Tour de Tur
U nedjelju, 29.4. u Velikoj Gorici, održao se sedmi po redu Tour de Tur. Rekreativna je to biciklistička utrka koja služi nama lokalcima za odmjeravanje snaga. Neki su se za nju ozbiljno pripremali, drugima je bila samo usputan događaj, ali u svakom slučaju, svima je barem malo bitna.
Prošle godine je Tour de Tur bio u nemilosti gradskih vlasti (politike) pa je startao iz Šiljakovine. Organizacija je bila daleko od dobre te se su se potkrale mnoge greške. Najviše zamjeram što su se podijelili sendviči šakom i kapom prije nego smo mi s „Pro Turist“ rute došli. Kada sam došao na cilj otkrio sam kako ću zbog toga morati gladan doma a kako je to bilo u nedjelju u 3 popodne, dućani više nisu radili po selima koja su usput.
Ove godine tih problema nije bilo i organizacija je bila na razini kakve je bila 2015., koji pamtim kao najbolji Tour de Tur (TdT) do sada. Vozio sam „Pro Turist“ rutu, dugu 76.5 km, koja je uključivala nekih 750 m uspona po lokalnim hupserima Vukomeričkih gorica. Kako se polagano pripremam za Franju BTC maraton u Ljubljani u 6. mjesecu, Tour de Tur je bio odlična prilika da u sred treninga testiram što mogu.
Na TdT okupili su se gotovi svi, Gusta, Boris, Brada, Marac, Dino, Mate, Josip, Vedran, Hrc, Mario… a bilo je i par pridošlica s kojima ne vozim redovito ali su došli, Saša i Antonio. Vrijeme je bilo ljetno, Byrton je na startu mjerio 30°C, vjetra nije bilo i sve je bilo spremno za jurnjavu. Jurnjava je krenula točno u 12h i odmah sam ulovio prvu grupu vozača. To će se pokazati velikom greškom.
Krenuli smo kroz Veliku Goricu prema Velikoj Buni. Vozilo se 40 km/h u prosjeku i stvarno je gušt s još 50tak biciklista juriti cestama na kojima je promet bio reguliran. Za čas smo došli do V. Bune, na 12. km trke i tu kreću problemi. Iako je osjećaj vožnje u pelotonu bio perolak, herc mi je stalno kucao oko 180, a FTHR mi je oko 175 bpm. Jednostavnim rječnikom, vozio sam iznad mogućnosti. To se osjetilo na prvom usponu, gdje sam ostao u krivoj brzini i kako sam već bio na 95% snage nisam mogao dati dodatnog gasa da ostanem u pelotonu. Dogodilo se najgore, ostao sam između prve i druge grupe, s nekolicinom nas padobranaca. Peloton kada jednom stvori prednost od 50 m ili više, nema šanse da ga dostignete bez ozbiljnog izbijanja i vožnjom u crvenom.
Nas par padobranaca organiziralo se neku grupu koja nije baš radila skupa. Prvo smo bili četvorica, kasnije su nas još dvojica ulovila prije Kravarskog. Bio sam od V. Bune do Kravarskog izbijen i trebalo mi je da dođem k sebi. Nakon Kravarskog, pri skretanju za Hotnju, dostižemo još jednog i nas 7 je krenulo dalje. Vozili smo blago valovitom cestom do Hotnje, držeći prosjek iznad 30. Malo sam došao k sebi i nakon spusta u Hotnju te ponovnog uspona, pocuclao sam gel i živnuo. Na tom usponu me iznenadilo što smo svi vozili jedva 13-15 km/h, nitko se nije trudio nabijati temo. Svi smo iz grupe bili očito dobro načeti vožnjom u prvoj grupi prvih 20tak minuta.
Na spustu iz Hotnje u Pokupskog imali smo prepreku na putu, urušila se D36 na dva mjesta zbog vode pa smo imali dvije rupe na cesti. Prvu sam prošao bez problema, bila je samo šljunčano ulegnuće, ali druga je baš bila jarak, s padom od cca pola metra. Jedva sam zakočio da ne uletim u nju naglavačke. Nakon toga smo krenuli dalje prema Pokupskom uz Kupu, malo se tempo smirio i ponadao sam se da je to to od izbijanja danas. Nakon toga je krenuo uspon do centra Pokupskog. Ne stajem na okrjepnom punktu, vode imam cijeli bidon, već nastavljam dalje i penjem se na Cvetnić Brdo. Malo prije njega me pretiče Dino, koji je vozio na čelu druge grupe. Sretno mu!
Spust s Cvetnić Brda je prošao super ali dolje u dolini, prije sljedećeg uspona, zaobilazi me grupa od 20tak biciklista. Među njima je još jedan poznanik s ceste, Vjeko. Pratio sam ih doslovno minutu i onda su me dropali na usponu prema Šestak Brdu. Na moral ne utječe dobro kada grupa ispred tebe odlazi ne strelovitom brzinom, već metar po metar a ti si nisi u stanju ih uloviti. Tu je krenuo i meni najteži dio trke, sunce je upeklo na preko 32°C, nema hlada, umoran sam i voda u bidonu je topla kao čaj. Prolazim Opatiju, jedvice jada i spuštam se na predzadnji hupser, Gornji Hruševac. Na vrhu uspona dostižu me Mario i Antonio.
Pratio sam ih valjda dvije minute ali došao je uspon na Kravarsko, zadnji veliki hupser prije ravnice do cilja. Dečki su bili svježiji i nisam ih mogao pratiti, odoše oni. Tu sam već bio na rubu mentalne i fizičke snage ali nekako sam vrtio pedalu. Znam taj uspon, znam te zavoje, znam tu cestu, još malo. Dolazim nekako do vrha, jedvice jada i obrušim se prema Kravarskom. Malo prije Kravarskog sustiže me biciklist i pita „susjed jesi to ti?!“. Kako su me te riječi podigle, bio je to Goran iz Ribnice, vozili smo u jednom ili dva navrata. Ganja Gianta starog barem 5 godina, ali ga ganja junački. I tako nas dvojica krenemo prema cilju. Stižemo do Kravarskog, zeza se Goran da stanemo na kavu. Nisam mu na to odgovorio, ali mislio sam u sebi da ako sam mogao doći do zadnjeg uspona da mogu i do cilja bez stajanja.
Goran je imao sličnu priču kao ja, krenuo prejako, ostavili ga ali se uspio prikrasti grupi i odmoriti u njoj. Poput mene, bio je mrtav na trećini trke, ali nije se predao. Nas dvojica, zapravo Goran, zajedno smo potegnuli. Ja bih preuzeo smjenu naprijed, ali noge više nisu imale snage, izgorio sam do zadnje kapi. Susjed je tu uskočio i podigao tempo, održavali smo ponovno brzinu od preko 30 km/h. Spustili smo se u vruću ravnicu poslije Bune i bili smo na putu prema Gorici. Obišli smo neke bicikliste, više se ne sjećam tko su i što su, ali išlo se. Prošli smo Okuje, eto nas na mostu preko kanala i skrećemo u lijevo prema Gorici. Provjerio sam vrijeme, vozim već 2h 28min, imam još 7-8 minuta da stignem do cilja unutar 2h i 35min, koliko sam si cilj postavio. Ispred mene je još jedna prepreka, nadvožnjak preko autoceste i pruge. Dug je strm, noge otkazuju i Goran me ostavlja, ne zamjeram čovjeku. Prestižem na usponu još jednog biciklistu, što mi podiže moral i obrušavam se u Veliku Goricu.
Brzina dobivena na spustu me gura naprijed, pratim strelice i skrećem u desno, sustižem još jednog s ruksakom na leđima. Čovjeka znam iz one rasute grupe nakon ispadanja na početku. Vozim za njim, skrećemo lijevo u zadnjih 500tinjak metara ravnine prije skretanja u cilj. Prestižem ga, noge vrte, Bryton pokazuje preko 35 km/h, otkud mi snaga?! Dolazim do autobusnog terminala, bus na liniji 268 kreće sa stanice ali me skužio, usporava i propušta, hvala mu! Prolazim tržnicu, dolazim do zadnjeg skretanja u lijevo i za 50 m prolazim cilj. Vrijeme? 2:32:30 prema Brytonu, ne pamtim točno sekundu, službeno je mrvicu bolje, 2:31:32! Odvozio sam tih 76.5 km unutar željenog vremena i brzinom većom od 30 km/h. Konačna prosječna brzina je 30.29 km/h. Trebalo mi je jedno 10tak minuta da dođem k sebi od napora.
Par dana kasnije
Neću kriti, razočaran sam rezultatima s Tour de Tura. Vozači s kojima smatram da se mogu podjednako mjeriti prešišali su me za 8-10 minuta. Uzrok tome je što sam krenuo s prvom grupom na početku, koja je jednostavno bila prejaka za mene. Trebao sam voziti s drugom grupom i završio bih kao i oni, s vremenom od oko 2h 20 min. Snage u nogama je bilo, pameti u glavi nije bilo i to mi je poljuljalo samopouzdanje. Iz svega treba izvući pouku i to je super lekcija za Ljubljanu. Krenuti, ali ne dopustiti otkucajima srca da odu iznad 180. Treba vrtiti svojim tempom i završiti trku dostojanstveno.
Samopouzdanje je bitna stvar pa sam par dana kasnije otišao na ležernu vožnju do Samobora i Plešivice s Josipom, onako za gušt. Bez jurnjave, bez lovljenja rezultata, segmenata, samo vožnja u granicama normale. Bio je krasan dan i Josip je super društvo pa smo tih 120 km nalupali bez problema, uz jedno stajanje za trokut pizze u Samoboru i kavu u Jaski. Krenuo sam u 9 i doma bio 14:40.
Nakon opuštajuće vožnje do Samobora i Plešivice, odlučio sam jedan dan testirati noge. Bio je to četvrtak, 3.5. Sjeo sam na bajk i krenuo prema Kravarskom. Tempo je bio jači, ali se nije forsiralo do iznemoglosti. Bam! Kravarsko! Brzi spust pa uspon na Gornji Hruševac i onda gas prema Opatiji. U Opatiji sam skrenuo prema Dubrancu, brda sam jeo kao od šale, jedinom su me neotesani psi usporili na Cvetković Brdu. Nakon uspona do Dubranca bio sam dobro raspoložen, a prosjek je bio blizu 29 km/h pa sam stisnuo prema doma. Spustio sam s Dubranca kao veliki i krenuo ka Lukavcu i Donjoj Lomnici. Za čas sam bio doma sa 67 km u nogama i vremenom od 2h 8min. Bilo je manje uspona nego na Tour de Turu, 530 m, ali je pred kraj zezao vjetar u prsa. Najbolji pokazatelj koliko sam podbacio u nedjelju su bili otkucaji srca. Na ovoj vožnji sam imao prosjek od 164 otkucaja po minuti, a na Tour de Turu 174. Razlika u brzini je bila 0.5 km/h u korist Toura i ruta nešto duža, ali vjetar i solo vožnja anuliraju tu razliku. Vjerujem da bi se u grupi dobro uštedio i imao još bolje rezultate.
Vjerojatno sam malo dosadan s ovim analizama bicikliranja, ali svaki bedak ima svoje veselje 😀
PS: Dogodio se još jedan veliki uspjeh, curetak mi je odbiciklirao do Kravarskog. S obzirom da je u zadnje tri godine napravila 500 km na bajku, to je veliki uspjeh. Naravno, to je imalo cijenu, morao sam je počastiti sladoledom.