20 godina astronomije
-
- 369
Bilo je to vruće srpanjsko jutro. Deda i ja smo cijelo jutro kalali debele hrastova debla u klade s kojima će na kraj moći izaći naš cikular. Procedura je bila jednostavna: uzeli bi deblo, deda bi zabio klin u njega i onda tukao teškom sjekirom za kalanje dok se ne pojavi pukotina ili od klina više ništa ne viri iz debla. Ako nije bilo pukotine, zabio bi dodatni klin niže niz deblo i ponovio proces. U 99% slučajeva drugi klin je bio dovoljan da se deblo raskoli. Nisam imao snage za mahati sjekirom s jednakom silom kao on. Bio sam visoki, tanašni kržljavac, s rukama kao čačkalice, a koji je gubio vrijeme pred kompjuterom. Moja glavna zadaća je bila posložiti raskoljena metrice i praviti mu društvo. „U društvu je uvijek lakše raditi“, govorio je deda, a s čime se djelomično slažem. Danas, kada sam malo mudriji rekao bih da je i lakše se patiti u društvu.
Negdje oko 10 h ujutro u naše dvorište ušao je Golf njemačkih registracija. Za sve ljude je to bio po ničemu poseban događaj, osim za mene. Sve mi je stalo u trenu. Šljiviš drva, metrice, debla, klinove… Golf nije došao slučajno u dvorište, već je u njemu bio „stric“ Ivo, a iz Münchena je dovezao GSO 20 cm Dobson, direktno iz Teleskope Servicea (danas Teleskop Expressa). Dok se stric Ivo hvalio kako je na granici odbio znatiželjnog carinika s pitanjem „Što je to“, ja sam se bacio na drapanje ambalaže sve dok nisam ugledao sivu cijev teleskopa. Bio sam zabezeknut, kao majmuni pred crnim monolitom u Odiseji 2001. U odnosu na igračku od Bressera 76/700, kojeg sam povremeno imao na posudbi, ovo je bio ozbiljan instrument. To je bio trenutak kada sam izvršio preobražaj u astronoma amatera.
Taj dan, prije 20 godina, poprilično živo pamtim. Možda ne do zadnjeg detalja, ali emocije su duboko upržene u sjećanje.
Iste večeri sam kroz oblake pogledao Jupiter, ali loš seeing je omogućio samo uočavanje pojaseva i dva satelita. Prvo pravo promatranje imao sam dva dana kasnije. Krenuo sam još za sumraka, u 21h, i pamtim kako sam razbio M13 u mnoštvo zvjezdica. Nije bio kvrgava mrlja kao u Bresseru. Tu večer sam otkrio Svemir i zadržao sam se za teleskopom do 1h ujutro, kada je već Mjesec počeo dominirati nebom i sakrivati nebeske objekte.
Zvjezdopisi
Dvadeset godina kasnije ja pišem, a vi čitate blog Zvjezdopisi. Ne mogu steći dojam kolika je posjećenost, iako mi se par ljudi pohvalilo da su ga cijelog pročitali. Osim što mi je drago, mogu još i prokomentirati da su imali viška vremena. Sam blog je kao neki anakronizam u današnje doba. Nastao je kao posljedica emancipacije, želje da ovladam i prezentiram svoj rad nakon gašenja neprežaljene Deepskypedije. Koliko je meni poznato, ona je nestala jer se ugasio server, a nije bilo nikog blizu da ga ponovno pokrene.
Na Deepskypediji sam počeo sustavno unositi promatranja, kratke opise uz njih i komentare, u veoma sličnoj formi kao danas na Zvjezdopisima. Baš sam bio aktivan i predano sam jedno 4 godine unosio sadržaj i silna promatranja, od 2005. pa na dalje. Baš me razočaralo kad je nestala i razjarila ravnodušnost odgovornih pa sam nakon pola godine gruntanja rekao – dosta je, kupujem domenu i pokrećem blog gdje će sve biti pod mom i mojom kontrolom. OK, koštat će, ali sve što je previše lako nije u biti vrijedno.
Kako sam došao do imena bloga, ne sjećam se. Ako se dobro sjećam, samo mi je sinulo u glavi. Ne sjećam se niti toka misli. U jednom trenu kao da sam pomislio na putopise i onda skovao riječ zvjezdopisi. Moram priznati da sam i dan danas, 8 godina nakon pokretanja bloga, jako zadovoljan s imenom. Opisuje baš ono što je ovaj blog – putopis kroz nebeske objekte.
Danas mi je pisanje na blogu kreativni ispušni ventil, gdje mogu iznijeti svoja iskustva, misli, opažanja i zaključke. Istina, zbog manjka slobodnog vremena u zadnje vrijeme više prevladavaju izvještaji s promatranja, a manje općeniti ili poučni članci, ali čak i u te izvještaje se trudim uvijek ubaciti neku sitnicu kako ne bi sve bilo suhoparno. Nakon gotovo 300 objava mogu reći kako volim pisati i veseli me što imam platformu na kojoj mogu objaviti tekstove kako sam ih zamislio.
Kako je sve krenulo
Astronomija me oduvijek pratila. Ne mogu reći kad me zainteresirala, ali pamtim još uvijek živo prvi pogled kroz teleskop na Mjesec tamo negdje u listopadu 1998. Siguran sam kako se nešto u meni prelomilo tokom ljeta 2003., kada je na nebu dominirao Mars u velikoj opoziciji. Uspio sam tada nejakim, posuđenim teleskopom, opaziti nejasne detalje na Marsu. Neke tamne fleke, ne mogu reći koje, kao i jasnu polarnu kapu. Ostao sam zapanjen, pa zar se to može iz vlastitog dvorišta?! Nakon opozicije rekao sam sebi „Vrijeme je za teleskop“.
Moja digitalna skica Jupitera iz 2004.
Dnevnici si bili puno uredniji kada sam ih počeo voditi
Prvi "star party" na koje sam bio, 21.8.2006.
Matija za svojim 10" Celestronom na Petrovoj gori
Kako je to izgledalo 2008.
Marko i ja poziramo za fotografiju pod zvijezdama (2008.)
Topovi su spremni. Foto: Marko Šimac
Pripreme za javno promatranje opozicije Marsa 2018. Najdraže mi javno promatranje koje sam odradio.
Sa Sašom i Lovrom u studiju Zvjezdoznanaca
Guštanje s 508mm teleskopom u mraku Mljeta
Kako je to lijep dan bio
Skica Orionove maglice nastala tokom siječnja i veljače 2024.
Kroz astronomiju sam upoznao prijatelje za život
Kako u to doba nisam imao novca tada za takvu investiciju, ipak sam bio balavac od 16 godina, jedini način da si priuštim teleskop je bila dugotrajna štednja. Paralelno, dok sam skupljao novčiće, posvetio sam se proučavanju literature kako bih naučio sve o astronomiji. Nisam planirao novi teleskop dočekati nespreman. Proučavao sam funkcioniranje teleskopa, okulara, kako se snaći na nebu, kako promatrati, kako voditi dnevnike. Izvori informacija su mi bile knjižnice ili pokoji sat Interneta koji sam uspio ušićariti mjesečno. A i taj Internet tada je bio skup. Zaključio sam kako nema smisla čitati web stranice dok sam online i nabijati troškove, već sam se prebacio na spremanje istih lokalno na računalo. Tako sam s vremenom stvorio kolekciju web stranica spremljenih na računalu koje sam mogao pročitati bilo kad, bio offline ili online. Sva sreća, većina stranica je tada bila minimalno skriptirana i bile su često čisti HTML pa je to dobro funkcioniralo.
U tom spremanju sadržaja za kasnije čitanje na velikoj cijeni su bile stranice s opisima teleskopa, opreme, kako se snaći na nebu i izvještajima s promatranja. Pamtim Berijeve stranice, od Vida Nikolića, Astrobobu (valjda jedini koji je i dan danas povremeno aktivan na webu), Anđelka Glivara, AD Vidulini (dok su valjali), Astronomski magazin, hr.sci.astronomija news grupu (posebice legendarni izvještaj kada su organizirali star party na fukodromu kraj Kozjače u petak navečer, to je dobro završilo…), Sky and Telescope, CloudyNights itd.. Sve su to bila mjesta gdje sam teoretsko znanje iz knjiga podebljao praktičnim savjetima i iskustvima drugih ljudi.
Konačno, 2005. dolazi već spomenuti prvi teleskop. Tada sam počeo stvarati svoja iskustva i želio sam ih podijeliti na jednak način kao što su bila podijeljena sa mnom. To se može vidjeti već na mojoj prvoj inačici bloga, na besplatnom hostingu koji sam dobio uz pretplatu na Internet. Sama prva web stranica je sadržajno najviše nalik Berijevoj stranici o uvodu u astronomiju. Iz nekog razloga, vjerojatno u nedostatku fokusa, web sam 2008. prestao održavati i on je ostao takav kakav je, smrznut u vremenu.
Zašto blog?
Zvjezdopisi su nova i konačna inkarnacija mog blogovanja. Oni su omaž tim pionirskim vremenima, kada su news grupe, forumi i web stranice bile mjesta koja smo redovito posjećivali. Osim toga, svatko tko je bio računalno „spretan“ i imao što za reći vodio je vlastitu web stranicu. Takve web stranice bile su svojevrsne škrinje s blagom, gdje se čovjek mogao izgubiti na cijeli dan i naučiti mnoštvo toga. Nažalost, pod pritiskom društvenih mreža osobne web stranice s vremenom su postale zapostavljene i zaboravljene, a većina ih je trajno nestala, zajedno sa svim znanjem, savjetima i iskustvima.
Društvene mreže su i mene povukle. Možda se zato pojavio taj gubitak interesa za održavanje prve web stranice. Danas se trudim polako skinuti s njih, vratiti se pisanju po forumima i čitanju blogova. Razočarao sam se u što su nam društvene mreže Internet pretvorile, nepovratnu su zagadile prostor besmislenim, kontroverznim ili polarizirajućim sadržajem koji služi samo kako bi se privukla pažnja i plasiralo više reklama. U takvoj kakofoniji sadržaja plasiranog od algoritma tu i tamo iskoči korisna objava, ali do njih je kasnije teško doći i zapravo se teško kasnije na njih referencirati.
Pisanje smislenog sadržaja na takvim platformama je uzaludno. Ako niste provokativni, ne privlačite pažnju, previše ste niša… algoritam će vas pogurati sa strane i na kraju ćete završiti u nekoj slijepoj ulici. Borba s algoritmom u lovu na privid slave često ljude košta časti, a to se može vidjeti na primjeru nekih astrofotografa koji, kako bi ostali relevantni pred algoritmom, počnu preuveličavati stvarnost ili iskrivljavati istinu. Ne želim biti dio takvog sustava vrijednosti.
Kako Zvjezdopisi ne bi postala još jedna močvara na Internetu koja nešto traži od vas oni su slobodni, bez paywalla, reklama, potrebe za registracijom. Izgledaju jedva malo bolje od čistog HTML-a, ali smatram kako je bitnije zadržati fokus na sadržaju, a ne formi. Barem će biti manje distrakcija. Slobodno ih čitajte, citirajte, učite ili ostavite komentar ako imate potrebu. Nekada sam dobivao više komentara, ali zadnje 2 godine WordPress odbija slati mailove pretplatnicima, a meni se nikada nije dalo uloviti u koštac s tim problemom pa su komentari postali rijetkost. Pišem iskreno, bez skrivanja neuspjeha, promašaja i vlastite gluposti, uvijek uz blagu dozu sarkazma. Svoje doživljaje i ono što sam vidio kroz teleskop aktivno se trudim ne preuveličati. Ne želim stvoriti krivi dojam pa ako netko krene mojim stopama da shvati da moje hiperbole nemaju veze s onim što se vidi u okularu. Od toga nitko nema koristi.
Za kraj, moram se pohvaliti nečim što je možda ljudima nebitno, ali ja sam na to jako ponosan: niti jedan jedini redak na ovom blogu nije napisao AI ili neka druga tvorevina te vrste. Tako će i ostati. Ako netko drugi mora misliti i pisati umjesto mene, onda Zvjezdopisi, a i ja, nemamo smisla. Mislim, dakle jesam.
Vedran
Na kraju, tko je autor ovih redaka? Dobar dio čitatelja me zna osobno, ali bio bi red da se nakon 8 godina tipkanja predstavim. Na trudim se na blogu gurati u prvi plan, ali možda ipak postoji netko tko želi znati više o meni ili misli da zna nešto o meni, a u biti ne zna.
Rođen sam krajem 1987. u Zagrebu, odrastao sam u Novom Čiču kraj Velike Gorice. U područnoj školi završavam prva četiri razreda OŠ, a onda me roditelji upisuju u Veliku Goricu, gdje završavam osnovnu. Kao učenik bio sam vucibatina, žmukler, uvijek išao linijom manjeg otpora. Iz predmeta koji su me interesirali odličan bez truda, iz onih koji nisu, trojke, četvorke.
2002. upisujem Geodetsku tehničku školu u nadi da ću crtati karte, a onda otkrivam da tu ima puno matematike, mjerenja, teorija pogrešaka, a da su katastarski planovi maksimalno bezlični (topografske karte su mi i dalje estetski vrh). Ocjene slične kao u OŠ, što me interesiralo petica bez truda, što nije, čupao sam dvojke, trojke, možda četvorke. Tad me pukla astronomija i bio sam iznimno fanatičan u tome da si priuštim teleskop pa sam odustao od maturalca. Rekao sam mami da neka novac preusmjeri u fond za teleskop. Kolege iz razreda nisu me razumjele, ali nije mi bilo žao niti u jednom trenu zbog takve odluke. Mogu samo biti zahvalan što sam u tim formativnim godinama imao sugovornika na istoj valnoj duljini – Marka. Intenzivno smo se družili i razmjenjivali mišljenja i znanje o astronomiji, fizici, tj. o znanostima općenito. To mi je pomoglo da sve informacije koje sam prethodno prikupio strukturiram i objasnim ih samom sebi.
Srednju školu završavam 2006. te nakon nje upisujem Geodetski fakultet, gdje se svo ono vucibatinjanje kroz prethodnih 12 godina odrazilo u izostanku radnih navika (grijanja stolice). Više me veselila menza, KSET i Močvara od predavaonice. Paralelno otkrivam studentske poslove ljeti pa preko okrećem „ozbiljnu lovu“ radeći od jutra do sutra i kupujem si bolje računalo, bicikl, opremu za teleskop ali i 300 mm GSO Dobson. Ipak, sve te distrakcije dolaze na naplatu pa je akademski uspjeh izostao. Na kraju sam rekao samom sebi da nema smisla se zavaravati jer grijanja stolice nije za mene. Ispisao sam se s faxa na 2. godini i zaposlio kao operater za digitalizaciju u jednoj geoinformatičkoj firmi.
U poslovnoj karijeri sam promijenio razne poslove. Operater za digitalizaciju, operater za daljinska istraživanja, dostavljač reklama, prodavač u supermarketu, konzultant za digitalizaciju podataka, voditelj trgovine, specijalist korisničke podrške, v.d. voditelja i voditelj odjela i na kraju projektant softverskih rješenja. Ne mogu se požaliti na karijeru, dosad je imala širinu i stavila me u pozicije gdje sam morao biti manji od makova zrna pa do mjesta gdje sam upravljao ljudima. Lagao bih kada bi rekao da imam neki jasan cilj u karijeri, više sam oportunistički nastrojen i kada nanjušim priliku trudim se iskoristiti je. Pritom ne patim na to što možda neću raditi u struci, iako u današnjem svijetu pojam „struka“ je kao blog, anakronizam.
Konačno od 2020. do 2023. studiram na Velikogoričkom veleučilištu i 2024. stječem titulu Inženjera informacijskih tehnologija. Time sam nekako završio priču sa studiranjem koju sam započeo na Geodetskom fakultetu. S godinama sam si zbog izostanka visokog stupnja obrazovanja stvorio kompleks manje vrijednosti i stjecanjem titule sam vratio dug koji sam imao prema samom sebi.
2012. upoznajem suputnicu u puno zgoda i pokojoj nezgodi, Viktoriju. Ona me u svim ovim godinama podržavala, pasivno i aktivno. Često sam (ponekad iritantno) opsesivan astronomijom i prema njoj planiram godišnje odmore, putovanja, obiteljski život i druge obaveze, što vjerujem da je naporno trpjeti. Mogu samo reći hvala na strpljenju u podršci! Od 2024. se mogu pohvaliti kako sam ponosni ćaća jednoj maloj princezi koja mi je otkrila novu dimenziju života i smisla. Zapitam se kako smo mogli prije bez nje i baš mi je milo gledati kako svaki dan otkriva i uči nove stvari.
U slobodno vrijeme, barem dok sam ga imao na izvoz, uživao sam u biciklizmu, planinarenju, dokumentarcima o povijesti, povijesti glazbe, geografiji, geologiji… sve me interesiralo. Čak sam vodio i uređivao emisiju na Radio Studentu – Zvjezdonance! Sada, kada je manje vremena na raspolaganju, fokusirao sam na astronomiju s povremenom vožnjom na biciklu.
Na cijelom putu imao sam sreće upoznati i sprijateljiti se sa sjajnim, vanserijskim ljudima. Napravit ću nepravdu prema svima njima te izdvojiti nekolicinu koji su imali formativan utjecaj na mene. Marka sam već spomenuo, potom je tu jedan Todor, koji me inspirirao na pisanje i bez njega ne bi bilo Zvjezdopisa. Svakako moram istaknuti i Matiju, koji me puno toga s tehničke strane naučio. Svima ostalima hvala, uvijek vas slušam, možda se ne slažem sa svime što čujem, ali dobre ideje kradem i pridodajem svojima 😊
Hvala na svim čitanjima. Veselim se pisanju sličnog teksta za 40 godina astronomije.
Bilo je to vruće srpanjsko jutro. Deda i ja smo cijelo jutro kalali debele hrastova debla u klade s kojima će na kraj moći izaći naš cikular. Procedura je bila jednostavna: uzeli bi deblo, deda bi zabio klin u njega i onda tukao teškom sjekirom za kalanje dok se ne pojavi pukotina ili od klina…
Bilo je to vruće srpanjsko jutro. Deda i ja smo cijelo jutro kalali debele hrastova debla u klade s kojima će na kraj moći izaći naš cikular. Procedura je bila jednostavna: uzeli bi deblo, deda bi zabio klin u njega i onda tukao teškom sjekirom za kalanje dok se ne pojavi pukotina ili od klina…
Čestitke na 20 godina!
Čuj ga, voditelj trgovine, kolega, nije sramota prodavati teleskope i astro opremu! 😀 Super tekst, s guštom sam pročitao, plus odlična kolekcija starih fotki. Sad bi zbilja bilo vrijeme da se pojavi neki komet stoljeća, brijem da je to jedino značajno što si do sada propustio od astronomskih događaja 😉
Ljub’te baba :*