Što rade astronomi po danu i dok luna piči? Budu ludi! Tako sam otišao do Petrove gore u podne.

U nedjelju 6.5. sam se s Josipom zaputio do Petrove gore. Kako je to vožnja od 200+ km, odmah sam si večer prije postavio neka pravila: nema forsanja, kada herc skoči preko 160-165, usporavaš, usponi su iznimka. Nakon lokalne biciklističke trke sam zaključio da imam noge ali nemam mentalne discipline pa sam sklon udaranju glavom u zid.

Na put se krenulo u 8:25 ujutro, bilo je oblačno, ugodnih 18°C. Malo sam kasnio s polaskom, jer sam se u 9:30 trebao naći s Josipom u Starjaku, do kojeg imam 28 km. Nije to problem stići u sat vremena, ali mantra dana je bila „umjereno“.

Došao sam na Starjak na vrijeme a kad nema Josipa, došao je nakon 10tak minuta. Konačno sam taj koji ne kasni. Pozdravili smo se, popričali, neki su zapalili pljugu i za 10 min smo krenuli prema Lasinji. Bilo je oblačno, na spustevima kroz šumu malo prohladno, ali za tren oka smo prešli Kupu. U Lasinji smo obnovili zalihe vode i krenuli u Banijske hupseraje, jer Vukomeričke nam nisu dovoljne. Gore, dole, gore, dole i nakon 25 km kroz većinom pusti kraj izbili smo na Vrginmost. Tamo smo okrenuli prema Vojniću. Prometa nije bilo, temperature oko ugodnih 22-24°C i kilometri su samo išli. Spust u Vojnić je bio fantastičan i stvarno je potrebno neku cestu proći biciklom da bi je čovjek upoznao, jer sam valjda 10tak puta vozio autom u tom smjeru i nikada taj spust nisam doživio kao nešto posebno.

 

U Vojniću smo okrenuli prema Petrovoj gori. Iz iskustva sam znao kako je u početku uspon mlak a onda u jednom trenu ugrize. Prošli smo LD Muljavu i krenuli na vrh. Priroda krasna, šuma je „divlja“ u odnosu na Sljeme, samo je cesta kao na spustu sa Sljemena – mozaik zakrpa i pukotina. Nakon jednog zavoja, dotad mlaki uspon od 3-4% pretvorio se u rampu od 8%. Svakih minutu-dvije sam prebacio na veći ring na kazeti i uskoro sam otkrio da ih više nemam. Iza sam prašio na 32 a i dalje je bilo teško. A ništa, shut up legs i idem do vrha. Prije vrha ima mali spust i onda zadnja 10% rampa do samog spomenika. Kada sam došao na spust htio sam naprijed prebaciti u veći ring i tu otkrivam kako sam cijelo vrijeme grindao s 50-32. Uopće nisam razmišljao o prednjem ringu, samo sam se po kazeti vozio. Nažalost, nije to jedino silovanje lanca s ove vožnje.

Na vrhu postapokaliptični prizor. Kako sam gore godišnje 5-10 puta, redovito, prizor me nije iznenadio ali Josip se pošteno isčuđavao. Spomenik Vojina Bakića, fenomenalno djelo arhitekture i umjetnosti bez obzira na ideologiju, stoji zapušten i dominira nad vrhom. Nažalost, OiV su na 37m visoki spomenik nasrali antene, odašiljače, repetitore i ostalu skalameriju i tako, unatoč protivljenu ministarstva kulture, nagrdili umjetničko djelo. Neke firme su države u državi ali otom, potom… krivo mjesto za žaljenje.

 

Nakon kraćeg razgledavanja sjurili smo se u Muljavu na ručak. Krknuo sam ćevape i salatu, njih sam zamislio kao dugotrajni izvor energije, a kao „šut“ su poslužile palačinke sa sladoledom i šumskim voćem, specijalitet Muljave. Nakon objeda sjeli smo nazad na vrance i jurili ka Vojniću. Tu smo već imali 120km u nogama i možda sam malo umor osjetio, ali nisam si to htio priznati. I dalje sam se strogo pridržavao mantre ispod 160 BPM.

Prolazimo sela i izbijamo na Tušilović, tu se uključujemo na D1 i krećemo ka Karlovcu. Par km kasnije stajemo na piš pauzu. Provjeravam mobitel i vidim da je Gusta (kolega biciklist) zaspamao Wapp grupu fotkama kiše. Oprala ih je negdje u Vukomeričkim. Provjeravam meteorološke radare, glavni alat pri gatanju iz graha, i otkrivam kako prema nama ide oblačak sa slabom kišom. Obaviještavam o tome Josipa ali on baš nije uvjeren u moju prognozu jer se “razvedrava”. U Vukmaničkom Cerovcu skrećemo s D1 i krećemo prema selu Skakavac. Ni 10 minuta nakon skretanja eto prvih kapi. U nekom selu pronalazimo autobusnu postaju i skrivamo se u nju. Krene lagani pljusak koji pada sljedećih 15tak minuta. Opažaju nas pritom lokalci i nude vodom i kavom. Kavu odbijamo ali priliku za napuniti bidone ne propuštamo. Nakon toga po mokroj cesti krećemo dalje.

Do Skakavca dolazimo bez problema, produžujemo prema Banskoj Selnici. Pritom u daljini vidimo plavo-sivi prijeteći oblak. Stajemo na mostu preko Kupe, provjeravam radare i ne piše nam se dobro. Stvorila se neka pruga oblaka i konstantno se u njoj rađaju pljuskovi koje vjetar tjera u našem smjeru. Kako smo usred ničeg, sjedamo na bajkove i šibamo do sela Šišljavić, gdje se skrivamo pod strehu vatrogasnog doma. Dvije minute kasnije eto kiše….

 

Prošlo je 20 minuta, Josip puši već 2. ili 3. cigaretu, a kiša ne staje. Radar nije optimističan. Mi smo već na 160. km vožnje, 17:25 je i ako ne krenemo, ulovit će nas noć a kiša ne mora prestati do tada. Odlučujemo popiti metak, sjedamo na bajkove i izlijećemo na kišu. Prvih 5, možda 10 minuta je stvarno kiša bila neugodna, ohladite za čas, kapi bockaju, ali kada su nam se natopile cipele vodom a mi se ugrijali, postalo nam je svejedno. Sljedećih 45 minuta vozimo po kiši, prolazimo Pisarovinu i skrećemo prema Zagrebu. Dva kilometra prije Starjaka kao da je netko povukao crtu i rekao „iza ove linije nema kiše“. Ceste suhe, a mi mokri. U Starjaku smo oko 18:15, na 185. km. Tu se odvajamo, Josip za Zagreb, ja za Veliku Goricu. Tek kad nemam s kime pričati čujem kako mi je lanac suh. Kiša je isprala svu mast s njega i on cvili tako glasno da me duša boli dok vrtim pedale. Ipak, doma stižem za sat vremena s 210. km u nogama. Nisam bio ni umoran, noge su se super osjećale te sam bez problema sve stvari s bicikla iskrcao i pospremio ga u garažu. Inače te stvari ostavim za sutra jer budem izbijen i nemoćan za bilo što osim disanja.

Uskoro nakon dolaska kući stižu poruke u Wapp grupu, Gustu i ekipu je kiša potjerala u birtiju. Sjede, piju te već sat i pol čekaju da prođe…. Teško žabe u vodu nagovorit.
Video s vožnje možete vidjeti na Yotubue-u.

 

Za vidjeti vožnju na Stravi kliknite na kartu

(Visited 19 times, 1 visits today)