Citirat ću kolegu koji je opisao prvi pogled na maglicu NGC 3372 – Carina:
Zamislite kako ste kroz godine vidjeli tisuće objekata teleskopom i onda prvi put pogledate Orionovu maglicu…
Mislim da je kolega u jednoj rečenici savršeno opisao iskustvo odlaska pod južno nebo. Nakon dvadeset godina bavljenja astronomijom našao sam se u prilici pogledati nove objekte, nove spektakularne objekte. Na sjevernoj polutci sam ih davno pogledao i do odlaska u Namibiju najveće uzbuđenje bi doživio kada bih u umjesto tamnog objekta uočio svjetli objekt s natruhama detalja. Ne kažem da je nešto loše u tome, ali isto tako nema ništa loše u tome da se čovjek nagradi slatkišima za oči.
O promatranjima istih tih objekata možete čitati u objavama iz Namibije. Dio objekata koje sam promatrao, a u Namibiji sam vidio 210 novih objekata u 277 promatranja. Nisam se posvećivao skiciranju jer sam želio vidjeti što više novih objekata tako da sam se iz Namibije vratio s tek jedva desetak skica. U nastavku donosim popis i opis objekata koje sam skicirao.
NGC 3372 – Carina
Maglica je kolosalan magličasti oblak koji ispunjava vidno polje svakog okulara. Nema tako dramatično svjetlih dijelova kao Trapez u Orionovoj maglici, već je više nekakva kombinacija maglice Lagune (M8) i Labuda (M17). Manji, veoma svjetli dio je pun šara, svjetlih oblaka, filamenata i krije u sebi izrazito zlatnu zvijezdu te tri sitna jata zvijezda. Ovaj dio bih opisao kao sličan M17. Tamna pruga dijeli maglicu u omjeru 3:1 te je drugi dio maglice veći, tamniji i više raspršen. Barem u 400mm moguće je uočiti masu finih gradacija u sjaju oblaka, tamne pruge i maglice po njoj, od kojih bih istaknuo SA 123, koja izgleda kao ključanica. Maglicu je moguće pratiti daleko i daleko van vidnog polja okulara, a zanimljivim mi je jedan „zaljev“ koji me baš podsjetio na maglicu M8 u neposrednoj blizini zvjezdanog jata NGC 6530.
Carina je stvarno nebeski džin. Prividno je u okularu manje sjajna od Orionove maglice, ali njen ukupan prividan sjaj je m=1, a dimenzije 2 x 2°. Ovo treba staviti u kontekst kako je Carina čak 5x dalje od Orionove maglice!!! Dok je Orionova maglica dimenzija od tek 25 svjetlosnih godina, Carina je čak 250 svjetlosnih godina. Dapače, maglica je dio kompleksa od više nebeskih objekata koji se ukupno pružaju 500 svjetlosnih godina!!! Masa Carine također Orionovu maglicu čini patuljastom jer se sastoji 10 do 25 tisuća sunčevih masa plina. Orionova ima tek 2000 sunčevih masa plina.
Carinu sam u okularu uspio vidjeti kao oblak tek nešto veći od jednog stupnja. Iz nekog meni neshvatljivog razloga nisam si dao truda provjeriti je s OIII filterom pa sam vjerojatno zato propustio vidjeti tamnije dijelove maglice.
Vratimo se onoj zlatnoj zvijezdi u sjajnijem dijelu maglice. Ta zvijezda je Eta Kobilice (Kobilica = Carina). Ova zvijezda je gargantua, 100x veće mase od Sunca te je 1843. doživjela eksploziju koja ju je učinila prividno drugom najsjajnijom zvijezdom na nebu. Samo je Sirius bio sjajniji, ali samo zato jer je nekih 900x nam bliži od Ete Kobilice. Od tad se zvijezda smirila, izblijedila na m=7, ali zadnjih stotinu godinu polako i uporno vraća sjaj te je sada na m=4. U okularu se ne može promašiti, definitivno je najsjajnija zvijezda istaknute zlatne boje. Kada sam se bolje zagledao u zvijezdu shvatio sam da oko nje vidim magličaste „uši“ narančasta boje. Uši su u stvari oblaci, ljuske, materijala koji je zvijezda izbacila 1843! U vizualnoj astronomiji rijetko promatrač ima priliku vidjeti boju nebeskih objekata, eventualno tirkiznu ili plavu na pojedinim planetarnim maglicama, a ovdje sam vidio jasno dvije uške u narančastoj. Dojam je dodatno popravio pogled kroz 810 mm teleskop, koji je otkrio kako je manja uška crvena poput cinabarita (cinober crvena), dok je veća, sjajnija uška, bila bakrena. Ne da sam vidio boju, vidio sam boju na koje bi oko u mraku trebalo biti slijepo!!! Ovo govori koliko je ta maglica, Čovječuljak kako je zovu, sjajna da uspije aktivirati stanice osjetljive na boje. F-E-N-O-M-E-N-A-L-N-O!!!
NGC 4945
NGC 4945 je prečkasta spiralna galaksija u Kentauru, okrenuta nam bokom. U okularu je bila golema, veća od vidnog polja Pentaxovog 10mm okulara pri povećanju od 207x. Velike prividne dimenzije govore kako ova galaksija nije na velikoj udaljenosti (za galaksije). Prema Wikipediji, NGC 4945 se smjestila na samo 11 milijuna svjetlosnih godina od nas. Najnovija procjena udaljenosti na NED-u govori kako je galaksija ipak malo dalja, na 11,7 milijuna svjetlosnih godina. Prividni sjaj galaksije m=9,3 s time kako vidim da je to podatak za plavi spektar. Za očekivati je kako je vizualnom dijelu spektra galaksija nešto sjajnija, vjerojatno oko m=9,0.
U mnogočemu ova galaksija me podsjetila na NGC 253, veliku galaksiju u Kiparu. Duguljasta je, velika, sjajna, prošarana mrljama niskog kontrasta. Neke od mrlja koje sam uočio poklapaju se sa zvjezdorodnim regijama u galaksiji. Želio sam provjeriti jesu li zvjezdorodne regije katalogizirane kao u galaksijama M31 ili M33, ali nisu. SIMBAD je poražavajuće prazan. Stvarno je južno nebo slabije pročešljano u odnosu na sjeverno, osjeti se kako se u povijesti većina astronomije odigravala na sjevernoj polutci Zemlje.
Messier 83
Mislim da mi je ovo najveće iznenađenje koje sam donio iz Namibije. M83 je poznati objekt, promatrao sam ga ranije, ali kako se nalazi na 30° južne deklinacije u Vodenoj zmiji, u našim krajevima jedva se digne iznad horizonta, tek 15°. Iz tog razloga u 200 mm teleskopu bila je veoma tamna, u 300 mm teleskopu bila je veoma tamna ili tamna. Donekle su se stvari popravile kada sam je pogledao kroz 500 mm u noći 18.4.2025. na 250x kada sam je opisao sljedećim riječima:
Sjajna, velika mrlja koja zauzima oko 5 luč. minuta (1/3) vidnog polja. Vidim manju, izraženu i okruglu središnju regiju koja zauzima oko 1/5 radijusa galaksije, tj. oko 1 luč. minute. Ostatak galaksije je tamni halo u kojem se jasno naziru dva spiralna kraka koja zajedno čine položeno i spljošteno slovo „S“.
U 400 mm teleskopu iz Namibije ova galaksije je bila raskošnija pa ću još jednom podsjetiti na promatranje na 207x:
Ajmeee, kakav prizor! Prekrasna, veoma sjajna, velika galaksija s mnoštvom detalja. Vidim sjajnu, veliku, magličastu jezgru koja leži na horizontalnoj prečki. Prečka je opisana ovalnim prstenom, čineći tako formu poput zrna kave. Ali još bolje je što iz desnog i lijevog kraja tog ovalnog prstena se pružaju magličasti krakovi, prema gore, tj. prema dolje na lijevom rubu. Svakako je moram skicirati!
Ono što nisam opisao u tom promatranju, a uočio sam kod skiciranja, su kvrge i mrlje po spiralnim krakovima. Uistinu je ovo južni pandan M101, velika, raskošna, ali tamna galaksija. Prednost kod M101 je što završi u zenitu pa je detalje u galaksiji lakše iščupati velikim teleskopom.
Messier 83 je relativno bliska galaksija, na 15 milijuna svjetlosnih godina od nas. Moguće je kako čini jato zajedno s već spomenutom NGC 4945. Kako je uspio vidjeti Charles Messier iz Parisa, na 49° sjeverne geografske širine, nije mi jasno. Ovo je argument u prilog tvrdnji kako je Messier bio izvrstan i uporan promatrač. Inače, galaksiju je otkrio Nicholas Louis de Lacaille 1752. promatrajući s Rta dobre nade koristeći 13 mm teleskop s povećanjem od 8x!!!
NGC 5189
Kada sam pogledao ovu maglicu u teleskopu nije mi bilo jasno što gledam. Maglicu? Spiralnu galaksiju? Morao sam provjeriti u atlasu o čemu se radi i odgovor je bio planetarna maglica.
NGC 5189 zbog svoje neobične prirode poznata je kao „Spiralna planterna maglica“. Otkrio ju je James Dunlop 1826. iz Australije. Zbog neobičnog izgleda i spektralnog potpisa sve do 1960ih se vodila kao emisijska maglica. Tek su je krajem 1960ih astronomi svrstali u planetarne maglice. Svoj neobičan izgled maglica može zahvaliti dvojno središnjoj zvijezde, čije su gravitacijske igre razbacale atmosferu umiruće zvijezde u neobičan uzorak. Zvjezdani par je sam po sebi interesantan. Radi se o bijelom patuljku (ništa neobično) koji orbitira oko Wolf-Rayetove zvijezde male mase (veoma neobično) svaka četiri dana. Udaljenost maglice se procjenjuje na između 1800 i 3000 svjetlosnih godina.
U okularu sam uočio neobičnu horizontalnu prečku s „kukama“ na jednom kraju. Cijela maglica mi je izgleda kao položeno grčko slovo τ. Pažljivim promatranjem sam uočio dodatne oblačke oko „slova“, što je malo pokvarilo iluziju izgleda. Sama maglica dobro reagira na OIII filter. Maglicu sam promatrao u 400 mm i 620 mm teleskopu. Veći teleskop pojačao je vidljivost oblačića mimo glavnog tijela maglice (τ), ali nije otkrio neke nove detalje. Zbog više svjetla i povećanja pogled je bio ugodniji nego u 400 mm. Žao mi je što nije bilo prilike za pogledati maglicu kroz 810 mm teleskop.
NGC 2070 – Tarantula
Nisam uspio pogledati Veliki Mageljanov oblak detaljno, samo jedan objekt, ali kakav objekt! NGC 2070, poznata još kao 30 Dor i smjestila se u zviježđu Zlatnoj ribici (Dorado). S ovim objektom sam se družio na kratko, tek 45 minuta i to samo jedne noći, jer Veliki Mageljanov oblak je bio nisko nad horizontom sve do ranih jutarnjih sati.
NGC 2070 je vjerojatno najveća zvjezdorodna regija u Lokalnoj grupi galaksije. Ako ste mislili kako je Carina velika sa svojih 250 svjetlosnih godina, Tarantula je red veličine veća jer ima stvarne dimenzije od 1000 svjetlosnih godina! Zapravo, teško je odrediti dimenzije maglice jer se stapa s drugim objektima pa procjene njenih dimenzija sežu od 600 do 1800 svjetlosnih godina. S Tarantulom se povezuju jato zvijezda R136, koje svojim UV svjetlom potiče plin na isijavanje svjetla. Vjeruje se kako je masa tog zvjezdanog skupa čak 450.000 masi Sunca! Ne samo da je maglica potencijalno 8x veća, već je i 20x masivnija od Carine. U Lokalnoj grupi galaksija jedino je maglica i zvjezdorodna regija NGC 604 u galaksiji M33 objekt sličnih dimenzija i karakteristika.
I tako sam jedne namibijske noći, oko 3h ujutro, privodio promatranje kraju. Završio sam s gledanjem objekata u Malom Mageljanovom oblaku. Proveo sam gotovo 2h zureći u tu galaksiju te bilježio koje zvjezdane skupove i maglice vidim. Pogledao sam prema jugu da vidim što bih još mogao promatrati i vidio sam kako je Veliki Mageljanov oblak taman provirio dovoljno iznad horizonta da se makne iznad pojasa nebeskog žara. Znao sam da je Tarantula objekt po kojem je ova galaksija poznata pa sam odmah ukucao NGC 2070 u kontroler. Teleskop je napravio uobičajeni bzzzz-zzzzzz zvuk. Kada se zaustavio pogledao sam u okular i gotovo pao sa stolca od šoka. U okularu se pokazala maglica puna magličastih petlji. Kao da se dijete u tanjuru igralo sa špagetima i slagalo ih u lukove. Ili čak kao petlje koje rade protuberance na Suncu dok slijede magnetna polja. Presiromašan mi je rječnik za opisati ono što sam vidio.
Svi ti magličasti lukovi zatvarali su šupljine, tamne regije u kojima je maglica bila puno tamnija ili se nije vidjela. Šupljine su davale dojam kao da su očne duplje na lubanji nekog bića (koje ima više od dva oka). Prekrasan, a pomalo i zastrašujuć prizor. Topot zebri koje su dolazile u mraku na 100 m udaljeno pojilište je samo pojačao dojam.
Zabezeknut, gledao sam maglicu i rekao sam sebi u bradu „e jeb*ga!“ te se prihvatio papira i olovke. Kao i kod Carine (NGC 3372) ova skica je skica skice, vrh ledenog brijega. Bio sam umoran, bilo je već prošlo 3 ujutro, o krevetu maštam već sat-dva, a ja umjesto toga crtam 168.000 svjetlosnih godina udaljenu maglicu. Naravno da sam propustio sve detalje, promašio proporcije detalja, ali sam zabilježio impresiju. Mislim da me Tarantula od svih objekata južnog neba najviše iznenadila, nisam očekivao takav show.
Završne misli
Prošlo je sada već mjesec i pol od Namibije. Precrtao sam sve skice iz Namibije, prekucao sve dnevnike, napravio statistike. Faktički gledano, obaveze koje sam si nametnuo ovim putovanjem sam riješio (lažem, ostalo mi je još 10 rata za teleobjektiv :D). Sa skicama sam zaokružio i zatvorio priču pa ipak…
Na zidu dječje sobe sam od fosforoscentnih naljepnica napravio zviježđe Škorpiona. Svaku večer kada uspavljujem kćerku gledam te naljepnice na zidu i jednostavno odlutam. Zelenkasto svjetlo naljepnica dopunjavam u glavi prizorima Mliječnog puta od jednog kraja neba do drugog. Prisjećam se zalazaka sunca, dolaska noći, krajolika kojeg osvjetljava Venera, razmišljam što sam napravio loše, što sam napravio dobro i jedva čekam novu priliku za pogledati kroz teleskop. Poludio sam skroz…
Iz Namibije sam se vratio sa 11 skica. Nisu svi objekti na skicama ostavili tako dubok dojam na mene da bih pisao o njima tako da sam od ostalih skica složio mini galeriju.