Za ovaj vikend sam imao ubojiti plan, zaletjeti se u subotu biciklom do Crikvenice i vratiti se u nedjelju natrag zajedno s Gustom. Kako to uvijek bude, vrijeme je odlučilo zasmetati pa me kišna subota spriječila u naumu. Ali noge su bile nemirne…

Odlučio sam odvoziti „utješnu“ rutu kojom bi pomaknuo svoj daljinski rekord, a usput pokupio i Gustu negdje oko Vrbovskog. U subotu sam si složio „hodogram“, u 6 polazak, u 11:15 Ogulin, 13:00 Vrbovsko pa dalje kako nas noge nose.

Opet se umiješala slučajnost tako da sam navinuo na mobitelu budilicu u točno vrijeme ali za krivi dan. Otišao sam spavati i ujutro se probudio u 5:58 umjesto u 5:30. Bio sam ljut valjda minutu, dvije, a onda sam shvatio da nemam vremena za takve stvari i krenuo se spremati. Sva sreća, večer prije sam sve pripremio, trebalo je ujutro samo sjest na bicikl i voziti ga. Nakon užurbanog izjedanja banana, oblačenja i punjena bidona vodom, na cesti sam bio u 6:20.

Vrijeme je vani bilo pravo jesensko, tmurno, mokro sve od kiše uz 14°C. Kako sam vrtio kilometre i primicao se Vukomeričkim goricama, tako sam vidio kako se niski oblaci razbijaju na vrhovima brda a šuma gubi u magli. Ovaj prizemni sloj je ipak imao dobru vidljivost i svo to komešanje je bilo 100 m iznad mene, ali kada sam se spustio na pisarovinsku stranu Vukomeričkih, dočekala me gusta magla i vidljivost od možda 50m. Naočale su se zamaglile, nisam ništa vidio pa sam morao voziti bez njih. Dok sam došao do Pisarovine magla je u potpunosti nestala i dočekalo me ugodno jutro s veoma bistrim zrakom. Bilo je oko 7:30 i odvrtio sam 35. km.

Krenuo sam od Pisarovine prema Karlovcu, po beskonačno dugoj dosadnoj cesti kroz ravnicu. Na tih 30tak kilometara jedva da su dva blaga uspona od par metara visinske razlike. Tempo je bio dobar, vrtio sam po 10 min 32 km/h, onda bih na 5 min usporio na 28 km/h da se odmorim pa nastavio dalje. Išao sam brže od planiranog jer sam želio nadoknaditi 20tak minuta koje sam izgubio jutros. Negdje na bespućima te ceste u daljini sam uočio Klek! Eto koliko je zrak bio bistar. Dalo se skužiti lice „diva“, vidjelo se kako je vrh stjenovit.

Dolazim do Karlovca, sunce je već prigrijalo pa temperatura pleše oko 20°C. Bilo je oko 9:05 i već sam bio na 75. km. Smanjio sam zaostatak za 5-10 minuta, ali sam vidio da će me taj tempo dokrajčiti. Opskrbljujem se vodom i čokoladama u dućanu i krećem dalje, prema Dugoj Resi. Tu me Gusta zove, on je u Delnicama i dogovaramo čvenk u Vrbovskom oko 13h. Nastavljam dalje, skrećem prema Ogulinu. Kraj mene samo prolaze sela, Zvečaji, restoran DP koji je meni i g-flashu ostao u super sjećanju. Za čas eto Generalskog Stola na 100tom km. Na ovoj ruti kod manjeg broja lokalnih vozača, KA tablice, primjećujem nedostatak kulture pa se pretiče na nepreglednim dijelovima ceste i vozi u suprotnoj traci meni u susret. Jedan „dasa“ je preticao neki auto u Golfu duji i cijeli taj spektakl je trajao minutu, razvukao je tih 60tak KS do kraja, proletio kraj mene na 30tak cm udaljenosti i ostavio me u dimu lož-ulja. Ipak, ti kukulji u žitu ne kvare doživljaj. Stajem u Tounju, fotkam se kraj slavnog mosta i šibam dalje do Ogulina.

Cesta do Vrbovskog je fantastična, poslije Hreljina Ogulinskog se penje u šumu na brdu i tako nastavlja 10tak kilometara. Duboka hladovina bukve i graba uz neloš asfalt učinile su ovu dionicu pravim guštom za voziti. U 13:00 dolazim do Vrbovskog i bez stajanja se penjem na magistralu. Točno gore cajger pokazuje 150. km. Sada kreće spust do Severina na Kupi gdje se u dubokoj hladovini sakrio Gusta. Njega nalazim na 160tom kilometru 13:15. Prosjek je do tada bio vrlo dobrih 27 km/h.

Nakon pola sata odmora nastavljamo dalje prema Karlovcu. Do njega stižemo za samo sat i pol, ali već osjećam umor. Gusta je ipak bio svježiji i mogao je više potegnuti pa sam malo zaostajao za njim, onda bi on usporio pa bi ga na brdu pretekao i tako dalje. Sada je problem bio i sjeveroistočni vjetar, koji je u brdima još bio tako-tako, dosadan, ali na ravnici pred Karlovcem je bio problematičan. Ona dolina u kojoj je Mrzlo Polje valjda kanalizira vjetar. Dolaskom do grada stajemo na kavu i u 16h krećemo dalje. Na izlazu iz Karlovca okrećem 200. km i pitam se po prvi put „što je meni ovo trebalo“.

Zbog vjetra, koji je sjeveroistočni, krećemo preko Pisarovine natrag kući, jer smo računali kako će vjetar biti više bočni. Prevarili smo se. Seronja je šarao valjda u cijelom rasponu od sjevera prema istoku, uvijek tako da nama najviše smeta. Sama cesta je bila neuobičajeno prometna, puno tablica koje ne pripadaju lokalcima. Valjda je na staroj karlovačkoj i autocesti gužva pa ljudi otkrivaju alternativne pravce. Dolazimo do Pisarovine, Gustu hvataju grčevi a mene halucinacije o toplom krevetu, tušu, duplim velikim ćevapima. Kada Gusta zaostane zbog grča ja koristim priliku da se na minutu dvije bacim na travu uz cestu i dođem k sebi. Nekako odrađujemo uspon preko Vukomeričkih i u Starjaku obavljamo posljednji spust. Dupe, prepone, sve me boli, noge čak i ne ali već mi je dojadilo biti u sedlu. Prije Dragonošca stajemo i tamanimo posljednje čokoladice. To3 pazi na liniju pa je smazao samo jednu, a ja sam pohlepno tri Bountyja nagurao u usta. Jesam ja bio toliko gladan i umoran da nisam znao da sam gladan ili me šećer lupio, ali sljedećih 15tak km do Velike Gorice idu bez većih problema. Gusta obećava pizzu i pivu kada dođemo.

I došli smo, pobjedonosno smo u VG ušili u 19:15, on sa 199.5 km, a ja s 263. Stajemo u birtiju, progutamo pizzu i mažemo dvije pive. Nakon sat vremena čilanja Gusta odlazi kući, a ja sjedam na bajk kako bih riješio zadnjih 5 km. Kada sam sjeo na bajk noge nisu bile moje i nisu se dale skvrčiti. Ipak, nekako su se razradile nakon kilometra i dolazim doma umoran nakon 268 i kusur kilometara. Strava prizna samo GPS podatke pa mi krade 3 km!