Neobičan oblak

Predzadnji dan prošle godine uživao sam s prijateljima na planinarenju. Sunčan, na momente topao dan bio je pravi lijek nakon desetak dana tmurnog vremena. Dok smo gacali kroz mješavinu blata, snijega i leda na povratku, zapitao sam ljude „Tko je prvi koji je pronašao put do Japetića?“. Marko je odmah krenuo s odgovorom kako to rade planinari te ih periodički obnavljaju… ali promašio je poantu pitanja. Tko je prva osoba koja se popela na Japetić? Otkud u ljudima potreba za penjanje na planine? Opet sam dobio priču o pastirima koji idu na brda čuvati ovce… ali onda sam opet pojasnio dublju poantu pitanja – zašto se ljudi penju na planine kad nemaju koristi od toga? Zašto su naši preci napustili Afriku i relativno brzo naselili svaki kutak svijeta?

Odgovor je znatiželja. U dijelu nas postoji taj poriv koji nas tjera zaviriti iza „brda“ kako bi otkrili što se tamo krije. Nisam miran, imam „crve u guzici“ ako barem u nekom periodu ne vidim nešto novo ili barem neuobičajeno. Ne mora to biti nešto egzotično, dovoljno mi je da dobro poznata brda vidim u drugom svjetlu, pod snijegom, mrazom, svejedno. Bitno je da se rutina, dosada poznatog razbije s nečim novim.

Japetić

Na Japetić sam se popeo jedno sedam puta, koliko se sjećam, a bio sam gore ukupno devet puta, dva dodatna su zbog astronomije. Svaki put mi je gore bilo lijepo, bez obzira na vrijeme. Terasa planinarskog doma Žitnica nudi najbolji pogled u široj okolici, a ako nizine zatvori magla, dojam je kao da ste na drugom planetu. Da ne meandriram previše, usudio bih se reći kako mi je Japetić poznat teren, jedno od onih „brda“ koje viđam dovoljno često da samo komotan na njemu, a opet dovoljno poseban da može iznova izazvati divljenje.

Tog predzadnje dana kada smo bili na planinarenju, sve je bilo lijepo posloženo. Pitao sam se u rano jutro, dok sam vozio kroz maglovitu, hladnu i mračnu Veliku Goricu prema Japetiću, što mi to sve treba. Zašto ne spavam kao sav normalan puk. Još me to jutro klinceza probudila u 5:20 umjesto u planiranih 6:10. Što je još gore, uspio sam nagovoriti još pet drugih da mi se pridruže na planinarenju.

Uspon

Polazak je bio iz Svete Jane na padinama Samoborskog gorja. Ovo je prvi put da idem na Japetić s te strane pa je ruta izazvala malo uzbuđenja kod mene. U okolici Jastrebarskog i spomenutim padinama dočekalo nas je vedro, hladno jutro, sa suncem koje se tek izdignulo iznad horizonta. Sve je bilo ukrašeno prekrasnim injem, koje je krajoliku dalo lagano plavičastu patinu. Prekrasno nešto, jedan zdravi, zimski dan koji štipa za obraze.

Na usponu smo uživali u sunčanom, svježem vremenu. Kako smo dobivali na visini tako je rasla temperatura zbog inverzije pa mi je pred vrhom bilo gotovo pa vruće. Na usponu je bilo poprilično izazovno zbog leda na stazi, imali smo jedno proklizavanje koje je na svu sreću završilo samo s masnicama. Kada smo došli do planinarskog doma otkrili smo kako je zatvoren. A dobro, što sad. Izvadili smo hranu, zasjeli na klupe na terasi i krenuli uživati u vremenu i prizoru. Doline ispod nas su bile još uvijek u inju, a nizine u daljini u magli. Livada je pak bila pod jedno desetak cm snijega koji više nije bio mekan, već tvrd od ciklusa odmrzavanja i smrzavanja.

Neobičan oblak

Kada smo već bili spremni za polazak na spust, netko iz društva je viknuo „Gle onaj oblak“. I stvarno, dotad nježni i mirni sloj magle remetio je oblak koji je izgledao kao zid koji se valja preko brda i dolina. Sve se odvijalo dovoljno brzo da se moglo samim gledanje vidjeti neobično ponašanje oblaka. Prizor je bio nestvaran, kao u filmu katastrofe kada u usporenom snimku prikazuju udarni val kako uništava sve pred sobom. Imao sam osjećaj da se dolje događa nešto dramatično, a na Japetiću u tom trenu bonaca, bez zvuka, daška vjetra.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

 

Oblak je brzo pregazio sve ispod nas, mogao sam vidjeti kako taj zid ima barem tri vrhunca, tj. „brijega vala“. Pretpostavio sam u tom trenu kako je počelo probijanje sjeveroistočnog vjetra, koje su najavili, pa da je vjetar pokupio maglu i zarolao po nizini.

Povratak

Kada smo sve zabilježili na fotografijama i videima, krenuli smo kući. Na prvim koracima putovanja najedanput nas je prekrio oblak popraćen udarima vjetra. Očito ova pojava iz nizina nije samo ograničena na nizine, već je i nas zahvatilo. Sanjkalište ispred nas je nestalo, vidljivost je minuti pala sa 100 km na 100 m i postalo je hladno i neugodno. Krenuli smo kroz maglu istim putem dolje i pritom sam se bojao kakva nas avantura čeka. Spuštanje po zaleđenom puteljku i gustoj magli. Na svu sreću, čim smo se maknuli s livade i ušli u šumu, vratilo se sunce. Nisam niti pogledao iza sebe, već sam pomislio da smo završili u zavjetrini Japetića, zaštićeni od oblaka i vjetra.

Analiza oblaka

Kasnije sam pogledao na satelitskim snimkama što se događalo. Sentinel 2 je snimio pruge oblaka na svojoj snimci oko desetak minuta prije nego smo ih mi uočili. Kakva zgodna podudarnost. Kasnije sam se sjetio pogledati snimke s meteoroloških satelita, gdje se jasno vidjelo kako pruge oblaka nisu zavaljane magla, kako sam prije mislio, već neovisni sloj oblaka nošen sjeveroistočnjakom. Po ponašanju bih rekao kako su ti oblaci uistinu bili udarni val fronte koja se spustila sa sjevera.

 

Ostao sam opčinjen tim oblacima i nestvarnim prizorom do te mjere, da sam na blogu o astronomiji napisao post o oblacima. Ovakvi prizori su dokaz kako treba pažljivo promatrati svijet oko sebe, jer učestalost fascinantnih pojava je statistička vjerojatnost i nema veze koliko je lokacija egzotična.

Predzadnji dan prošle godine uživao sam s prijateljima na planinarenju. Sunčan, na momente topao dan bio je pravi lijek nakon desetak dana tmurnog vremena. Dok smo gacali kroz mješavinu blata, snijega i leda na povratku, zapitao sam ljude „Tko je prvi koji je pronašao put do Japetića?“. Marko je odmah krenuo s odgovorom kako to…

Predzadnji dan prošle godine uživao sam s prijateljima na planinarenju. Sunčan, na momente topao dan bio je pravi lijek nakon desetak dana tmurnog vremena. Dok smo gacali kroz mješavinu blata, snijega i leda na povratku, zapitao sam ljude „Tko je prvi koji je pronašao put do Japetića?“. Marko je odmah krenuo s odgovorom kako to…