Nakon pobjedonosnog dolaska u Jadranovo, trebalo se vratiti kući. Dva problema su mučila: loša prognoza i potencijalno kisele noge jer sam u subotu pretjerao. Drugi problem sam mislio riješiti ležernom vožnjom bez briga i obaveza, a na prvi sam mogao utjecati promjenom rute ili vremena polaska. Njihovom promjenom mogao sam utjecati na to kad i koliko ću pokisnuti jer prognoza nije ulijevala povjerenje i bio sam siguran da me čeka potop. Čak sam u slučaju najave teškog potopa imao backup plan otići do Rijeke pa vlakom doma, ali to je ono, samo za krajnji slučaj nužde.

U nedjelju se budim u 5:30 jer kreće kiša. Taman škropi, tetak i tetka kod kojih sam odsjeo su se uskomešali jer moraju maknuti veš na suho. Gledam radar i vidim da je to neki oblak iz kojeg će kapati još nekih sat vremena pa sam odlučio još odspavati dok on prođe. Konačno se budim 10 do 7, vrijeme savršeno, oblačno, bez vjetra i pristojnih temperatura. Tetka je poslužila kavu i obilan doručak, možda i preobilan. Hrpa mesa, salate, kruha, ali falilo je nešto slatko da mi zavrti žiroskope u potpunosti. Dok hodam osjetim da su noge kisele, ne bole, ali nema ni forze u njima.

Indijanci i vanzemaljci, interstelarna braća. Nema čega nema u našem turizmu

Krećem konačno u 8 na put, u smjeru Gornjeg Jelenja. Onih 20 km spusta od jučer sada je 20 km uspona. Iz Jadranova odmah zločesti uspon na magistralu, ni 2 km vožnje a već 100 m uspona odradio. Noge plaču, nezagrijane pitaju „WTF Vedrane!?!“ Prolazim s tim kilavim nogama još dva bolna hupsera i eto me poslije Hreljina na cesti za G. Jelenje. Nemam ruksak, stvari sam ostavio tetki, već imam ogroman sendvič od pohanca koji mi je spremila, nešto čokoladica i dva bidona, u biti sam opremljen baš onako kako bi trebao cestovni biciklist putovati. Uspon na Gornje Jelenje rješavam na taj način da vrtim u omjeru koji mi se čini bez „otpora“ tj. da nema stiskanja. Prolazim prugu, vertikalni metri idu, prolazim autocestu i tu je jedna rampa od 500 m s 8%. Taman je rješavam kad eto kišice. Brzo se zaustavljam, pakiram sve što mogu u vrećicu od sendviča da se ne smoči i nastavljam dalje. Ista ta kiša prestaje nakon minute-dvije. Nastavljam polako, ali uporno, noge su došle k sebi i eto me najvišoj točki puta, Gornjme Jelenju, u 9:40. Ne tratim vrijeme gore na tapšanju samog sebe, već bježim tmurnim oblacima koji dolaze sa zapada prema Delnicama. Do njih stižem 45 minuta kasnije, koristeći sve blagodati nizbrdica koje imam na raspolaganju. Prvi put vozim u ovom smjeru ovom dionicom pa mi je sve interesantno i vrijeme leti. U Delnicama na bengi kupujem sve što mi treba i ne treba: Coca Colu, vodu, Jaffa kekse, Bounty, još jedan Bounty i Snickers. Naime, falilo mi je šećera unatoč obilnom doručku i to se osjetilo. Jaffa kekse rješavam za 2 minute, šećer se odmah osjetio i to me vratilo u žive. Gledam radar, oblaci i pljuskovi su mi stalno za petama, a intenzivan jedan olujni oblak je ispred mene. Odlučio sam nastaviti barem do nekog sela, Dedin ili Kupjak, gdje bi se dao naći kakav krov nad glavom jer bojim se da bi čekanje da prođe kiša u Delnicama potrajalo predugo.

Ne opaliti fotku ovdje je kao otići u Rim i ne vidjeti Papu

Penjem se iz Delnica na Veliki Vodenjak, opet kišica, oprala mi i zadnje tragove ulja s lanca. Nakon 2-3 minute prestaje, taman da me smoči. Cesta ispred mene je pak jako mokra, kao da je pljusak prošao prije 3 minute i to mi je veći problem nego padaline. Prolazim V. Vodenjak, Dedin, dolazim do Kupjaka i gledam okolo nebo, izgleda mi kao da će svaki čas pljusnuti. Odlučujem otići na Ravnu Goru, ima više naselja na toj cesti pa će biti lakše naći krov nad glavom u slučaju kijameta. Kod sela Šije opet kišica na par minuta, a cestom teku potoci. Probijam se do Ravne Gore i molim se da kiša ne krene ozbiljnije. Molitve su uslišene jer se čak ukazala rupa u oblacima, dobar znak. Iza mene je najtežih 60 km rute zbog 1400 m penjanja.

Kroz Ravnu Goru idem bez zaustavljanja, samo param zrak i vodu po cesti. Izgleda kao veliko naselje, ali 50% kuća mi se čini praznim. Par minuta kasnije eto Stare Sušice i fotogeničnog dvorca, ali tko ga šljivi dok kiša prijeti. Idemo dalje. Cesta i dalje mokra kao da je pljusak bio prije 30 sekundi. Tad sam shvatio da pratim u stopu pljusak ispred sebe i da je to uzrok poplave na cesti. Brzo se spuštam u Vrbovsko, po cesti ima grančica, rupa od radova i novog asfalta. Par kilometara prije samog Vrbovskog osjetim nagli prestanak svježine i početak sparine. U tih nekoliko kilometara pucaju oblaci i eto sunca. Sada točno znam gdje prestaje Gorski Kotar, granica je na ovom spustu, 1.5 km prije mosta preko Dobre u Vrbovskom. Kroz grad prolazim bez pauze, dogovaram se sam sa sobom da ću je odraditi u Severinu na Kupi. Penjem se na staru cestu i obrušavam prema Nadvučniku i Severinu.

Opet sam u Miki Mausu, srčem kavu (kasnije sam vidio da imaju i Hidru) te tamanim onaj đinovski sendvič od pohanca. Tu negdje kreće i vjetar, jugozapadni, kojeg sam osjetio čim sam nastavio dalje prema Karlovcu. Ne moraš ni pedale vrtiti, samo ideš. Plan je bio da 28 km do benzinske u Dugoj Resi riješim u sat vremena, ali na kraju to ispada 50 i neka minuta. Kraj benge prolazim kao kraj turskog groblja te šibam prema Karlovcu gdje radim pauzu u centru. Do doma još 67 km i računa 2h i 15 min vožnje.

Krajolik oko Vrbovskog, gdje prestaje Gorski kotar

Radler koji sam sasuo u sebe u kafiću nije mi nikako sjeo, baš me šupio. Vozim preko Kupe i skrećem prema Pisarovini malo poslije Plodina. Ispred mene je sada tzv. „psihijatrija“: 31 km ravne, dosadne ceste na kojoj je jedino uzbuđenje ako pas potrči za tobom. Ovaj put je za tu „psihijatriju“ vjetar bio antidepresiv, jer kad me krenuo gurati po toj ravnici počeo sam mahati autima da se maknu. Kako me ulovio vjetar tako sam išao 35-40-45 kmh uz nekih 180W snage. Da me nije šupio radler gladnog i umornog moglo je to biti super iskustvo, ovako je samo dobro. Na izlasku iz šume, kraj svinjogojske farme, zaustavljam se da bi s ceste uklonio granu koja je prepriječila jednu traku. Vjetar je baš jak i lomi suhe grane na stablima pa su ceste pune smeća. Gonjen tim vjetrom do Pisarovine umjesto za sat vremena dolazim 10 minuta prije roka. Poslije Pisarovine kreću usponi i na njima se osjeti efekt brda, kilometara i sunca. Prazan sam, ono, u battery saving načinu rada. Probijam se do Tihog Gaja gdje sanjam Coca Colu i vrč vode, a on zatvoren. Sunce mu kalajsano, a ništa, do Brebernice, Donjih Trpuca i Donjeg Dragonošca. U birtiji imena Pantera tamanim rastopljene Bounty čokoladice, Hidru i dolazim malo k sebi. Do doma još 15 km, računa 45 min vožnje. Opet se vjetar umiješao u tu jednadžbu pa gazim tu ravnicu od Dragnošca kao u najboljim danima. Lukavec, Lomnica i eto me u Velikoj Gorici.

Unatoč povremenoj kuknjavi pred kraj, ipak sam zadovoljan. Još mi nejasno kako je na kraju povratak bezbolno prošao, a očekivao sam vucaranje i najavio sam doma da ću doći oko 19h, a ja na vrata banuo u 16:55. Bilo je to mrvicu manje od 9h putovanja uz 7h 10 min vožnje. Ruta s mora je ispala nešto kraća zbog Ravne Gore pa imam 188 km, ali više uspona, 2200 m. Hvala vjetru, a čak sam i s kišama dobro prošao. Sad se samo postavlja pitanje kad ću opet ovakvu vikend vožnju ponoviti.

 

(Visited 23 times, 1 visits today)