Namibija, Namibija, Namibija, Namibija, Namibija, Namibija, Namibija… Zadnjih dva tjedna živim ovako. Vratio sam se na posao i kako ljudi kapaju s godišnjeg samo doleti pitanje „Eee Vedrane, di si ono bio? U Africi?“ I onda ja krenem: „U Namibiji… Išao sam gledati zvijezde“. Ovo zadnje oprezno izgovaram jer ne želim ispasti čudniji nego što jesam. I tako mi se razgovori vrte oko Namibije.

Dovelo je sve to do situacije da sam se zasitio Namibijom. Ostao sam bez inspiracije za tipkanje, a nisam zatvorio priču iz Namibije. Da, mogu natipkati suhoparan izvještaj u stilu „Sjeo sam u auto i vozio, onda sam letio, sletio, poletio…“ ali ne želim priču o ovoj avanturi završiti na tako prostoj razini.

Take The Long Way Home

Bilo je rano jutro u Windhoeku, oko 6:30. Odjavio sam se iz hotela i krenuo prema aerodromu. Grad je bio miran, tu i tamo koji auto na cesti. Imam neku playlistu „Duuugaaa vožnja“ na Spotifyu koja je puštala klasike, od Doorsa do Rolača. I taman izađem na autocestu prema aerodromu kad na red dođe Supertramp i pjesma Take The Long Way Home. Ja, prazna autocesta, praskozorje na istoku i pjesma kao naručena. Od naslova, glazbe pa do teksta.

To jutro i u danima nakon su mi se u glavi vrtjela razna pitanja vezana uz smisao… a pa baš svega. O poslu, karijeri, astronomiji, smislu života. Oduvijek sam se pitao kako bi bilo biti astronom amater 24/7, a ne samo na nekoliko kratkih trenutaka u mjesecu? Mislim da je to najdublji dojam koji donosim iz Hakosa, iz Namibije, što sam 8 dana bio u nekom paralelnu svemiru. Moj posao je bio samo promatrati, spavati, jesti i onda to sljedeći dan ponoviti. Žalim samo što sam sletio očito prehlađen pa sam prvih par dana bio na 30-50% snage. A ljudi tek, baš je bilo lijepo biti među svojom sortom, slušati ih, upijati znanja i razmjenjivati iskustva. Rijetko kada sam ispunjen, a na Hakosu sam bio ispunjen svih 8 dana.

K tome, ponosan sam što sam, ajmo reći u izolaciji, došao do istih znanja i vještina kao kolege iz drugih zemalja. Kod nas je tek nekolicina ostala za okularom, drugi su se preselili za ekrane laptopa. Nijemcim koji većinski gosti na Hakos, imaju zajednicu vizualnih promatrača pa čak i dedicirane časopise za njih. Unatoč tome, mogao sam s njima ravnopravno raspravljati. Pravi primjer konvergentne evolucije!

Pitao sam se i kako bi bilo raditi Jurgenov posao? Dolaziti u Namibiju, odraditi astronomsku sezonu, živjeti od astronomije i hobija. Gledao sam kako leti po farmi, lijevo, desno, gore, dolje i zavidio mu na radnom mjestu. Znam da idealiziram njegovo radno mjesto i siguran sam kako se čovjek naradi kao konj, ali opet – može se živjeti od astronomije! Već par godina maštarim upravo o tome, kako bi bilo lijepo biti svoj gazda i živjeti od gledanja kroz teleskop. Umjesto „8-16“ posla i ispunjavanja tuđih ciljeva, kakav bi gušt bio ispuniti svoje ciljeve. Jurgen i Roland su mi pokazali barem dva načina kako se to može. Sada je loptica na meni da skupim hrabrosti i krenem u tom smjeru. Za početak bih se trebao maknuti s mrtve točke i onih 15 word fileova s naslovom u stilu „Zvjezdopisi… knjiga“ pretvoriti u nešto konkretno.

I tako sam se iz Namibije vratio kući sa punim dnevnikom, predlošcima za jedno deset skica i dubokim pitanjima o smislu svega…

Put kući je prošao puno ugodnije i bez posebnih događaja: Jutra na Hosea Kutako aerodromu su iznenađujuće friška, Embraer 195 je jako udoban i tih zrakoplov, divim se ljudima koji prespavaju cijeli let, najveći su domoljubi oni koji ne žive u domovini i moguće je, uz dozu šarma, iz Afrike donijeti suhe kobasice.

Zaključci iz Namibije

Moji zaključci na temelju iskustava s ovog puta su jednostavni:

1. Ako imate i najmanju šansu za otići na mjesto gdje je nebo netaknuto – odite! Odite i uživajte. Sjednite u stolac, priviknite se na mrak, bacite mobitele, pametne satove na par sati. Svijet se bez problema vrti i dalje ako se vi isključite. Pogledajte prema gore i uživajte. Nevjerojatno je koliko se toga vidi golim okom i koliko je ta slika živa, nema te fotografije koja to može prenijeti. Fantastično je vidjeti Mliječni put u punom sjaju, skrenutim pogledom nazrijeti one tamne vrpce koje idu prema Antaresu, vidjeti zodijačku svjetlost do zenita, doživjeti sjaj Venere tako jakim da vam se čini da je mjesečina… Ja nemam riječi za to kvalitetno opisati, pixeli u fotoaparatima i na ekranima nemaju raspon boja i svjetlina za to prikazati… A i zašto stati na čitanju o tuđim doživljajima, priuštite si vlastite!
2. Odite pod tamo nebo dok ga nisu zasrali satelitima, orbitalnim podatkovnim centrima, zrcalima, reklamnim ekranima i čime sve već ne.
3. Moram se aktivnije i hrabrije uključiti u zaštitu noćnog neba. Hrvatska neće biti Namibija, jednostavno su kod nas prilike drugačije, ali možemo barem usporiti, ako ne već zaustaviti, širenje svjetlosnog onečišćenja. Gubimo 50% okoliša koji je jednako lijep kao svi otoci, planine, šume, jezera, slapovi…
4. Moram otići u Namibiju ili sličnu lokaciju opet. Put pametnije isplanirati, prvo 2-3 dana prozaičnih stvari za aklimatizaciju, obilazak znamenitosti i tako to. Onda aklimatiziran na neku astrofarmu naoružan energijom do zuba i iskoristiti maksimalno nebo.

O Namibiji ću još pisati u narednom periodu, ali kad se mentalnom odmorim od nje. Hvala svima na čitanju i komentarima, preko foruma, Fejsa, direktno i indirektno. Lijepo ih je bilo čitati i drago mi je da vam se svidjelo, daje mi poticaj za daljnje pisanje.