Uvod

Došlo je doba godine kada treba otići na more biciklom.

U pravilu je to „more“ Jadranovo i ruta se u biti sama nameće: Velika Gorica – Karlovac – Gornje Jelenje – Jadranovo. Prošle godine sam tu rutu odvozio gospodski i trenutno se ne osjećam kao da imam nešto na njoj novo za pokazati ili dokazati. Iz tog razloga, a i da odvozim nešto novo, odlučio sam se maknuti s uobičajene rute. „Stara cesta“ tj. Lujzijana je super prometnica, ali nije jedina koja vodi do crikveničke rivijere.

Ruta koju sam odabrao za ovu godinu vodi od Velika Gorice do Karlovca uz jedno bitno odstupanje. Naime, odlučio sam do Karlovca (Turnja) doći preko Banije i na taj način izbjeći 30 km ravnice poslije Pisarovina. Nakon što bih došao do Turnja, plan je skrenuti prema Dugoj Resi i Belavićima, gdje bih se spojio na cestu prema Senju, tj. Jozefinu. „Kakav sad Senj, pa gdje je to od Crikvenice?“ – pomislit će netko razuman, ali tu kreće druga značajna devijacija od uobičajen ruta. Plan je bio u Josipdolu se odvojiti za Ogulin i dalje produžiti padinama Kleka prema Bjelskom tj. Jasenku, naselju podno Bjelolasice. Poslije Jasenka nastavio bih cestom prema Drežnici sve do odvajanja ceste za Novi Vinodolski. Potom bi uslijedio uspon na prijevoj Banska vrata i potom spust na Breze. Nakon što bih izbio na Breze, pratio bih cestu sve se do Bribira, gdje bih se spojio na magistralu i po njoj od Selca preko Crikvenice odvozio zadnjih 10 km do Jadranova. Najveća prednost ove rute je što poslije Ogulina vodi kroz guste šumetine, tako da se ljetne vrućine mogu lakše podnijeti.

Malo Banije za promjenu

Vožnja

Kao što sam već napisao, ruta je dobrim dijelom u hladovini, a meni je bila sredina godišnjeg odmora. Iz tog razloga sam odlučio ne krenuti u cik zore, već ležerno se probuditi oko 6h i krenuti na put oko 7h. U konačnici je bilo tako, krenuo sam čak i malo kasnije, oko 7:15. Na nebu ni oblačka i vidjelo se da će biti vruće od samog starta.

Krenuo sam umjerenim tempom prema Pisarovini. Ruta je bila standardna, preko Dragonožeca i Starjaka. Nadam sam se do mora doći s prosjekom od 27 km/h, tj. za oko 7.5h. Predvidio sam si vožnju koja je uključivala što manje zaustavljanja. Kako su vrućine, a hidratacija je jako važna, tako sam na bicikl namontirao još jedan nosač ispod sica za 2 dodatna bidona. Tako sam na put krenuo s 2.5L na biciklu u 4 bidona, a u svakoj vodi bilo je umiješano novog najdražeg mi pogonskog goriva – kombinacija maltodekstroze i fruktoze.

Do Pisarovine sam došao za malo preko sat vremena i nastavio po dosadnoj ravnici prema Karlovcu. Nakon 15km uslijedilo je već najavljeno skretanje na Baniji jer sam u Pokupskoj Blatnici skrenuo sam preko Kupe. Cestu s druge strane sam zadnji put prošao djelomično u dva navrata, 2017. i 2019., tako da je bila „friški“ teren za mene. Moram priznati da sam se ugodno iznenadio. Odličan asfalt, pokoji hupser i novi vidici, sve što se može poželjeti da ne bude dosadno guslanje pedala. Idila je prekinuta 3 km prije Turnja, kada sam naletio na radove zbog čega sam djelomično morao voziti po makadamu.
U Tournju izbijam na D1 i nastavljam preko koranskog mosta do novog rotora, gdje se odvajam za Dugu Resu. Noge su dobro, iako ne previše žive, vode imam, energije imam, a čak nije niti tako nepodnošljivo vruće. Sunce prži, ali ne cijedim se od znoja i zapravo je, usudio bih se reći, ugodno.

Iza Karlovca

Vozim prema Dugoj Resi i na ulasku u grad se odvajam za Belaviće te pratim tok Mrežnice sljedećih par kilometara. Ovo je baš lijep komad ceste. Kod kampa Slapić prelazim Mrežnicu i tu se penjem na cestu prema Senju. Na njoj lovim tempo, umjeren, i počinju se topiti kilometri s rute. Brzo prolazim kroz Generalski Stol, malo kasnije kroz Tounj te eto me zadnjem usponu prije Josipdola. Tu se javlja jedan problem. Na tablama je pisalo kako do Ogulina, prvog planiranog stajališta, imam 15 km, a meni su bidoni suhi. Opcija je bila voziti po sunčani pola sata do Ogulina bez kapi vode ili negdje napuniti bidone. Izbor je pao na punjenje bidona te se zaustavljam u Košarama u kafiću. Nema smisla izigravati džeka u ovakvim uvjetima. Bila je to prva pauza nakon 110 km vožnje.

Nakon kratke kave i dopunjavanja bidona nastavio sam prema Ogulinu. Ovdje se zaustavljam prema planu, na ručak. U Strossu tamanim dvije hidre i burger, taman da nadoknadim tekućinu i kalorije. Klopa mi je ovdje uvijek dobra, čak i vrlo dobra. Više puta sam se nakon poslovnog puta, planinarenja i bicikliranja zaustavio ovdje na ručak. Jedini prigovor koji imam je politika prema biciklima naslonjenim na zid. Zamoljen sam da bicikl parkiram u spiralu, a ja njima ne mogu objasniti da su spirale živo sranje što se tiče parkiranja te da mi se ne gura u njih karbonske kotače. Naslonio sam bicikl na ogradu umjesto, ali da su mi i to prigovorili, ustao bih potražio drugo mjesto.

Krajolik kraj Jasenka. Zid planina vidljiv u daljini dijelio me od mora.

U nigdjezemsku

Ručak sam brzo smazao te sam nakon 35 minuta bio u sedlu. Ideja je danas imati što manje pauza i postići prosjek od 27 km/h. Ubrzo se pokazalo da ova priča s prosjekom otpada. Naime, nakon Ogulina uslijedio je uspon na Bjelsko pa prema Jasenku i brzina se samo topila. Već u Jasenku prosječna je pala na 26.9 km/h, ali nadao se da ću je nadoknaditi na spustu prema moru. Inače, sama cesta Ogulin – Jasenak je prekrasna. Odličan asfalt, lagani uspon i dobrim dijelom hladovina. Na ovoj dionici se nije ništa značajno dogodilo, a nisam zbog šume niti vidio nešto krajolika. Mogu samo izdvojiti kako mi se buba zabila u žbicu prednjeg kotača i ostala je na njoj zalijepljena. Udarac se glasno čuo da sam mislio da me netko kamenom pogodio.

U Jasenku sam se zaustavio na kratko kako bih u trgovini kupio vode i Coca Colu. Brzo ispijam Coca Colu, dopunjavam bidone i već 5 min kasnije sam opet u sedlu. Odradio sam tom trenu 150 km i sada je slijedilo zadnjih 30 km uspona i onda 30 km spusta do mora.

Odvajam se par kilometara kasnije na cestu za Novi Vinodolski. Odmah je krenuo uspon, 11 km dug s 4% nagiba. Malo po malo sam ga rješavao, ali nekako mi je već svega bilo dosta. Nije bilo vruće, bilo je dovoljno hlada da sunce ne prži, ali gledao sam šumu već 2h i počelo je biti monotono. Bukva, grab, bukva, grab, bukva, grab i tako u nedogled dok me ne bi razveselila pokoja smreka. Ipak, uspon rješavam bez nekih kriza, sporije od očekivanja i dalje nastavljam po hupserastoj visoravni prema Banskim vratima. Cesta je stvarno odlična, na usponu ima pokoja dionica sa mršavim asfaltom, ali u pravilu je podloga dobra, a prometa gotovo pa nema. Prije Banskih vrata uslijedilo je još cca 2 km uspona na kojem rješavam zadnjih 100 m visinske i eto me na 1079 m visokom prijevoju.

Spust do mora

Na prijevoju sam zaustavio, sabrao misli na par minuta te krenuo na spust. Sam prijevoj je tek prelazak ceste preko sljemena brda, nema tu sada nekog vidika jer je oko vas gusta šuma. Iz tog razloga doživljaj je puno skromniji nego kad dođete na Gornje Jelenje ili Vratnik. Na spustu treba biti oprezan jer je cesta jednom riječju krš. Kamioni puni trupaca uništili su cestu, zakrpe imaju zakrpe i rupe koje čekaju zakrpe su diljem kolnika. Spuštao sam se iz tog razloga stalno na kočnici, pazeći da mi pritom GoPro ne odletio zajedno s nosačem Garmina u tri vražje matere.
Situacija na spustu se popravila kada sam prošao Breze. Nakon što sam prošao selo izbio sam na visoravan Pleteno koja me zaslijepila koliko blješti. Ni truna hlada na njoj, samo spržena trava i krda konja koja pasu. Pitam se samo otkud konjima voda u ovakvom podneblju.

Visoravan Pleteno na podnevnom suncu

Nakon što sam prošao visoravan i selo Bater, uletio sam u pećnicu. Pojedini dijelovi ceste zaklonjeni su od vjetra i tu su se nakupili džepovi zraka koji je grijan od sunca, asfalta i kamena. Kada god bih kroz takav džep prošao, imao sam osjećaj kao da sam otvorio pećnicu da izvadim lazanje. Prema Garminu, temperature je s 33°C u roku 10 km skočila na 42°C. Spustio sam se do Bribira, gdje je uslijedio jedan kraći uspon preko hrbata do magistrale. Na magistrali je bila gužva (manji problem) i pakleno (veći problem). Garmin je uporno pokazivao temperature u rasponu od 43°C do 45°C na suncu. Negdje 4 km prije odredišta počeo sam osjećati znakove slabosti. Bio je to osjećaj hladnoće i blage vrtoglavice. Vagao sam dali da zovem da netko dođe po mene ili da se priberem pa odvozim tih par kilometara. Izbor je pao na drugu opciju, predaja nije bila opcija. Popušio sam prosječnu brzinu, ali sam bez obzira na sve odlučio doći do odredišta. Zaustavljam se na ugibalištu za buseve te otkrivam kako mi se jedan stražnji nosač bidona odvojio. Na svu sreću, nosač nije otpao, već se okrenuo za 180° zbog čega je iz bidona iscurila sva voda koju sam imao. Imao sam samo pola litre vruće vode od čega sam dio popio, a s djelom zalijao usijanu glavu. Ovo polijevanje me resetiralo te sam ubrzo nastavio dalje. Par minuta kasnije bio sam ispred apartmana, sprema za hladan tuš.

Tko želi saznati više može pogledati vožnju na Stravi ili video na Youtube-u.

 

 

(Visited 57 times, 1 visits today)