Tristač je GSO 300/1500 Dobson, prvi veliki teleskop koji sam posjedovao. Kupio sam ga samo dvije godine nakon Betsy (GSO 200/1200 Dobsona) i od tad je postao moje glavno oružje za promatranje. Sljedećih 10 godina Tristač je činio moj prozor u Svemir. Betsy je, nažalost, pala u drugi plan, dugo je ležala zapuštena dok je na kraju nisam poklonio Marku.

Sređivanjem promatranja i prebacivanjem u bazu naletio sam na promatranje od 29. rujna 2007., kada sam prvi put koristio Tristača pod noćnim nebo. Iz teksta se osjetilo kako će teleskop otkriti potpuno novu dimenziju promatranja. Malo me lovi sjeta, a i uzbuđenje, jer kroz koji mjesec očekujem dolazak Taurus dobsona promjera 508 mm, koji bi trebao ponuditi sličan napredak u promatranjima. Dok čekamo novi teleskop nudim vam priliku da pročitate kako je izgleda „first light“ Tristača prije 15 godina. Društvo na promatranju mi je činio Marko Šimac, tad je još znao zalutati u mrak s teleskopom 😛

First light Tristača

Večeras sam provozao novi teleskop, friško nabavljeni 300mm Dobson, prvi put pod zvijezdama. Novi teleskop dobio je nadimak „Tristač“. Nažalost, Mjesec i oblaci onemogućili su tjeranje Tristača do granica tako sam promatrao kratko i u vrijem sumraka. Nakon sastavljanja teleskopa, koje je potrajalo 5 min, ubacio sam 32mm RKE okular u fokuser. Okrenuo sam teleskop i naciljao prvi objekt, a to je bila ulična lampa udaljena cca 150m. Zašto? Morao sam namjestiti tražioc!

Kuglasti skupovi za uvod

Kada je tražioc bio namješten okrenuo sam teleskop prema M15. Pozadina neba je još bila plava pa se kuglasti skup nije najbolje vidio. Nakon isprobavanja Hyperiona 17mm (88x), ubacio sam “old faithful” Hyperion 10.5mm (143x) i divio se sjajnoj, gotovo točkastoj jezgri iz koje su izvirali lanci zvijezda. Uočili smo barem 20-30 jasnih zvijezda. Sam skup je zauzeo 1/5 vidnog polja, možda i više, govorim napamet.

Nakon što je Marko pogledao M15 okrenuli smo novog Tristača na M27. Moram napomenuti da sam primijetio kako vibracije pri fokusiranju koje traju 1-2 sekunde. Ništa što smeta previše, ali sam već zaboravio kako je to jer se Betsy (200/1200 Dobson) gotovo ne trese. Kada smo u okularu pogledali M27 na 143x s UHC-om nismo baš pali na dupe od viđenog, vjerojatno zbog loših uvjeta, ali je ova maglica u okularu uvijek lijep prizor. Središnja prečka u M27 se jasno razdvojila na dva trokuta koji su jedan drugome okrenuli šiljaste vrhove. Iz središnje prečke svjetla, okomito na obje strane se širila ovalna tamna koprena svjetla. Sljedeća meta je bila Andromeda (M31), ali ona se nalazila u oblaku obasjanom mjesečinom i kontrast je bio loš. Pogledao sam prema zapadu i vidio sam da je Herkul još visoko.

Izmaknuo sam teleskop ispod strehe i naciljao M13 (moram napomenuti da je novi 8×50 tražioc veliki iskorak u odnosu na 6×30). M13 se nalazio u nekakvom tankom oblaku, također obasjanim, ali ne mjesečinom nego svjetlosnim onečišćenjem. Nije baš bio impresivan, zvijezde su se vidjele ali je pozadina bila narančasta. Čini se da ću dobar pogled na M13 čekati do sljedećeg proljeća. Poslije M13 na red je došla M57. M57 je poprimila fotografske detalje. Nije se vidjela boja, možda malo blago zelenkaste, ali prsten se odlično vidio i unutrašnjost je bila svijetla. Dok je u Betsy bilo potrebno uložiti malo truda da bi se vidjela svijetla unutrašnjost, ona je ovdje bila očita, na 143x bez UHC-a (filter). Fotografska kvaliteta objekta u okularu!

Dvostruke zvijezde

Isprobao sam teleskop na dvije dvostruke zvijezde – Almachu i Eti Persei. Almach je bio divna kombinacija nekako svijetlo-zlatnožute primarne i blijedoplave sekundarne. Seeing je bio katastrofa jer se Almach nalazio nisko nad horizontom, a teleskop se još nije aklimatizirao na temperaturu okoliša. Bilo je trenutaka kada su se diskovi skoro doticali ali u 80% vremena se mogao vidjeti crni prostor među njima. Eta Persei se više svidjela Marku. On je zvijezdu opisao kao kombinaciju narančaste i plavičaste, opis s kojim sam se slažio. Oko Almacha se nismo složili jer je njemu primarna zvijezda bila samo žuta.

Kako se nebo sad već dovoljno smračilo, a Mjesec je tek počeo provirivati iznad drveća, okrenuo sam teleskop prema M11. Na 143x skup se protegnuo preko 1/3 vidnog polja, zvijezde su se jasno vidjele i bilo ih je pravo čudo. Skup je izgledao kao plan grada, vidjeli su se blokovi zvijezda odvojeni prazninama. Usamljena narančasta zvijezda u sredini se jasno isticala. Ovaj prizor je čak i moju majku impresionirao koja je došla baciti pogled.

Poslije M11 opet smo se vratili na M15 ali ovaj put sam ubacio 6mm Super Plossl okular (250x). Muka je gledati kroz njega, ali ono što sam vidio je fenomenalno. Gusta, sjajan bijela jezgra bila je okružena rojem zvijezda. One nisu bile nakupine bezličnih točkica, već je razlika u sjaju među tim zvijezdama bila očita. Prije sam samo viđao 10-15 zvijezdi podjednakog sjaja tako da je ovaj pogled bio pozitivan šok. Među tim zvijezdama naziralo se kako postoji još cijela masa nerazlučenih tamnijih zvijezda. Nizovi zvijezda, koji čine kuglaste skupove tako karakterističnima, poprimili su novu dimenzije jer su bili jasno vidljivi, kao na fotografijama. Skup je zauzeo oko polovice vidnog polja, možda i više, opet govorim napamet jer sam bio pod dojmom. Za usporedbu naciljao sam M2, koji na 250x nije pokazao toliko osobnosti kao M15. Bio je tek bijela granulasta sfera s pojedinim zvijezdama na rubu. Vjerojatno su ga oblaci ubili.

Finiš na Mjesecu

Zadnji objekt večeri je bio Mjesec. Na 88x i 143x vidio se kao – Mjesec. Pun rupa, sjene uz terminator, isto ono što se viđa svakih 28 dana. Slika je bila toliko svijetla da smo ostali zaslijepljeni po par sekundi kada bi odmaknuli oko od okulara. Nakon Mjeseca proglasili smo fajrunt. Sad treba dočekati pravu, tamnu noć. Moram napomenuti kako se tokom promatranja pokazalo da imam veliki problem – prenizak stolac. Morat ću nešto sklepati jer promatrati zgrbljen za teleskopom nije zdravo za leđa, kao ni za koljena.

(Visited 19 times, 1 visits today)