Sjedimo na osunčanoj livadi kraj kafića Vera u Lukovu. Kafić je zatvoren, kao i Vagabundo. Vrijeme prolazi, vjetar pirka, pozobali smo i pojeli sve što je potrebno da nadoknadimo potrošene kalorije. Trebali bi krenuti dalje, već je 12:30 i dug put nas čeka, ali još uvijek nekog čekamo. Strpljenje nam se topi, vjetar nosi psovke i prigovaranja… kad eto, na kraju ceste pojavljuje se crna figura, polako nam prilazi. Bio je to Junior, spor kao i uvijek.
-Pa di si dosad, jbmti?
-A mislija sam da sam se izgubija pa sam stao popušit cigaru doli u Lukovu. Onda sam vidio da si shareao lokaciju pa sam nakon cigare krenia dalje.

Junior se “ugasio” na kraju vožnje

Netko bi pomislio da nas zafrkava, ali to vam je tako kada se ide s njim na vožnju. Očekujte 100 stajanja, pauze di ih ne treba i klimave izgovore za lošu kondiciju i višak kila. No čitajući ovaj post možda si postavljate pitanje: „Kako su došli uopće u Lukovo i završili kod Vere?“

Jednostavno, pao je dogovor da za uskršnji ponedjeljak odemo u Jadranovo i zaletimo se po okolnim brdima i planinama. Prošlo ljeto sam snimio odlične rute za voziti u zaleđu Vinodola, neke nisam isprobao, a nije mi se baš išlo samom jer su medvjedi gladni u rano proljeće. Kako bi medvjedi imali bolju ponudu na jelovniku nagovorio sam druge ljude da mi se pridruže. Na moj poziv odazvalo se njih troje hrabrih: Joker, Zoki i Junior.

Grižane

U Jadranovu smo se okupili oko 9:30, spremili za vožnju i u 10:15 smo krenuli na put. Kako je to običaj, penjanje od priobalnih sela do magistrale je čisto zlostavljanje, 10% ili strmiji uspon koji ne pušta. Poslije smo po magistrali krenuli prema Križišću, odakle smo se sjurili prema Triblju. Vrijeme idealno, 14-15°C, bez daška vjetra, ptice pjevaju, vegetacija se počinje zeleniti, a voćke u cvatu. Malo smo se preračunali s odjećom pa dok čekamo Juniora u Križišću skidamo rukavice, marame, raskopčavamo jakne. Na leđima su nam teški ruksaci jer u brdima nema ničeg pa nosimo dodatnu vodu, hranu, slojeve za obući itd… Nakon spusta do Triblja, krećemo prema Grižanama gdje opet čekamo Juniora te potom nastavljamo prema Bribiru. U Bribiru neki radovi, raskopana cesta, ali snalazimo se te nas eto na cesti koja prati litice Vinodola. Konačno, na vidikovcu gdje se odvaja cesta prema Ogulinu i Fužinama ponovno se zaustavljamo i čekamo Juniora, koji svojih 115kg sve teže povlači uzbrdo. Dok se naslikavamo na vidiokovcu prolazi nas grupa od četiri strana biciklista koji su došli širiti koronu i usput odraditi trening kamp kod nas.

Krećemo prema Fužinama, Zoki i ja smo jača polovica grupe pa idemo svojim tempom. Penjemo se, početak uspona je baš zločest, stalno 8-9-10% da bi se tek na sredini malo izravnao i potom opet 7-8% do vrha. Penjemo se bez problema, u šumi uočavamo divlje konje kako pasu travu. Na vrhu, nakon partizanskog spomenika kao da je netko prebacio klimu. Sa 16°C na usponu u roku par stotina metara padaju temperature na 8-9°C. Mi raskopčani, bez rukavica i marama smo se smrzli. U Lukovu opet pentranje i eto nas kod Vere di pola sata čekamo Juniora.

Pleteno povrh Novog Vinodolskog

Okupljamo se i konačno krećemo dalje, uz Veru neistraženim putem prema Maševu. Cesta je na početku loša, potom se popravlja da bi negdje nakon 3 km počeli segmenti bez asfalta dužine od 10 do 50 m. Nismo baš oduševljeni cestom, kalkuliramo okrenuti se natrag ili ići dalje, ali kako smo prošli polovicu, nastavljamo u planiranom smjeru. Priroda, tj šuma je prekrasna oko nas, guste, ravne smreke, masivne bukve, rekao bih netaknuta priroda da povremeno nema smeća bačenog uz cestu. Nastavljamo dalje oprezno jer cesta je upitne kvalitete pa iza svakog zavoja može iskočiti šljunčana prepreka. Pred jednom od tih prepreka na putu u vidu blatne lokve vode naglo se zaustavljam što čini i Zoki iz mene, ali pritom gubi ravnotežu i liježe zajedno s biciklom na travu. Sva sreća, pad je samo ceremonijalan i nema štete po biciklu i vozaču. Komentiramo kako s rim kočnicama ne bi mogao tako naglo stati i zadržao bi se na biciklu. Neki pametnjakovići komentiraju da bi se iz tog razloga zabio u mene. Druga polovica ceste je bolje kvalitete te na ovoj dionici lovimo najveću nadmorsku visinu puta, od 986 mnv. Kako je asfalt bolji napredujemo i brzo izbijamo na cestu Ogulin – Novi Vinodolski (ŽC 5094), povrh Breza.  Spuštamo se nazad po pjeskovitoj cesti (krčenje šume je navuklo blata na cestu) i brzo izbijamo na livadu Pleteno s divljim konjima. Radimo pauzu, fotkamo konje, uživamo u prirodu i toplom suncu nakon hladne šumske dionice. Požurujem ljude jer tek smo na 55. od 135 km koliko nas čeka, a već je skoro 14h.

Krajolik je spektakularan

Krećemo prema Senju vozeći po sljemenu brda. S lijeve strane šumoviti vrhunci, ispred nas snijegom pokrivenih vrhunci Velebita, lijevo pogled na more i Novi Vinodolski. Iznad nas pak tri lešinara lete, nanjušili su da je Juniora na rubu snaga i samo čekaju kada će pokleknut. Okupljamo se na vidikovcu Sviba i idemo dalje prema Krmpotama i Alanu. Prolazimo spomenuta mjesta uz napomenu da u Alanu primjećujem zanimljivu tablu koja govori da jedna cesta vodi prema Drežnici. To je nešto što treba istražiti. Uskoro dolazimo do mjesta Krivi Put, tj. u jedan od zaselaka koji ga čine. U nevjerici uočavamo terasu otvorene birtije i hrpu ljudi! Bez puno razmišljanja silazimo s ceste i uskoro okupiramo stol u „Buffetu Kod Ćone“ gdje srčemo kave, coca cole i generalno uživamo na toplom suncu.

Kod Ćone!

Nakon 40tak minuta pauze nastavljamo prema Vrataruši, ali kako puše za kontinentalne pojmove olujno jugo, odlučili smo skrenuti prema Francikovcu pa se spustiti od Vratnika prema Senju. To se pokazalo kao dobra odluka, jer čak i u relativno zaštićenoj Senjskoj dragi vjetar nas je šamarao na spustu po magistrali. Na spustu do izražaja dolazi Juniorovo nemarenja za svoju sigurnost i on se obrušava kao sumanut, a mi ipak idemo opreznije vodeći borbu s bočnim udarima vjetra. U konačnici se okupljamo u Senju kod rotora i dalje šibamo po magistrali prema Jadranovu. Na putu do Jadranova bilo je par pauza, bili smo već solidno umorni i maštali smo o pizzi u Jadranovu. Na odredište smo došli u 19:30, nakon 138km i 2500m penjanja.

Plavo, osunčavno more u Senju

PS: Inače solidna pizza iz Pizzerije Sveti Jakov bila je malena, ovalna i skromna. Očito su restrikcije u poslovanju zbog COVID-19 učinile svoje.

Kliknite na fotku za vidjeti video s vožnje

(Visited 31 times, 2 visits today)