„Aaaah“ – tiho je izdahnula gazdarica Doro dok je težak lonac pun juhe stavljala na stol. Pritom se čuo i udarac „tup“, nije to bilo glatko slijetanje za juhu. I to je glavni problem Hakosa – ne vidim mlade ljude kako ga vode.

Gdje su mladi?

Gazdarica Doro (Dorothea) i Ali, bračni par koji vodi farmu, rekao bih da su na pragu 60ih. Podsjeća me malo na moju mamu, koja mašta o danu kada će u mirovinu. Povremeno bi se za večerom pridružila i gospođa Urši (Uršula), za koju bih procijenio da je u 80ih. Donosila bi hranu, plate, tanjure… bilo mi je neugodno što me poslužuje tako stara osoba. Jurgen, duša i srce Hakosa, bio je pun energije i zvjerao je okolo, neumorno pomažući ljudi oko opreme,  rješavajući tehničke probleme, vadeći iz kolekcije baš onaj kabel koji je ostao u 7.500 km udaljenom domu, ili odgovarao na pitanja znatiželjnih osoba. Visoka razina energije u g. Jurgena nije mogla sakriti godine s njegova lica. On je također bio u godinama, procijenio bih da je već prebacio 70-u.

Djeca obitelji Straube su u Njemačkoj. Stvorili su svoj život tamo, Doro i Ali već imaju unuke. Mislim da je teško za očekivati da će komfor Njemačke napustiti za grubu pustoš Namibije. Nadam se kako se varam jer bilo bi šteta da Hakos zamre zbog starosti.

Kulturološke razlike

Nakon par dana ovdje postalo mi je jasno kako ljudi ovdje ne dolaze samo zbog neba, već i ljudi. Lijepo je biti u okruženju ljudi koji dijele sličan interes. U Hrvatskoj se stalno osjećam kao otok, da sam niša niše i tek za dvojne zvijezde mogu popratiti što drugi rade, a ovdje, ima ljudi koji gledaju galaksije, ljubitelja planetarnih maglica, ljudi koji skiciraju… ma milina.  Potpuno je čudno biti među drugim vizualacima ovdje, ozbiljnijih od mene s kojima mogu u živo, oči u oči, usporediti iskustva, promatranja, razmijeniti znanje itd…

Ovdje postoji i nepisano pravilo, ali ga brzo postaneš svjestan. Kada si zadubljen u gledanje kroz teleskop nitko ne dolazi do tebe pitati „Što to gledaš?“. Drugi znaju da si samo fizički za teleskop, a u mislima si na skroz drugom mjesto. Svjesni su da je prekidanje toka misli i koncentracije kvari kvalitetu promatranja. Ljudi samo prođu pokraj tebe i to je super. Moram priznati da mi je iznenađenje i ponašanje astronoma amatera generalno ovdje, za večerom dio njih popije čašu vina ili dvije, ali samo druženje se ne pretvori u latentnu pijanku.

Izlet

Danas mi je zadnji puni dan na Hakosu. Iako sam nominalno spavao 7,5 h, ne mogu reći da sam se naspavao. Nemam više glavobolja, usne više ne peku, ali nos mi je i dalje djelomično začepljen. To me budi, prekida i kvari san.

Još sam jučer predložio ideju Marcu i Nadine da odemo na izlet. Razmišljao sam o vožnji do Walvis Bay-a, lučkog grada gdje se susreću ocean i crvene dine pustinje Namib. Do njega je 200 km i 3,5 h vožnje. Pitao sam domaće jel to realna procjena, rekli su da je. Kako ja ne vozim kao lokalac (ili možda vozim?) po makadamskim putevima, 3,5h su za mene 4,5h vožnje. Jednostavno nema dovoljno dnevnog svjetla da se ode do Walvis Baya i vratim natrag na Hakos, a da u samom gradu imam dovoljno vremena za neke kvalitetne aktivnosti. Na kraju je odluka pala da odem do Solitaire-a, pustinjskog gradića na samo 2,5h vožnje. U Namibiji je sve daleko!

Marc i Nadine

Za doručkom smo se dogovorili da krećemo u 9:15. Nadmašio sam teutonsku pedantnost pa sam već u 9:14 čekao sprema suputnike kraj auta.

Marc je gotovo deset godina mlađi od mene, ima 29. Dolazi iz Munchena, gdje radi u Astroshopu u prodaju. Bavi se astrofotografijom, najviše ga interesira snimanje planetarnih maglica metodom lucky imaging-a, kada se  snimi puno kratkih ekspozicija kako bi se nadišlo zamućenje atmosfere te ulovilo fine detalje u maglicama. Na Hakosu je prvi put. Nadine mu je djevojka, rekao bih mlađa od njega. U autu se požalila kako ne voli piti kavu, groznog joj je okusa, ali da je ovisna o kofeinu. Inače konzumira energetske napitke?! Nemam komentara na to.

Kada smo ulazili u auto zezao sam Marca da li zna mijenjati gume na autu. Naime, makadam ovdje izjeda gume te je manje ili više očekivano kako će se ista probušiti. Iz tog razloga u rent-a-caru kod obuke za vožnju, 50% vremena je potrošeno na upute o zamjeni guma.

Idemo dolje

Put nas vodi od Hakosa do glavne ceste prema Walvis Bayu (C26). Kao pripremu za put još sam prije polaska skinuo kartu cijele Namibije u OSMAnd aplikaciju. Imam lokalnu SIM karticu, 30GB interneta, ali ne znam kakva je pokrivenost.

Na izlasku iz farme Hakos smo prošli kraj krda krava. Morali smo stati snimiti pokoju fotografiju. Ubrzo smo bili na glavnoj cesti i krenuli smo prema dolje, spuštajući se platoa na kojem je Hakos prema ravnici u kojoj je pustinja Namib. Osjetio sam početak cesta prije par dana, tako da sam znao što mogu očekivati. Cesta je bila široka, zavojita, ali ništa posebno. Malo grbava na momente, ipak je to makadam. U razgovoru, Marc je rekao da vozi auto, ali rijetko, tj. da ga je imao nesreću s autom dok je bio mlađi pa ga izbjegava. Nadine je prenijela slična iskustva. Dok smo razgovarali prenio sam mu svoja loša iskustva sa kupovinom 20“ Taurusa, gdje sam morao potrošiti dva tjedna i tucet mailova da bih uvjerio Astroshop kako nešto stvarno nije u redu s teleskopom. Nek se zna!

Niti nakon pola sta vožnje, krajolik se promijenio. Doline su se otvorile u prostranu ravnicu iz koje je tu i tamo, uvijek u beskonačnoj daljini, virilo nekakvo brdo. Osim krajolika promijenila se i klima, temperatura su porasle, s 21° na 25°C. Kasnije, kako se budemo približavali pustinji, temperature će doći do gotovo 29°C. Usudio bih se reći kako je bilo gotovo vruće. Na svu sreću, čim bi se makli u hladovinu, sa sunca, bilo bi jako ugodno zbog niske vlage od valjda 20%.

Ravnica

Brzo smo došli do križanja s cestom C14, gdje smo skrenuli u lijevo, prema jugu, u smjeru Sossusvleija. Cesta (makadam) je bila ravna, široka, a i bilo je gustog prometa za Namibijske pojmove. Svaki 5 minuta bi se mimoišli s drugim automobilom ili autobusom.

Kada kažem da je cesta široka, stvarno je široka, oko 20m. Ako se po njoj vozite sporo, osjećaja ste kao da stojite na mjestu. Brzo sam prihvatio običaje lokalaca i počeo voziti 90 kmh. Kada sam mislio da sam lud, lokalni „Črnja Tours“ autobus me pretekao sa valjda 110 kmh.

Prošli smo kraj table „Tropic of Capricorn“, naravno da sam se morao fotografirati kraj nje. Marc nije pojma imao što predstavlja Jarčeva obratnica pa sam objašnjavao. Nisam dojma da me shvatio u potpunosti. Nakon toga je uslijedio prolazak kroz kanjoj – Gaub pass. Ovdje riječi „pass“ nema samo značenje „prijevoj“ jer spuštanje u kanjon je čista suprotnost od toga. Tu sam vidio i najveće drvo u Namibiji. Nakon Gauba, bilo je još 50 km do Solitairea. Nadine je morala na toalet pa sam ga nagario, počeo sam voziti kao lokalac.

Solitaire

U Solitaire smo došli smo malo nakon podneva. Grad je izgleda kao neki steam punk seoce na Divljem zapadu. Vruć vjetar, pijesak, bliješteće sunce, potrgana vjetrenjača… nedostajali su samo kauboji za dobiti potpunu atmosferu. Ambijent su „kvarile“ olupine automobila, očerupane od svega korisnog, na ulasku u Solitaire. One su odavale kako snimo u 19. stoljeću, nego u barem 20. stoljeću.

Prije dolaska nas je Marc obavijestio kako gradić ima čak 93 stanovnika! Ja ne znam gdje su se svi skrili, jer sam u Solitaire-u vidio 10 objekata, od čega je jedan kafić, jedna pekara, benzinska, trgovina, kapelica, autoservis. Pretpostavljam da je su te 93 osobe rasute okolo po bespućima farmi. Inače je sam gradić vrvio turistima te smo na parkiralištu bili samo još jedna od možda 20tak rent-a-car 4×4 Toyota.

Pojeli smo u Solitaireu slavnu pitu od jabuke u McGregor’s Bakery. Prije bih to nazvao „crumble“ od jabuke nego pitom i bio je baš fin. Kava, tj. caffe latte grande, je bila odlična, ali je poslužuju vruuuućom, baš treba paziti jezik dok se pije ili se strpiti malo dok se ne ohladi. Pod kavom je Nadine komentirala kako je drago da se konačno maknula s farme. Bojala se kako će od velike Namibije vidjeti samo mikroskopski djelić oko Hakosa. Nije u astronomiji pa je razumijem. Zato sam i ja isposlovao kod kuće da idem sam, kako uz ritam noćnih promatranja ne bih preko dana morao animirati druge osobe.

Nakon kave kupio sam suvenire, obišli smo malo gradić, snimili fotografije te smo krenuli nazad. Odlučio sam kako ćemo se vratiti drugom cestom, kako bi vidjeli više krajolika i došli do Hakosa iz drugog smjera. Napunio sam auto gorivom do vrha, mi smo bili siti i napiti te spremni za povratak kući.

Idemo gore

Put nas je vodio nazad istom cestom kojom smo došli, jedno 10 km, nakon čega smo skrenuli desno s C14 na cestu D1275. Ova cesta nije bila klasificirana kao „državna cesta“, već kao kod nas „županijska“, ali nije bila ništa lošija.

Cesta je vodila kroz dolinu do Spreetshoogate Pass, ne mogu reći prijevoja, već uspona na plato. Marc i Nadine su bili skeptični prema ruti, ali su tiho šutjeli na zadnjoj klupi. Kada su vidjeli druge automobile iz suprotnog smjera, malo su odahnuli, ali ne zadugo.

Prvo smo prošli pokraj luckaste farme koja je mamila turiste skulpturom Saturna V zabijenog u zemlju. Da vic bude veći, na raketi je pisalo USSR. Nakon luckaste farme se dolina počela sužavati i ispred nas se počeo iscrtavati zid planina. Ništa strašno, sve to već imamo u Hrvatskoj, ali suputnici su počeli negodovati. A ja, kad sam vidio serpentine lice mi se ozarilo, još sam za volanom krkanskog auta…

Brinulo me samo što će biti s vožnjom po makadamu na usponu, ali kada sam vidio ispred sebe popločenu cestu, onda više nije bilo briga. Stisnuo sam gas i Toyota se marljivo počela penjati uzbrdo. Ovo dvoje iza krenulo kvocat „Mein gott“, „Don’t drive us off the cliff“ i slični uzvici. Stali smo u par navrata za snimiti par fotografija, a ovo dvoje iza samo prigovaraju. Kad sam još na vidikovcu morao auto okrenuti u rikverc, pukli su. Da se razumijemo, platforma vidikovca je bila valjda 15 x 10m i na njoj bilo koji kompetentan vozač ima više nego dovoljno mjesta za manevre. Svojim suputnicima sam rekao, a najviše Nadine, da se pripremi za Hrvatsku, jer u primorju je svaka druge cesta poput ove. Naime, ona će u kolovozu ići na ljetovanje u Dubrovnik. Ja sam se samo pitao kako su njih dvoje takve mlakonje, 5 km uspona s prosjekom od 9%. Pa to bih na biciklu pojeo za doručak, čak i sa ovih 6-7kg viška koje mi je očinstvo poklonilo.

Kada smo se prebacili preko krijeste uspona, našli smo se opet na kamenom platou s malim, stjenovitim brdašcima okolo. Moram priznati da je krajolik dalje uz cestu bio varijacija istog te jednolik. Cesta je bila blago zavojita u početku, kasnije i valovita gore-dolje i tako u nedogled. Marc me samo u jednom trenu zamolio da ipak ne vozim preko 100 kmh. Ja sam sebi za gušt malo jače skrenuo s ceste prema Hakosu, auto je malo zadriftao, a Marc je prokomentirao „Testing the limits of the car, Vedran?“. Sve u svemu, na farmu smo stigli živi i zdravi, taman do je još bilo dana.

Astronomija

Danas je vjetar bio blaži, nije tako jako puhao kao jučer. Imali smo svi dobre šanse za promatranje, ali se osjetilo kako zrak nije čist. Vjetar je digao prašinu i zalazak sunca je bio više nalik nekom europskom, nego afričkom. Prilikom zalaska sam se trudio iskoristiti donekle bistriji zrak kako bih vidio i fotografirao tanki srp mladog Mjeseca. Zanimljivo mi je bilo gledati tanašni srp, kao da je imao „dijamant“ na sredini. Kada sam pogledao fotografiju shvatio sam da ravnica Mora Kriza malo efektivnije reflektira svjetlost i tako stvara privid zadebljanja.

Tokom večere Ronald me pitao želim li se pridružiti za 32“ teleskopom. Nećkao sam se, rekao sam mu da imam svoje planove sa 16“. Nije mi se baš gubilo vrijeme na opskurne objekte, radije bih napravio još koju skicu kroz svoj teleskop. Tad je rekao ključnu rečenicu, kako do ponoći misli promatrati „eye candy“ objekte… E tu sam se pokolebao. Na promatranje kroz veliki teleskop pozvao je Marca i Nadine.

Podaci o promatranju

Broj promatranja	2026-027
Datum	15.07.2026.
Vrijeme	20:00- 23:00
Lokacija	Hakos
Temperatura	14°C
Vlažnost	25%
Prozirnost	Prosječna
Granična magnituda	21.53 mpas2
Seeing	Loš, vjetrovito
Instrument	IAS 32″ f/3.8

Tri sata s 32“

Za početak smo krenuli s „Pencil Nebula“, najsjajnijim filamentom ostatka supernove Vela. Maglicu je kreirala Tip-2 supernova koja je eksplodirala prije otprilike 11.000 godina, na udaljenosti od samo 900 svjetlosnih godina. Za usporedbu, Veil u Labudu je eksplodirao prije 20.000 godina na udaljenosti od 2.700 svjetlosnih godina. Vela je na nebu prividno značajno veća, ima čak 8° u promjeru, ali je isto tako čak 100 puta tamnija od Veila.

Kako bih se ogrebao za najbolji pogled, slučajno sam uvijek bio najbliži ljestvama nakon što bi Ronald usmjerio teleskop.

NGC 2736; SNR; m=12,0; Vel

103x OIII: Sjajna, duga, uska mrlja, horizontalna u okularu. Lijevi vrh maglice ima u sebi zadebljanje te je najsvjetliji i najjasnije vidljiv, dok je desni vrh slabije definiran. Sredina maglice je njen najtamniji dio. Ima neke „musavosti“ iznad sredina mrlje. Navedena „musavost“ je veoma tamna i moram se potruditi skrenutim pogledom kako bih je vidio.

Marc i Nadine nisu oduševljeni ovako skromnim objektom.

NGC 2669; OC; m=6,1; Vel

103x: Otvoreno jato. Vidim 40 zvijezda sličnog sjaja i 5-6 zvijezda veće sjaja. Jato zvijezda je dobro izraženo, tj. nije utopljeno u pozadini. Pojedine zvijezde se lijepo vide. Dimenzija je oko 18 x 9 luč. minuta.

Moram primijetiti kako se 30mm Explore Scientific od 82° jako dobro nosi s f/3.8 teleskopom.

NGC 3132; PNEB; m=9,9; Vel

340x: Veoma sjajna, velika maglica, jasne prstenaste strukture. Središnja zvijezda je malo odmaknuta prema dolje od geometrijskog centra maglice. Sam prsten je deblji na donjem desnom dijelu i tanji na lijevom, gornjem dijelu. Na samom rubu, s gornje desne strane, u prsten je upisana veoma tamna zvijezda.

NGC 3201; GC; m=8,2; Vel

240x: Veoma sjajan, velik kuglasti skup. Pruža se oko 7,5 luč. minuta, tj. 1/3 vidnog polja. Pun je zvjezdica koje su podijeljene u dvije populacije: otprilike 50 sjajnijih i 100 tamnijih zvjezdica. Gustoća zvijezda blago raste prema sredini, gdje se smjestila većina sjajnih zvijezda. U samoj sredini se nazire i slabašna mliječnost, promjera oko 1,5 luč. minute.

Nasmijao sam se jer nakon 8 dana na Hakosu i korištenja engleskoj jezika, počeo sam bilješku u dnevniku s „Very bright…“ Ronald kaže kako se i njemu to zna dogoditi.

NGC 3199; NEB; m=n/a; Car

103x OIII: Generalno sjajna, velika maglica u formi ovalnog prstena. Sjaj maglice na pojedinim dijelovima varira od veoma sjajnog do veoma tamnog. Najsjajniji i najširi dio maglice je luk u gornjem lijevom segmentu prstena. U tom sjajnom segmentu se vide naznaka tamne pruge! Sjajni segment na desnom kraju završava sjajnim čvorom nakon kojeg naglo pada sjaj maglice i produžetku je ona veoma tamna, ovalna vrpca koja se pruža prema dolje desno. Tamo se nalazi blago svjetlija regija, zadebljanje, u kojem se vrpca lomi prema lijevo dolje i nakon toga opet prema gore sve dok se opet ne spoji sa lijevim krajem najsvjetlijeg segmenta maglice.

Ova maglica nosi nadimak „Banana Nebula“. Nadine veselo potvrđuje kako uistinu izgleda kao banana u okularu.

Idemo prema maglici Carina te po putu do nje obilazimo još jedan skup zvijezda.

NGC 3293; OC; m=4,7; Car

103x: Lijep, dobro istaknut skup, gust. Sastoji se od 30tak zvijezda na malom prostoru, tek oko 1/10 vidnog polja. Same zvijezde su manjeg raspona u sjaju, a u skupu se ističe jedna zvijezda crvene boje na gornjem desnom rubu skupa.

NGC 3294 je Ronaldu najdraži otvoreni skup zbog šarenih zvijezda. Pitao me na koji skup me podsjeća sa sjevernog neba, ja sam rekao donekle na NGC 4775, ali na ništa sa sjevernog neba. Ronald je rekao da ga jako podsjeća na M103 zbog šarenih zvijezda.

Teleskop se oprezno pomiče stupanj dalje, do NGC 3372 – Maglice Carina!

NGC 3372; NEB; m=1,0; Car

103x OIII: Naravno, veoma sjajna maglica. Pogled je centriran na tamni procjep u središtu maglice, malo desno od zvijezde Eta Carinae. Lijevo od procjepa maglica pokazuje varijacije u sjaju, tamnu prugu, a sam Homunculus oko zvijezde Eta Carinae je nevidljiv u OIII filteru. Dio maglice desno od procjepa je lud! Fantastično detaljan, pun tamnih mjehurića šupljina, svjetlih filamenata i magličastih mostova među njima. Izgleda kao spužva!

Zvijezdu Eta Carinae često spominjem u zvjezdopisima iz Namibije. Radi se o višestrukoj plavoj zvijezdi koja je 1843. eksplodirala i na nebu gotovo pa dosegnula prividni sjaj Siriusa. Par godina kasnije je izblijedila, postala nevidljiva golim okom, ali je od sredine 20. stoljeća opet počela lagano dobivati na sjaju te je danas opet vidljiva golim okom kao zvijezda 4. magnitude. Tko kaže da je nebo statično! Sama „eksplozija“ nije bila supernova, već se radilo o izbačaju materije koji je oko zvijezde formirao magličastu kukuljicu. Astronome ona podsjeća na čovječuljka pa od tud naziv „Homunculus“ iliti „Mali čovjek“ na latinskom. Kako se kukuljica širi, ona postaje prozirnija i polako propušta sve više svjetla, što objašnjava rast sjaja zvijezde.

Eta Carianae će sigurno eksplodirati kao veoma sjajna supernova jer se radi o iznimno masivnoj zvijezdi, čak 100 masivnijoj od Sunca. Zvijezde ovakve mase su iznimno rijetke, sjajne, nestabilne i žive veoma kratko, tek par milijuna godina. Vjeruje se kako je Eta Carinae blizu teoretske granice za maksimalnu masu zvijezda. Sama zvijezda ima pratilju od „samo“ 50 masi Sunca koja će također postati malo manje iznimna supernova. Svaka galaksija ima tek nekoliko zvijezda čiji profil odgovara iznimnosti Eta Carinae.

Homonculus; NEB; m=5,0; Car

340x: Maglica se super vidi! Kao „uši“ na zvijezdi. S desne strane je svjetlija, s lijeve tamnija. Osim u svjetlini, vidljiva je razlika u boji, maglica je s desne strane zlatne boje, s lijeve crvene. Nadrealno je vidjeti tako jasno crvenu boju na bilo čemu osim Marsu. Obje „uške“ oko zvijezde pokazuju jasnu prstenastu strukturu, s tim da je desno „uho“ ima u sebi pokoji detalj više, nešto nalik poput udubljenja na prstenu. Između dvije „uške“, prema desno, kao da ima izvor u zvijezdi, pruža se magličasti prst!

Marc i Nadine nakon svoje runde za okularom odlaze, ostajem sam s Ronaldom. On mi govori kako imam teleskop na raspolaganju i da si uzmem vremena skicirati Homonculus. Dodaje mi 6mm Ethos za 500x povećanja. Kakav drug! Crtam skicu u bilježnicu, ali samo Homonculusa. Okolicu sam zabilježio par večeri ranije pa ću „stackirati“ dojmove kod izrade finalne skice.

Nakon Homonculusa Ronald okreće na izazovnu maglicu. Nisam upamtio ime, ali sam s ekrana računala, s kojim se upravlja teleskopom, ukrao koordinate. One su: RA 11h 36m 24s DEC -60° 26′ 05“. Ništa ne pronalazim na ovim koordinatama i onda se sjetim: „Pa naravno, to su koordinate za ovaj tren, a ne epohu J2000“. Kada sam ispravio epohu koordinata odmah sam našao o kojoj se maglici radi – Hen 2-70.

Hen 2-70 (PK 293+01.01); PNEB; m=16,0; Cen

340x OIII: Malena, tamna, duguljasta mrlja. Moguće je kako se sastoji do dvije kvržice koje mogu vidjeti samo u trenutcima kada se seeing smiri.

Ronalda je ova maglica interesirala pa je napravio skicu. Ja sam u međuvremenu izmjerio SQM-om 21,53 mpsas. Na momente nas vjetar na platformi poprilično ošamari. Od vjetra je zrak toliko suh, vlaga je tek 20%, da kod ubacivanja okulara dobivam iskre od statičkog elektriciteta!

Dok smo gledali maglicu Ronald me priupitao:

• Jesi stvarno vozio tako „jako“ danas ili su ovo dvoje papci?
• Pa ništa posebno, nije bilo nekih situacija. Busevi su na preticali.
• Koliko si brzo vozio?
• 100 kmh…
• To je brzo.

Prokomentirao sam da je u Hrvatskoj, barem Dalmaciji, svaka druga lokalna cesta strma i relativno uska. Ronald je ispričao kako je prije 20 godina, na jednom ljetovanju u Hrvatskoj, se mimoilazio s autobusom na takvoj cesti. Pritom se previše u desno izmaknuo i ostao je s dva kotača u zraku. Istrčao je iz auta i zaustavio autobus u pomoć. Na njegovu sreću, autobus je prevozio vaterpoliste koji su bez problema golim rukama podigli Passata i vratili na cestu.

Nastavljamo dalje po nebu.

NGC 3699; PNEB; m=11,0; Cen

340x OIII: Sjajna, relativno velika maglica koja je podijeljena u dvije polutke tamnom prugom. Desni dio maglice je manji, tamniji. Lijevi dio je veći, svjetliji. Tamna pruga između polutki nije ravna, već se lagano širi od vrha prema dolje u lijevo, tako da je lijeva polutka maglice malo „nagrižena“ s donje strane.

500x: Vidim dvije zvijezde u lijevom dijelu maglice. Lijevi dio maglice je sada više razvodnjen i nije više tak jasnog oblika. Između dvije zvjezdice je magličasti prst. Desni dio maglice je sada više duguljast, ima zadebljanje na donjem dijelu pa izgleda kao pileći batak. Tamna pruga, koja dijeli maglicu na dva dijela kao da je slabije izražena u gornjoj polovici.

Ronald pita jesam li ikad čuo za Williamina Fleming. Naravno da jesam, ona je bila jedna od „računaljki“ na Harvardskoj zvjezdarnici pod paskom Edwarda Pickeringa. Poznata je po tome što je radila na klasifikaciji spektra zvijezda, ali usput je otkrila 59 maglica, 310 promjenjivih zvijezda kao i 10 eksplozija zvijezda. Ronald je rekao da ćemo pogledati maglicu koju je otkrila, Fleming 1, te da je zapravo jako sjajna. Dodao je kako je južno nebo puno slabije „pročešljano“ od sjevernog neba pa je udio sjajnih objekata van NGC i IC kataloga veći.

Fleming 1; PNEB; m=7,6; Cen

500x: Sjajna, lijepa, blago ovalna mrlja s musavom, gotovo zrnatom teksturom. Na gornjem dijelu maglica pokazuje sjajan luk, zadebljanje u maglici. Na nasuprotnom dijelu maglice kao da nazirem još jedan, znatno tamniji fragment luka. Zvijezda u središtu maglice je jasna kao dan.

340x OIII: Maglica je s OIII filterom sjajna, ovalna, ali bez finih detalja. Eventualno sada mogu lakše vidi namreškanu teksturu. Središnja zvijezda je nevidljiva.

Ronald gleda nebo, nije oduševljen. Seeing je loš, prozirnost je loša, osjeća se kako ima prašine u zraku. Nezadovoljno mrglja i pita mene što bi učinio. Ja sam rekao da bih ostao za teleskopom, ipak je dobar seeing pitanje statistike. Nasmijao se na to i rekao kako ima u tome ima istine. Odlučio je pospremiti teleskop pa doći kasnije, pred jutro, i onda opet okušati sreću. Pitao me što želim pogledati. Za M104 smo zaključili da je u nepovoljnom položaju, stol s računalom bi smetao ljestvama. Na kraju sam predložio M83, koja mi je od svih galaksija južnog neba pružila najugodnije iznenađenje. Kada se teleskop okrenuo prema njoj Ronald je samo prokomentirao „Ohohoho“.

Messier 83; GX; m=7,6; Hya

240x: Ogromna, velika galaksija, zauzima polovinu vidnog polja (12 luč. minuta). Sjajna je, puna detalja. Vidi se jezgra koja leži na vertikalnoj prečki. Navedena prečka pri dnu se savija kao vrpca u desno i u tom pregibu vidim dva čvorića. Na kraju vrpce, u ravnini jezgre, vidim maleni čvorić. Na gornjem kraju prečka se račva u dvije strune, jedna nastavlja blago u lijevo i potom zakreće u širokom luku za 90° u lijevo. Druga struna se odmah lomi u užem luku za 180° i nastavlja vertikalno prema dolje. Na dnu, u veoma širokom luku, zakreće u desno i završava negdje daleko desno u ravnini jezgri. Na početku širokog luka je veliko, izraženo zadebljanje.

Prije parkiranja teleskopa Ronald okreće na NGC 4775, Jewel Box jato zvijezda. Obojica gledamo šarene zvijezde u njemu i na kraju u 23:00 proglašavamo fajrunt. Pomažem parkirati teleskop i vratiti pomični krov na mjesto. Zaželio sam mu laku noć i otišao provjeriti fotoaparat, kako mu ide snimanje.

Fotoaparat sam postavio da snima neki predio Strijelca, u nadi da ću uloviti neku dijagonalu od zvjezdanog jata M6 do maglice M16 sa „čajnikom“ u sredini. Nažalost, zbog moje greške fotoaparat nije započeo snimati pa je tako tek u 23h započela sekvenca.

Nakon toga sam legao na jednu od promatračkih platformi i gledao 20 minuta koja je najtamnija zvijezda koju vidim golim okom. Zaključak je bio da je oko m=6,1, ali isto tako da je vrijeme za nove naočale. Nakon toga sam krenuo na spavanje u sobu. Bio sam umoran i na putu do sobe sam svoj 16“ teleskop sklopio i pospremio.

Ušao sam u sobu, kao bezbroju puta i zalupio vratima. Kad sam čuo „bam“ vrata tek tad mi je sinulo. Taj „bam“ mi je u mislima baš odzvonio. Pa “Jewel box” je zadnji objekt koji sam kroz teleskop vidio u Namibiji, a taj sam pogled kroz teleskop odradio tako “usput”, kao da ne predstavlja kraj nečeg. Nema više Namibijskog neba za mene u ovoj iteraciji! Nema više Mliječnog puta od horizonta do horizonta, Mageljanovih oblaka, zodijačke svjetlosti, pojasa… Obuzela me neka sjeta, tuga, što je moj boravak ovdje došao kraju. Uspio sam na malo više od tjedana dana živjeti svoj san, baviti se astronomijom bez ograničenja.