipdolu. Već je prošlo 16h tako da od Ivanovog plana da ručamo u to doba ništa, bit ćemo sretni ako dođemo do 17h. Koliko god krajolik do Josipdola bio lijep, toliko me počela loviti monotonija i dosada. Ne znam, jednostavno mi se svaki metar ceste činio istim. Postao sam i čangrizav usput. Nekako smo nakon beskonačno vožnje konačno došli do Josipdola oko 17:15 i navalili na ručak u restoranu koji je ujedno i kontrolna točka. Tu smo napravili pauzu od sat vremena. Tokom ručka je Josip rekao da krati te da će s Vedranom ići direktno za Karlovac. Saša, Ivan i ja smo odlučili dalje po zarctanom planom. Prebili smo Brevet i vožnju tek na pola, ali nismo posustali. Dogovor je bio da dalje vozimo tempom najsporijeg i strogo u grupi, kako bi razbili monotoniju. Ručak je bio srednja žalost, ali čak i takav oraspoložio i vratio moral.

Avantura počinje

Čudan je to osjećaj kad opet sjedneš na bajk i kreneš u „krivom“ smjeru. U nogama ti je 235 km, svatko normalan bi rekao dosta, ali ti umjesto toga ideš još dalje od kuće. I tako smo u krivo vrijeme, u zalazak sunca umjesto u rano jutro, krenuli u nepoznato. Pentrali smo se lagano, komentirali bicikle i naše baksuze koje smo ove godine imali na njima. Ultimate mi je razvio crack na rami ispod sic štange, Shimano kotači, koji bi trebali biti neuništivi, također su dobili crack oko rupe za ventil. Canyon već mjesec dana ništa ne javlja oko bicikla. Sašu je pogodio auto na njegovom Enduracea-u, uništio kotač i vilicu. Nakon puknuća steerera prošle godine ovo mu je ipak previše pa je odlučio prodati bajk. Tako smo našli zajednički jezik na Giantima, koji ipak imaju neki renome. Ivan je svog Gianta naručio prije par dana i tek mu treba doći. Uz te biciklističke čakule došli smo do vrha, taman prekasno da ulovimo sunce. Kako je to bila 4. kontrolna točka, lupamo selfije. Oblačimo se u toplije jer ne očekujemo kako će nas brzi spust maziti. Kada misliš da stvari ne mogu biti čudnije, čujemo iz daljine glazbu i uskoro se iz smjera Like na vrhu pojavljuje biciklist u starijoj dobi. On je krenuo lagano iz Otočca i ima svoj tempo. Opsovao je uspon na Kapelu pritom. Mi se pozdravljamo s njim, razmjenjujemo par riječi i krećemo prema Jezeranama.

Spust je bio kratak i prohladan. U Jezeranama se zaustavljamo ispred lokalne birtije, punimo bidone u njoj i pitamo postoji li kakav dućan da nadoknadimo zalihe. Ja sam spao na dva flapjacka i paket gumenih bombona pa me počela loviti frka da ne ostanem gladan. Kažu nam u birtiji kako je najbliži dućan u Križopolju, ali to nam je 5 km u krivom smjeru. Zahvaljujemo se na informacijama i izlazimo vando bicikala, kad iz birtije iskače jedan posjetitelj, otvara vrata svog kombija i nudi nam što je sebi kupio za večeru. Nama se srca ozarila, ali nije takva kriza pa se zahvaljujemo i odbijamo hranu. Lijepo je sresti tako dobre ljude.

Nastavljamo dalje rutom koja nas vodi kroz Drežnicu prema Jasenku. Na startu žičare kod Bjelolasice je sljedeća kontrolna točka. Do tamo nas čeka nekih 25 km po meni skroz nepoznatom terenu. Početak ove dionice nije obećavajući, cesta je loše pokrpana, kao da je netko lopatom ravnao zakrpe u asfaltu. Bila je lijepa rana jesenska večer, čuli su se zrikavci, gotovo toplo, besprijekorno vedro. Vozili smo se kroz tunel svjetla koji su stvarale naše lampe i pojma nisam imao što je oko nas. Šuma i šuma. Nakon par kilometara kaldrma se smirila, taman na ulasku u selo. Pogled na kuće me razveselio nakon monotonije divljine, a izašli smo iz šume pa je to otvorilo vidike. Kako smo prolazili kroz sela tako nam se u daljini ukazalo trepetavo crveno svjetlo. Hmm, možda automobil prolazi kroz cestu zaklonjenu grmljem pa nam se čini da svjetlo treperi? Kako smo vozili dalje tako nam je postalo jasnije da je ispred nas još jedan junak na biciklu. Uskoro smo ga sustigli i stvarno, brevetaš na 400 km ruti. Baš mi je nekako bilo milo sresti u sred šume koja je u nedođiji još nekog na biciklu, s istim mukama i problemima koje mi imamo. Kolega brevetaš, zaboravio mu ime, rekao je da je ispred nas još nekoliko brevetaša.

Kako su dugoprugaši u nekom svom điru sa tempom i filozofijom vožnje, brzo se pokazalo da smo brži od brevetaša na 400 km ruti i on je uskoro kako bi se reklo u biciklističkom žargonu – otpao. Nastavili smo dalje, cesta je bila uglavnom pitomog profila s ponekim blagim usponom. Sada smo prolazi kroz zaseoke od par kuća i onih nekoliko stupova javne rasvjete je bilo dobrodošlo za razbijanje monotonije mraka. Saša je već pokazivao tragove umora i pitao je koliki je zadnji uspon. Provjera visinskog profila kaže da se zadnjih par km prije Jasenka penjemo sa malo preko 500 m visine na 675 m. Tješili smo ga da tih 150 ili koliko već nadmorske visine moramo svladati u 5 km. Kako smo grabili dalje tako se ispred nas ukazalo još jedno trepetavo svjetlo. Ubrzo smo i njega stigli, opet brevetaš na 400 km ruti. Uskoro smo u zaseoku sreli i trećeg brevetaša kako uz cestu priča s nekim. Ružno će zvučati, ali ovi me brevetaši nisu toliko interesirali koliko jedan kojeg nikako da stignemo – Petar. Petar je legenda na forumu.hr sa svojim pothvatima i želio bih osobno upoznati čovjeka. Dok smo vozili uskoro se cesta počela penjati i bili smo na tih zadnjih par kilometara uspona. Ubrzo smo vidjela dva trepetava svjetla, opet brevetaši. Sustigli smo ih i predstavili se. To su bili Ksenija i već spomenuta legenda Petar. S njima smo nastavili dalje pa je uspon prošao, barem meni, nekako lako. Mic po mic i ukazalo se križanje gdje se odvaja cesta za Novi Vinodolski. Ovaj komad ceste sam prošao i sada pouzdano znam kako do Jasenka nema puno.

U Jasenku postoji jedna jedina birtija koliko je nama poznato. Google kaže da je tu i neki hotel koji radi do 23h, ali ovako odrpani više pripadamo u birtiji. I uistinu, eto spasonosnog svjetla iz birtije – radi! Sad nas je u grupi pet pa glasanjem odlučujemo da ćemo prvo provjeriti birtiju jer za obilazak zadnje kontrolne točke imamo još barem 2h. Ulazim u birtiju i pitam konobara do kad radi – do 22h. Kako je sad 21:20 nema smisla gubiti 20 minuta za kontrolnu točku, ona može pričekati. Upadamo unutra i naručujemo kave, vodu i tamanimo gumene bombone. Uskoro dolaze i ostali brevetaši 400 kilometraši pa se lijepa gužvica stvorila od nas osmero. Moram priznati da već dugo nisam tako finu kavu srknuo kao tu večer u Jasenku.

Nakon ugodnih 20tak minuta u birtiji nastavili smo prema kontrolnoj točki, 5. po redu. Čim smo sjeli na bicikle osjetili smo da je zahladilo i to naglo. Sa treskavicom smo otišli do starta žičare, tj. prvo smo je promašili pa smo se vraćali 500 m jer se u mraku nije ništa vidjelo. Obavili smo selfie i nastavili dalje. Mjesec je sada provirio iznad okolnih brda i osvijetlio maglu koja se skupljala po nizini. Ljudi, magla je ravna toplinskoj smrti. Kada vas namoči to je to, teško ćete se ugrijati u ljetnim i proljetnim dresovima. Prizor je bio lijep, ali mi se nije sviđao jer sam se bojao tog pothlađivanja. Zato sam se veselio blagom usponu prema Bjelskom, otkud slijedi spust u Ogulin.

Uspon je prošao bezbolno, negdje na njemu okrenuo sam 300. km. Ubrzo sam zvao piš pauzu i taman dok smo sjedali na bicikle eto tri slabašna svjetla iz suprotnog smjera. Možda su neki brevetaši nešto zaboravili pa se vraćaju? Ne, to su neki cikloturisti s bisagama na biciklima, odoše oni put Jasenka. Pa kud ćete po ovoj divljini u 22:15? Kasnije špijuniranje na Stravi otkriva da su išli samo do Jasenka, ne do mora kako sam prvotno pretpostavio. Vozimo laganijim tempom da sačuvamo Sašu od pretjeranih patnji i taman pred Bjelskim nas stižu brevetaši 400 kilometraši. Istopila se prednost koju smo stvorili ranijim odlaskom iz birtije. Petar preuzima vodstvo i navlači bijes dva psa, koja je rastjerao i umorio pa smo mi prošli bez briga. Poslije toga je uslijedio spust prema Ogulinu. Otkačio sam sve kočnice u glavi, podesio snop svjetla i sjurio se koliko je išlo bez pedaliranja. Na jednom zavoju iznenađujemo grupu mlađih ljudi, ne znam jesu domaći klinci koji su se predugo zaroštiljali ili migranti. Ne obazirući se na njih s Petrom u pratnji rješavam zavoj po zavoj i u 23:05 ulazimo u Ogulin s 315 km u nogama. Petar nas loži na mističnu pekaru koju nikako naći. U centru pitamo nekog balavca za pekaru, kaže radila do 23:00h (a sad je 23:10). Pitamo jel radi kakva benzinska, fast food? Ništa ne radi prema njegovim riječima. Ne budi lijen, 50 m kasnije pronalazimo slastičarnicu kraj fast fooda koja radi do ponoći. Radimo pauzu za kremšnitu koja je bila dobra samo zato jer smo bili gladni.

Sljedeća i zadnja kontrolna točka je opet restač u Josipdolu, gdje smo imali ručak. Ponovno kretanje opet otkriva kako su pauzu sada više zlo nego korist jer je na startu zima. Udaram brz tempo za pojmove ovako dugih vožnji kako bih se ugrijao. U biti sam jedva preko 30 km/h prebacio. Grupa prati, Petar puše iza mene i pita „kud si stisnuo?!“. Objašnjavam da je to jedini način da si podignem temperaturu. Brzo smo došli do restorana, radimo selfie. Taman je kucnula ponoć. Navigacija kaže kako do Karlovca imamo 41 km za što računamo da nam treba 2h.

Brevetaši 400 kilometraši su usporeniji pa ih ostavljamo, a nas trojica krećemo dalje sami. Prva pozitivna stvar je što konačno opet vidimo table koje pokazuju u smjeru Zagreba. Druga je da smo u biti konačno krenuli doma. Imamo 330 km u nogama i iz prijašnjih vožnji znam da je do Josipdola iz Velike Gorice 110 km. Konačno je ova vožnja počela dobivati okvir. Krećemo dobrim tempom, ali uskoro dolazimo do hupsera koji taj isti tempo razbijaju. Naime, svaki uspon je topao, a svaki spust hladan kao led. Ove promjene temperature tjeraju me svako malo na piš pauze. Moral si dižemo maštanjem o obilnom objedu u McDonaldsu. Grabimo hrabro dalje. Tounj – Generalski Stol – Zvečaji i za čas smo kod Duge Rese, oko 01:40 ujutro. Prebacili smo davno već 360 km vožnje. Na spoju sa starom cestom prema Rijeci radi benzinska pa nakratko se zaustavljamo da si popunim zalihe. Idemo dalje, prolazimo Mrzlo Polje i eto nas na zadnjem brijegu u Karlovcu. Tu se lagano spuštamo, provjeravamo navigaciju i u 02:02 smo ispred prostorija kluba Pedala laganini, otkud je jučer ujutro u 8h krenuo brevet. Radimo selfie, ispunjavamo kartončiće i ubacujemo ih u sandučić te krećemo prema McDonaldsu.

A na McDriveu show – ne poslužuju bicikliste! Nekakav zakon kaže djelatnica. Brzo se snalazimo pa ljude u autu iza nas molimo da nam naruče hrane i oni nam izlaze u susret. Kasnije smo pisali prigovore McDonaldsu pa smo dobili neke odgovore da je to radi „sigurnosti djece“. Kada mi netko se krene izvlačiti na sigurnost djece, onda znam da sere kvake, pardon my French. To isto dijete se može ugušiti u njihovom pomfritu pa ga bez straha prodaju na lopate. Kako god, tako posrani od strane McDonaldsa sjedamo na obližnju zasranu klupu (simbolično) i tamanimo svoje burgere. Bilo nam je svega dosta. Promrzli, umorni a sada i diskriminirani. Tu sam se lomio, ići dalje biciklom ili izmisliti neku foru za povratak doma. Nisam bio toliko umoran koliko mi se više nije trpjela hladnoća. Kada sam u glavi shvatio da nema lakog načina do doma te da bi se vjerojatno dodatno smrznuo čekajući vlak, bus ili jokera zovi, odlučio sam pregrist tih zadnjih 70 km. Bila je to jedina kriza koju sam imao na vožnji. Na mahove je znao puhnuti lagani vjetrić pa sam se uvjerio da će on rastjerati maglu i da će sve biti super. Ispalo je to čisto samozavaravanje. Negdje oko 2:50 ujutro nastavljamo dalje, prema Zagrebu.

Ivan preuzima čelo kolone i lupa tempo, iznenađujuće brz. Kao da se čuvao za ovaj finiš. Uz jednu kratku piš pauzu relativno brzo dolazimo do Jaske, kraj koje okrećem 400. km! Skrivao sam se u zavjetrini iza Saše, ne jer sam bio umoran, već da mi bude toplo. Taktika je upalila. Kako sam bio na začelju proučavao sam karte da nas riješim onog dosadnog obilaska oko Jaske zbog radova. Obilazak vodi kroz polja kukuruza i tamo bi se sigurno smrzli. Spas je u kolodvorskoj ulici koja nas vodi skroz u centar, a zrak je između kuća i zgrada topliji pa dolazim k sebi još više. Kada ste na granici ne bi ste vjerovali koliku razliku čini 12 od 10°C. Još jedna piš pauzica i gazimo dalje. Već se počela zora ruditi na istoku, vidimo maglu svuda oko sebe. Malo hupseraja i eto nas u Klinča Selima gdje počinje zadnji brijeg na ruti – Pavučnjak. Brijeg nije strašan ali te uvijek dočeka kada si već izudaran pa se doima kao Alpe. Ne znam kako, ali rješavam ga bez da sam ga osjetio. Saša je sada već osjetno sporiji na brdima, Ivan se ne da. Svi smo već umorni. Poslije Pavučnjaka kreće lagani, a onda jači spust do Rakova Potoka. Tu još jedna pauzica jer se Saša odvaja od nas. Nakon 400 zajedničkih km i 24h u njegovom društvu kucnuo je i taj čast. Ivan i ja nastavljamo dalje prema Zagrebu. Lupamo čak i tempo, preko 30 km/h, ali me ubrzo napušta volja pa Ivan preuzima vuču i skoro me ubija do kraja. U treptaj oka stižemo do Remetinca i tu se pozdravljamo te odvajamo svatko na svoju stranu.

Prelazim prugu i krećem preko Klare prema Velikoj Gorici. Strah me da se tih 15 km, sada kada sam opet sam, ne pretvori u epsku borbu uma i tijela. Na moje iznenađenje kilometri idu, već se razdanilo, skoro pa mi ne treba svjetlo. Negdje pred ulaskom u grad sam već bio u zen fazi, imao sam osjećaj da mogu do ruba svijeta biciklirati. Gledam kilometre, 444, bit će taman 445 ispred stana. Da izvrtim još 5 km pa da bude 450? Maaaaa, ne da mi se. Idem u topli krevet. I bilo je tako, ispred zgrade je cajger pokazao 445.01 km. Došao sam doma u 5:45, a to je cijeli dan i 48 minuta nakon što sam krenuo. Kako sam bio budan već skoro 25 i pol sati došao je red da se naspavam. Ne moram ni spominjati da čim sam ušao u stan, pusnuo ženu i svukao „radno odijelo“ da sam skoro zaspao na WC školjki. Oko 6:15 liježem u krevet mrtav umoran, ali sretan. Uspjeli smo!

Posljedice

Čisto za informaciju iz glave, što se sve pojelo po putu:

• 6 Gaint barova od zobenih pahuljica i borovnica (6×400 kcal)
• Burek od jabuke (~400 kcal)
• Krafna s pekmezom, oveća (~400 kcal)
• Tanjur špageta bolonjez, srednja porcija (~500 kcal)
• 2 kremšnite s čokoladom (~2×400 kcal)
• cca 200 g gumenih bombona (~800 kcal)
• 1 dupli Bounty (560 kcal)
• 4 kave s mlijekom i šećerom (~250kcal)
• razni zaslađeni sokovi nepoznate energetske vrijednosti

Sve ovo kada se zbroji daje otprilike 6110 kcal, bez zaslađenih sokova i kava. Powermeter kaže kako sam potrošio ukupno 8270 kcal, tako da ispada kako sam 2160 kcal u deficitu. Nisam se sutradan osjećao baš toliko gladan pa je deficit vjerojatno manji. Prije odlaska na vožnju vagnuo sam 81.7 kg, a vratio se s 81.1 kg. Ovu malu razliku pripisujem dobro hidrataciji i to što nije bio vruć dan, u protivnom bi vjerojatno krahirao u jednom trenu jer nekako uvijek uspijem dehidrirati.

U nedjelju nakon vožnje bio sam umoran i trom, ništa neobično. U ponedjeljak pak druga priča, temperatura 38.7°C, probavne tegobe, poiskakali herpesi… Očito je ovaj fizički napor samo bio kap koja je prelila čašu i u potpunosti mi dotukao imunitet. Već sam neko vrijeme pod stresom, a ne mogu reći da sam baš pazio na sebe i ti negativni efekti su se zbrojili u kaos. Nakon jednog dana preznojavanja mi je bolje, ali opet, za time nije bilo potrebe. Dobar san, dobra prehrana i manje sikirancije su preduvjet za ovakve pothvate.