Toplinski udar u petak me „udario“ više od očekivanja tako da sam subotu odlučio provesti u rekuperaciji. Sestrična, kojoj sam se pozvao na more, živi zdravo pa nisam imao prilike nadoknaditi ugljikohidrate već sam se morao snaći s piletinom i tjesteninom od graška. Na svu sreću, u obližnjem Konzumu ima ugljikohidrata koliko hoćeš. Nakon što sam se počastio sa 6 kroasana, pakiranjem Gran Cerealea i Milkom (uz redovne obroke) bio sam siguran kako će za nedjelju glikogeni biti namireni i da neću imati problema s povratkom doma. Ali to nije sve! Za prigrist nešto na biciklu uzeo sam pakiranje gumenih bombona, još jedan Gran Cereale koji će glumiti doručak jer na raspolaganju nemam zobene. Tko kaže da je biciklizam jeftin vara se ili laže bolju polovicu, jer po „sezonskim“ cijenama ova hrana me koštala više od cestarine do Crikvenice.

Nedjelja ujutro, budim se u 5:20. Danas nema labavo jer si ne želim ponoviti petak i vožnju po zvizdanu, a čeka me i više kilometara. Iz tog razloga krećem ranije te sam nakon kave popijene na eks i doručka već u 6:10 bio na biciklu. Kako je ova godina avanturistička opet se vraćam nekom lijevom rutom, koja je zamišljena da bude atraktivnija i izazovnija.

Polazak

Početak vožnje je uobičajen za naše primorje jer uključuje strm uspon do magistrale. Lekcija koju sam naučio je da su prilazi mjestima na obali i trajektnim pristaništima uvijek borba. Mene je ta borba jutros natjerala da u prvih 5 min riješim 120 m uspona do magistrale. Nakon što sam izbio za magistralu skrećem prema Crikvenici. Promet je rijedak do umjeren, temperature ugodne, ali ima slabe bure koja me na dubokim kotačima šamara. Udari bure učinili su prelazak preko vijadukta Dubračina veoma zanimljivim, ali na svu sreću, u te dvije minute borbe i održavanja ravnoteže nije bilo niti jednog auta.

Spust prema Brodu na Kupi

Poslije Selca sam skrenuo prema Bribiru. U biti vozim u suprotnom smjeru zadnjih 20 km s kojima sam došao u petak. Promjena je što nakon Bribira umjesto prema Ogulinu skrećem prema Lukovu i Fužinama. Temperature su i dalje bile pristoje, gotovo pa svježe, a bura je na mahove puhala. Uspon odmah kreće solidno (8%) tako da sam sljedećih 20tak minuta proveo u tihoj misi, sve dok negdje na polovici nije popustio pa sam i ja prodisao. Prometa gotovo nije bilo, u sred ničega sam pa sam se čak pribojavao i neželjenog susreta sa kakvom divljom zvjeri. Na svu sreću, bio sam sam.

Prošlo je već 45 minuta od početka uspona i okoliš se promijenio iz primorske makije u gustu crnogoricu tipičnu za Gorski kotar. Kako sam ušao u tu šumetinu tako sam nekako odlutao mislima jer oko mene niti zvuka, a čak se i vjetar prigušio. Taj „zen“ prekinut je iznenadnom pojavom drugog biciklista iz suprotnog smjera. Na tren sam bio zbunjen, a onda mi je nakon par sekundi sinulo da je to Tome, kolega astronom amater iz Rijeke koji je počeo voziti cestu zadnjih godinu i pol. Tome i ja smo imali dogovor da se nađemo negdje i odvezemo dio rute zajedno, samo sam ga očekivao u Lukovu do kojeg je bilo još par kilometara. Sljedećih sat i pol vozimo zajedno prema Fužina i Delnicama. U priči vrijeme leti tako da nisam ni svjestan koliko brzo idemo i koliko smo kilometara prevalili. Za čas smo pregazili Ličko polje, odradili Fužine i spustili se do Delnica. U Delnicama smo stali na kavu, a usput sam iskoristio obližnji Lidl za dopunu kalorija.

Dolina Kupe

Nakon kave pozdravljam se s Tomom jer nam se tu putevi rastaju. Tomo kreće natrag prema Fužinama, a mene čeka avantura u nepoznato. Umjesto „Lujzijanom“ prema doma, skrenuo sam u smjeru Broda na Kupi, rute koja me već dugo „svrbila“ i privlačila. Dapače, mislio sam ove godine tom rutom do mora. Spust prema Brodu je strm i brz, a asfalt je vidio i boljih dana. Baš sam bio na kočnicama i na mahove je bilo zahtjevno. Na svu sreću, strmi dio nije dugo trajao te sam 6-7 km već došao na dionicu gdje se nagib smanjio pa se dalo normalno voziti. Sve mi je bilo zanimljivo jer sam prvi put u ovom kraju pa sam zvjerao pogledom po brdima i dolinama. Šlag na tortu je bio kada se pred kraj spusta cesta približila rijeci Kupici pa je dojam bio kao da se vozim po Tirolu.

Rijeka je potpuno drugačijeg karaktera nego u Pokupskom

U Brodu na Kupi sam obavio prelazak u Sloveniju. Krenuo sam na istok prateći tok Kupe, prvo po magistrali da bi se u selu Fara skrenuo desno na lokalnu cestu. I tu kreće prekrasnih 30 km uz samu obalu Kupe, blago valovitih i u dubokoj hladovini. Osjetu ugode su pomogle umjerene temperature, oko 22-23°C, a po mokroj cesti sam shvatio da je tu jutros prošla kiša koja je sve osvježila. Cijela dolina Kupe me se dojmila jer rijeku najviše poznam kada je već u ravnici, spora i meandrirajuća, a ovdje je ona brzog toga, plitka i bistra. Svako malo ima kakav preljev ili kaskada, što umjetna, a što priroda. Iznenadilo me koliko je popularna kod Slovenaca jer je bilo dosta kupača na njoj i par kampova. Jedino što je kvarilo dojam su segmenti ograde i žilet žice koji su baš, ali baš prst u oko u takvom krasnom krajoliku.

Idila hladovine i blago valovite ceste prekinuta je kod sela Gorenji Radenci, gdje je bio kraj moj dionice uz rijeku i čekalo me 2 km uspona s poprilično solidnim nagibom od 8%. Čim sam se maknuo iz doline udarilo je sunce i bojao sam se kako me čeka ponavljanje petka s toplinskim udarom. Na svu sreću, po završetku uspona završio sam na prekrasnoj cesti u dubokoj hladovini. Kad kaže da je asfalt bio savršen na toj dionici ni malo ne pretjerujem. Za puni užitak bi bilo bi dobro da je cesta spust, ali iz smjera mog kretanja bilo je tu par „hupsera“ za odraditi koji su već uzimali danak na mojim nogama.

Negdje oko 12:30, na 120. km vožnje izbijam iz šume i otvaraju mi se vidici, posebice prema jugoistoku. U daljini vidim Klek pa vijadukt kraj Vrbovskog na A6. Tek tad sam dobio dojam koliko sam daleko odvozio i da napuštam gorske predjele i krećem prema ravnicama. Iako me vidik ugodno iznenadio, nije bilo vremena za divljenje i čestitanje samom sebi jer me čekalo još 100 km do kuće. Nastavio sam dalje prema Vinici, a kako se cesta spušta do nje sam došao poprilično brzo. Tu se zaustavljam kako bih popio kavu i pojeo dvije kugle sladoleda.

Vidici prema Hrvatskoj

U Vinici sam imao opciju da pređem preko granice u Hrvatsku i izbijem na Lujzijanu kod Bosanaca. Kako mi je vožnja uz dolinu Kupe bila lijepa, odlučio sam nastaviti dalje po slovenskoj strani sve do sela GP Prilišće kraj u blizini Netretića. Mogao sam tom cestom pratiti Kupu i dalje, do Pravutine ili Jurevskog Broda, ali to bi bilo previše van rute i produžilo bi mi vožnju na 250 km. Kako sam morao doći kući na vrijeme, jer sam obećao navečer otići na pub kviz, eskapade u vidu produženja rute nisu dolazile u obzir.

Netretić

Iz Vinice do GP Prilišća trebalo mi je cca pola sata. Vožnja je uključivala uspon na brdo, vožnju po njemu i potom opet spust do Kupe. Na graničnom prelazu uspavana atmosfere, šokirani što uopće nekog ima tako da prolazim po ekspresnom postupku. Odmah nakon GP izbijam na Lujzijanu (stara cesta i Lujzijana ne poklapaju se u potpunosti) te krećem prema Netretiću. Već je 14h i sunce ga prži, a mene lovi monotonija i dosada. Ceste prazne, sela poluprazna, ali barem su vidici lijepi. I ovim krajem prvi put prolazim. U Netretiću nastavljam prema Donjim Stativama po lijepom spustu i atraktivnoj cesti. Kada sam konačno izbio do rijeke Dobre bio sam na poznatom terenu te preko brda nastavljam prema Karlovcu, u koji ulazim iz smjera pivovare. U Karlovcu odmah prelazim Kupu u Dubovcu, ali tad shvaćam da bi mi dobro došao odmor pa je opet prelazim kako bih otišao u Zvijezdu na kavu i Coca colu.

Povratak u Hrvatsku preko GP Prilišće

Nakon što sam se osvježio u Karlovcu nastavio sam prema Pisarovini. Zbog radova u Tournju i Kamenskom odabirem nevoljenu cestu „psihijatriju“ preko Donje Kupčine. Za divno čudo, danas cesta nije bila tako dosadna pa za manje od sat vremena prevaljujem njenih 30 km i stižem u Pisarovinu. Kako bih doma došao kao pravi džek, s pokojim metrom uspona više, iz Pisarovine se penjem na Jamnicu Pisarovinsku i preko brda i dolina izbijam na Havidić Selo. Tamo rješavam zadnji uspon i dalje revijalno odrađujem spust i ravnicu prema Velikoj Gorici. Na odredište dolazim u 17:15, taman da se ručam, istuširam i priberem za pub kviz. Na pub kvizu ubijamo i osvajamo drugo mjesto.

Ukupno sam odvozio 225 km s 2830 m uspona za 9h i 10 min vožnje, tj. 11h s pauzama. Zadovoljan sam odvoženim i viđenim.

Iznenadilo me koliko sam uspona imao na ovoj ruti. Ljepota krajolika uz Kupu me ugodno iznenadila i sada vidim da moram potegnuti prema Čabru da je ispratim cijeli tok rijeke.

Više o vožnji na Stravi.

 

(Visited 21 times, 1 visits today)