Početkom srpnja počeo sam kovati plan kako bih zadnji vikend u mjesecu mogao iskoristiti za odlazak biciklom do mora i natrag. Plan je bio jednostavan, u subotu se spustiti do Jadranova, a u nedjelju se vratiti natrag. Prošle godine nisam išao biciklom na more i baš mi je nedostajao takav oblik avanture, nekako je to šlag na tortu bicikliranja. Ima nešto posebno u odlascima na more, možda zbog toga što i laici znaju da je to solidan pothvat. Malo ljudi si može predočiti koliko je 200 km i 2000 m uspona na biciklu, ali kada kažeš „otišao sam biciklom na more“, tu se pale lampice jer svi su barem jednom otišli na more i znaju da ima vožnje do njega.

Plan je kako sam već naveo, otići u subotu do Jadranova, brćnuti se u moru te u nedjelju se vratiti biciklom natrag. Već sam po raznim Wapp grupama rekao da mi je želja postići dozu fizičke spreme da takve vožnje rješavam „gospodski“, tj. pristojnim tempom, bez zabušavanja, ćevapa po putu i sličnih stvari zbog kojih takve vožnje postanu cjelodnevna agonija. Htio sam u ovom slučaju fokus vožnje do mora prebaciti s cikloturizma na samu vožnju.

Ruta je standardna: Velika Gorica – Pisarovina – Karlovac. Iz Karlovca starom cestom do Gornjeg Jelenja i onda obrušavanje do Jadranova. Odvozio sam taj pravac već dvaput pa ne očekujem neka iznenađenja. Probleme mogu stvarati samo vjetar i vrućine. Kako bih barem vrućine izbjegao, krenuo sam na put u 5:30 i lagano se zagrijavao do Pisarovine. Prvih sat vremena nisam mogao uloviti dobar tempo, noge tj. mišići su mi nekako tromi i već sam se bojao se bojao tih prvih sat vremena da od ekspresne vožnje do mora ništa. Na svu sreću, prije Pisarovine lovim radnu temperaturu, sunce me razbudilo i krećem dalje držeći umjereni tempo na dosadnoj ravnici. U Karlovac dolazim nakon 2h i 10 min vožnje, što mislim da je rekordno vrijeme. Kako nemam torbu, sve stvari furam u ruksaku, a kad ga već teglim onda sam u njemu napunio mjeh s vodom tako da na raspolaganju imam 3.5L vode. Iz tog razloga nemam potrebu raditi pauzu u Karlovcu jer sam dobro opskrbljen te nastavljam dalje do benzinske u Dugoj Resi. Na izlasku iz Karlovca me poškropila kiša iz vedra neba, tj. bio je neki kumulonimbus na jugoistoku u zadnjim stadijima života iz kojeg je vjetar dopuhao kapi kiše.

Jutarnje sunce kod Pisarovine

Dolazim do benzinske u Dugoj Resi i srećem kolegu iz kluba, Bojana. Kako sam nov u klubu, a u doba pandemije nema sastanaka, kolega i ja se ne znamo pa ga pozdravljam i predstavljam se. Pitam ga gdje će, kaže da ide na Lošinj. Ne znam čovjeka osobno, ali znam da je jak pa sam rekao da ga ne mogu pratiti, a on je rekao da lovi trajekt u 13h iz Valbiske. Rekoh sretno i otišao sam u benzinsku po ledenu kavu i bocu vodu. Tamanim čokoladice, ispijam kavu i krećem dalje. Tek je 8h ujutro, odradio sam trećinu puta i ne mogu se požaliti na tempo.

Nastavak rute je uspon u prva brda. Na jednom se zaustavljam radi piš pauze. Nakon povratka na cestu, možda minutu kasnije iza mene se pojavila sjena s glasnom nabom. Kako sam bio u svojim mislima baš sam se prepao onako probuđen iz zena. Razmijenili smo pozdrave i kolega biciklist se prikrpao u zavjetrinu. Kad imam nekog iza sebe onda moram malo stisnuti i sljedećih 15 minuta idemo brže nego što bih trebao. Na usponu iz Jarčeg Polja kolega otpada, a ja smanjujem doživljaj jer ovo nije tempo koji mogu držati dovoljno dugo da dođem do mora. Par minuta kasnije eto kolege  opet, sustiže me i opet ode u zavjetrinu. Ja vozim konzervativnije ovaj put što ga je potaknulo da iskoči i preuzme smjenu. Kreće show, očito se zagrijao i tempo raste ozbiljno. Do Severina na Kupi dolazimo iz Karlovca za manje od sat vremena (moja piš pauza uključena u vrijeme). Po putu prestižemo neke bicikliste, između ostalog jednog na sivom bajku koji će biti važan kasnije. Pred ulazom u Severin kolega govori „Aj na kavu!“. Bilo bi je šteta odbiti pa skrećemo u caffe Miki Maus.  Kolega je 20tak godina stariji od mene, zove se Toma. Vozi krasnog Wiliera s Dura Aceom i dubokim Mavic kotačima, lijepa kola ima na raspolaganju. Ispijamo kavu, komentiramo biciklizam, hvalimo Karlovačku županiju kao odličnu za voziti i Garmin Variu radar kao korisno pomagalo. Dok čakulamo prolazi biciklist na sivom biciklu te još jedan biciklist, vozi Gianta, prema Vrbovskom. Nakon pola sata pauze ja nastavljam, a on čeka kompanjone.

Na usponu prema Hajdinama, kod Nadvučnika srećem vozača Gianta kako se pati na usponu. Izgleda ozbiljno, ima mišićni tonus, ali baš se vucara na usponu pa ga zaobilazim bez problema iako sam vozio pod ručnom. Namjerno vrtim pedale malo lakše jer od druge kave u sat vremena imam zvjezdice pred očima i osjećao sam se da ću se srušit s bicikla ako nagazim pedalu. Došlo mi je da stanem da dođem k sebi od vražje kave, ali sam se podsjetio da je moto današnje vožnje „NEMA LABAVO!“. Nastavio sam i nakon Nadvučnika počinjem polagano dolaziti k sebi, prolazim skretanje za Vrbovskom i uskoro, blizu nekadašnjeg restorana vidim kolegu na sivom biciklu kako odmara. Pozdravljam kad on uzvraća s „Vedraneeeeeeeee!“. Kako? Tko je to? Otkud sam poznat na ovoj cesti??? Skrećem do kolege a kad ono Azur, „Strava“ prijatelj kojeg pratim godinama, ali nikako da upoznam uživo. Malo pričamo, dijelimo rute, bananu i lupamo selfie. Rekao sam da sam u cajtnotu pa da žurim do dućana u Donjoj Dobri pa kako nam se rute dijelom poklapaju, do Kupjaka, neka me tamo potraži.

U međuvremenu kraj nas prolazi onaj na Giantu kojeg sam ostavio na usponu. Krećem dalje, ostavljam Azura i sustižem Gianta. Krenem u priču, zove se Dino, radiolog, karlovčanin, bavi se trčanjem par godina, sprema se za nekakav trail od 52 km. Prošle godine je kupio Gianta Propela, a sad se zaputio u Mrkopalj. Kroz priču s njim kilometri idu, dignuo sam mu tempo pa na mahove otpada, no meni je super, dok pričam s njim ni ne znam da vozim. Kilometri samo idu. Malo mi je na trenutke unosio nervozu svojim ponašanjem jer bih rekao da nikada nije vozio u grupi pa ne zna što je zavjetrina, skače lijevo-desno, usporava, ubrzava itd… U Donjoj Dobri ga pozdravljam, ja kočim i skrećem prema dućanu odmah poslije tunela, a on nastavlja dalje. Nažalost, kako sam zakočio i prišao vratim otkrivam da je dućan zatvoren! Za utjehu tamanim u autobusnoj stanici zalihe. Dok sam još bio na polovici sendviča eto Azura, prozujao je i nastavio prema Skradu, nije me ni skužio u hladu autobusne stanice.

Krećem na uspon 5 min kasnije, vozim, već je malo i vruće, ali što se mora nije teško. Divim se prekrasnoj dolini rijeke Dobre, koja je ovdje tek širi potok, ali i sablažnjavam nad spaljenim olupinama automobila i veš mašina koje su lokalni Romi navukli. Negdje oko 2 km pred Skrad uočavam Azura par zavoja ispred sebe. Nekako suzbijam nagon za ganjanje i polako vrtim na način da vozim ugodnim tempom. Sustižem Azura, metar po metar. Kada smo već ušli u Skrad bio je samo 30 m ispred mene i taman je skrenuo s glavne ceste prema bircu nesvjestan da sam iza njega. Ja sam samo viknuo „Evo i mene“! Sljedećih 15tak minuta pauziramo, ispijamo cedevite, dijelimo iskustva, a u nastavku do Kupjaka zajedno vozimo laganini (barem meni). Nikad lakše nisam tu skradsku gadariju odradio od uspona odradio. U Kupjaku Azur se odvaja i skreće za Ravnu Goru, a ja nastavljam dalje za Delnice do kojih stižem u roku odmah, barem prema mom dojmu vremena. Na benzinskoj punim zalihe, u tri griza tamanim Montana sendvič te nastavljam dalje, na onaj zločesti uspon povrh Lokvarskog jezera kojeg nitko ne očekuje. Na usponu se poigravam s mišlju kada bi mogao doći do Gornjeg Jelenja, imam od Delnica do njega 22 km. Treba mi neki poticaj da nastavim stiskati pedale jer se sada već osjeti umor i pad energije. Nekako si zadajem 13:30 kao vremenski limit za doći na Jelenje, što mi ostavlja sat vremena za tu dionicu. Prolazim skretanje za Fužine i Lokve te krećem na taj zli uspon, dobro je što nije vruće pa napredujem solidno, iako sada umor u nogama baš osjetim. Zaustavljam se na vidikovcu, radim fotografiju, ali ona ne može dočarati ljepotu prizora. Šume, brda, jezero i Risnjak, mjesto kao stvoreno za snimiti razglednicu.

Meni je ovo vanserijski lijepo

Poslije vidikovca se cesta uskoro ravna, gledam na Garminu, javlja da sam na 890m visine. Na koliko je onda Gornje Jelenje, 900? 910m? Poslije tog neimenovanog prijevoja kreće spust što me ne veseli, jer to znači da ću se opet morati penjati. U sljedećih par kilometara odmaram na spustu, ali gubim gotovo 100 m visine i opet sam na 800 metara nadmorske visine. Tu kreće zadnji, doduše blagi uspon do Gornjeg Jelenja, kojeg odrađujem bez poteškoća. Radim još samo jednu piš pauzu. Zbog te piš pauze gubim 90 sekundi pa si nisam popravio PR na segmentu iz 2018. Grrr… Uskoro primjećujem da se počela mijenjati vegetacija, umjesto robusnih gorskih stabala počinju neka tanja, manja stabla, primjerenija primorju. Shvaćam da je G. Jelenje očito veoma blizu jer sam sada u prijelaznoj zoni između kontinentalne i mediteranske klime. Gledam, Garmin javlja da sam na 850 m, to znači još 50 – 60 m uspona, ali gdje ću ih skupiti ako sam već blizu? Na kraju iza jednog zavoja se otvorila ravan komad ceste koji je otkrivao livadu u daljini – eto G. Jelenja! Kako sam prišao prijevoju tako sam vidio da sam visinu krivo zapamtio te da je Gornje Jelenje na 890 m visine, a ne 900 + kako sam si umislio. Što je još bolje, na prijevoj sam došao u 13:20, 10 minuta brže od nametnutog si limita. Bez nekog pretjeranog slavlja skrećem za Crikvenicu, sada kreće spust.

Obrušavam se po magistrali, šamara me vrući južni vjetar, ali vozim tako da sam kočnice taknuo možda 10 puta prvih 12 km. Na nekim mjestima peglaju ili su već ispeglali cestu pa su neke krivine sada ravnije i stvarno ih se može proći pri svim brzima. Najveći tegoba na spustu je bio skok iz „klimatiziranog“ Gorskog kotara u Kvarnersku vrućinu, u par kilometara je temperatura skočila s ugodnih 30°C bez sparine u neugodnih 35°C sa sparinom. Radovi na cesti znače friški asfalt koji me dodatno grijao, a u bidonima i mjehu nisam imao više ni kap vode. Sva sreća da je spust i nakon 15 minuta duge uživancije bez okretanja pedale dolazim do Hreljina gdje moram opet malo uprijeti da bi se odmah krenuo spuštati na Križišće. Iz Križišća opet uspončić na Šmriku i tako stalno hopa-cupa do skoro pred Jadransku magistralu, gdje se jedva uključujem zbog gužve. Sljedećih par minuta provodim na magistrali sve do skretanja do Jadranova i spuštanja skoro do mora, gdje mi je odredište. Konačno na odredište stižem u 14:02, nakon 196 km, 8h 34min od polaska i s 6h 59 min vožnje. Brojevi su me baš razveselili, jer sam očekivao prosjek od 27 km/h, a ono sam na cilj došao s 28 km/h. Sad se treba najesti i odmoriti za povratak.

PS: Za razmisliti, klupski kolega Bojan je do Malog Lošinja došao s prosjekom od 32 km/h i svoj put od 285 km je pregazio za 9h.

(Visited 228 times, 1 visits today)