Idemo na Petrovu goru u subotu?

Nisam mislio da ću pitanje iz naslova ikad više čuti ili pročitati. Nesretno svjetlo na odašiljaču, koje nas je potjeralo na druge lokacije, je ugašeno zadnjih mjeseci i Petrova gora je opet postala atraktivna lokacija za promatranje! Naravno da sam otišao, unatoč punom rasporedu. Nisam želio propustiti priliku jer sam predosjećao kako će noć biti posebna i uistinu je bila. Ne zbog posebno dobrog nebo ili pogleda koji se pamte, već više zbog društva. Na kraju se pokazalo kako sam bio u pravu, na platou je bio miks „starih“ i „novih“ ljudi, Matija s kojim se preko astronomije družim skoro 20 godina, kao i novija generacija astronoma poput Tonija, kojeg znam 3-4 godine.

U refleksiji Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna

Petrova gora je „otkrivena“ kao lokacija za astronomiju 2006. godine. Pamtim kako sam čitao report na news grupi hr.sci.astronomija o tome kako su neki avanturisti vozili 200, 300 km i tražili lokacije uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Svoju rutu snimili su GPS uređajem i napravili .gpx trag, nešto što je većini smrtnika bilo beskorisno jer tada nije bilo pametnih telefona u današnjem obliku – iPhone je najavljen tek 9. siječnja 2007. Za čitati .gpx tragove trebali ste zaseban, dedicirani uređaj od Garmina, TomToma ili sličnih tvrtki, koji je koštao. Sve u svemu, znanstvena fantastika za prosječnog smrtnika.

Kada je Petrova gora konačno otkrivena i potvrđena kao vrhunska lokacija, tako su se aktivnosti astronoma amatera iz Zagreba, a i središnje Hrvatske, polako selile na tu parkiralište podno spomenika. Već 2007. se organizira prvi od 12 Petrova gora star partya. Taj je čak bio međunarodnog karaktera pa je bilo posjetitelja iz Slovenije (Ljubinko), Srbije (Janko Mravik) i Makedonije (a tko drugi nego Radan).

Od tada je Petrova gora postala sinonim za vrhunsko nebo u Hrvatskoj. Nakon nekoliko godina bilo je dovoljno spomenuti kako se bavim astronomijom i sljedeće pitanje je bilo „Jesi bio na Petrovoj gori?“. Događanja na Petrovoj gori postala su mjerilo aktivnosti astronomske zajednice. Usudio bih se reći kako je ta aktivnosti eksplodirala, a posebno pamtim da su PGSP 2017. i 2018. bili prekrasni, masovni događaji (za astronomske pojmove) koji su neorganiziranost AD Beskraja doveli do granica.

Astronomija me na Petrovu goru zadnji put odvela 27. rujna 2019. Ako se ne varam, to je bilo u terminu Petrova gora star partya, zadnji koji je održan. Nakon toga se dogodilo puno toga: korona, izgradnja odašiljača, postavljanje signalne rasvjete, a i određena promjena u naravi ljudi. Signalna rasvjeta na odašiljaču uništila je lokaciju i tako je nestao neutralan teren na kojem se uvijek moglo doći promatrati ili fotografirati. Nestanak lokacije u kombinacijama s mjerama izolacije dovela su do spontane reorganizacije astronoma amatera. Astronomsko društvo kao da je palo u drugi plan, a ljudi se podijelili u manje grupe i počeli organizirati oko iznajmljivanja apartmana i kuća za odmor na zabitim lokacijama kako bi snimali i promatrali. K tome su, zbog ograničenog kapaciteta takvih lokacija, počeli skrivati svoje aktivnosti. Od ovog procesa se AD Beskraj nije još oporavio te je zamjetno pala aktivnost društva, a okupiti ljude oko neke aktivnosti je postalo gotovo nemoguća misija.

Iz navedenih me razloga posebno veseli mogućnost da se Petrova gora vrati kao lokacija za astronomiju. Možda ona opet posluži kao mjesto gdje će obnoviti osjećaj zajedništva i društva koji je nestao, a bio je tako prisutan u razdoblju od jedno tri godine, od cca 2016. do 2019. godine.

Kao kuriozitet, prije nego opišem kako mi je bilo večeras, vratit ću vas 18 godina u prošlost, do mog prvog posjeta Petrovoj gori. Bilo je to jedne prohladne subote u siječnju 2007. Tekst s originalnim opisom tog promatranja dostupan je još uvijek na prvoj iteraciji mog astroblogovanja, na besplatnim poddomenama koje su nekada korisnici Interneta dobivali od pružatelja usluga. Nisam donedavno niti znao da je taj “blog” još živ.

Promatranje 171

Nakon katastrofalnog prosinca, Nova 2007. godina počela je poprilično dobro. Početkom siječnja vrijeme se popravilo, a komet McNaught je uzrokovao show na zapadnom nebu tik poslije zalaska Sunca. U svijetlu tih astro-događanja Matija i ja odlučili smo se zaputiti u ekspediciju pod tamnim nebom. Nakon kraćeg pregovaranja, odlučeno je da odemo na Petrovu goru. Put do Petrove gore prošao je savršeno (samo jedno krivo skretanje) i nismo znali kakve nas sve situacije gore čekaju. Stigli smo oko 20:00 pod nebo ispunjeno zvijezdama. Mliječna staza je parala nebo, Orion je bio prepun zvijezdi raznih magnituda a neki Messiorovi objekti poput M31, M44, M45 i M47 lako su se vidjeli golim okom. Nakon kratkotrajnog divljenja nebu krenuli smo slagati teleskop. Betsy je bila složena nakon dvije minute, ali Matijin Celestron i Eddy radili su probleme. Prvo je bilo problema s montiranjem Eddy-a na Celestron što je riješeno poprilično kreativno (vidi sliku) a nakon montiranja pojavio se problem balansa što je riješeno još kreativnije (vidi sliku do). Dok se Matija igrao sa svojim teleskopima, bacio sam se na promatranje. Prvo sam teleskop usmjerio prema M31 i kompaniji. Predivan pogled, galaksija je ogromna, protezala se preko dva vidna polja 32mm Plossl okulara. Vidjela se barem jedna pruga prašine. Kad se sve zbroji, pogled je impresivan. Sljedeća na redu je došla Orionova maglica. Samo usmjeravanje teleskopa prema njoj uzrokovalo je trnce u mom tijelu. Kada sam konačno pogledao kroz okular pred očima mi se pokazao sjajan plavkasti oblak koji se protezao kroz cijelo vidno polje 32mm Plossl okulara. Južni dijelovi maglice zatvorili su prsten oko šupljine. Dimenzije maglice su identične fotografiji koju je snimio Matija. Svi detalji su bili na svom mjestu, samo je boja nedostajala. Pogled kakav se pamti. Također, moram napomenuti da se vidjelo 6 zvijezdi u Trapezu.

Grobnu tišinu oko nas prekidali smo sami pričajući sve dok nam pažnju nije privukao mehaničku zvuk. Utišali smo se i naslonili uha na montažu – ništa. Okrenuli smo se prema autu, a u njemu je treperila žaruljica. Odmah smo pomislili da je akumulator krepao jer je auto očito cijelo vrijeme bio u kontaktu. Probao ga je upaliti, ali nije išlo. Matija je sjeo u auto, izbacio iz mjenjač iz brzine, a ja sam dobio zadatak da guram auto. Tonu i pol teškog Passata uspio sam pogurati nakon čega ga je Matija probao zapaliti, ali bez uspjeha. Onda me jeza prošla, i to gadna. Matija je otišao po akumulator od montaže i probao je pomoću njega pokrenuti auto, ali bez uspjeha. Nakon dva neuspjeha odlučio je nazvati tatu da pita za savjet, a ja sam mirno stajao i gledao okolo. Pobojao sam se da će mi šuma postati dom dok nas netko ne nađe. Nakon što je dobio par savjeta opet smo probali pokrenuti auto guranjem. Opet sam ja gurao auto, ali ovaj put je bilo problema jer smo došli do blage uzbrdice. Nakon što sam nekako pogurao i došao do početka velike nizbrdice pustio sam auto i gledao kako Matija odlazi s njime u mrak. Jedini izvor svijetla je bila baterija koju je imao u ustima (umjesto svjetala od auta). Gledao sam tih pet sekundi ukopan na mjestu kad je tišinu proparao zvuk diesel motora. Taj traktorski zvuk mi se najedanput učinio posebno dragim. Urlali smo kao dvije budale od veselja.
Matija je provozao auto da napuni akumulator, a ja sam se vratio promatranjima.

Već je bilo prešlo 23:00 i Lav se visoko digao. Pogledao sam u smjeru M95 i M96. Nakon što sam vidio M95 i hrpu galaksija oko nje, prešao sam na Berenikinu kosu i potražio M98. Pohvalio sam se Matiji da su mi ostala još samo dva Messierova objekta – M68 i M83. Lutajući tako morem galaksija došao sam do M81 i M82. Obje galaksije bile su predivne, a detalji u M82 su me očarali, morao sam je skicirati. Poslije skiciranja lutao sam po repu od Velikog Medvjeda dok se nisam spustio do M51 koja je pokazala jasnu spiralnu strukturu. Pozvao sam Matiju da pogleda galaksiju i on je također odmah zamijetio spiralu. Dok je bio u blizini, prešli smo na M101 koja je pokazala izdanke spiralnih krakova koje je i Matija bez problema uočio (čak i lakše nego ja). Nastavio sam promatrati a Matija se vratio svojim teleskopima. Uskoro je Matija zatražio pomoć oko pronalaženja M81 i M82. Dok sam namještao teleskop čuo sam neki šuštavi zvuk. Pogledao sam i nešto bijelo kako ide prema nama. U strahu sam viknuo iz svog glasa: “Marš!“ Nakon toga bijeli objekt se smirio i zaustavio kraj rubnjaka parkirališta. Matija se nasmijao jer je odmah skužio o čemu se radi – bijeloj najlonskoj vrećici – dok sam se ja isprepadao na smrt i nije mi bilo do smijeha. Nakon te napete i po život opasne situacije vratio sam se teleskopu da bi skicirao M51. Nakon dovršetka skice pogurnuo sam teleskop do Djevice i pogledao Markarianov lanac. Na prostoru od jednog stupnja prebrojao sam čak 9 galaksija. Prizor je bio zanimljiv, fascinantan. Toliko svjetova u jednom vidnom polju. Kakav je tek negdje pogled iz M87 na te galaksije? Pogledao sam malo južnije od Djevice te sam uočio da se zviježđe Gavrana pojavilo nad šumom. U par kratkih poteza usmjerio sam teleskop prema M104 koja je jasno pokazala svoje “klobučarske” atribute. Šteta što je bila tako nisko. Vratio sam se uskoro do Lava i pogledao M65, M66 i NGC3628. Dok su to kod mene (u dvorištu) većinom tek svijetle mrljice odavde su se vidjele puno bolje i pokazivale su svoju strukturu. Dok sam ih gledao na pamet mi je pala galaksija M64. Brzo sam usmjerio teleskop i ugledao je u okularu. Crno oko ispod jezgre se vidjelo jasno kao na slikama. Tad sam primijetio i sjajnu narančastu zvijezdu. Upitao sam Matiju: “Zar je Jupiter već izašao?” Kratak pogled u okular pokazao je da se radi o Arkturu. Bilo me malo sram što sam promašio, ali ovdje su sve zvijezde par puta sjajnije nego kod mene doma. Arktur me odmah podsjetio na M3 kojeg sam bez problema našao jer se naime – vidio golim okom. M3 je sa svojim zvjezdicama bio i posljednji objekt te noći jer je Matija dovršio fotografiranje M81 i M82. Polako smo se spremili i krenuli doma puni dojmova, punih gaća (od straha) i sjećanja na predivne prizore.

Promatranje 609

Nakon 20 godina bavljenja astronomijom nakupilo se promatranja. S tadašnjih 171 došao sam do brojke 609. Iskustvo, znanje i oprema s kojom raspolažem su sada bitno bolji, jedino nebo zbog svjetlosnog onečišćenja iz godine u godinu je sve lošije. Unatoč svemu, Petrova gora je ostala posebna. Kada sam došao gore baš sam bio sretan, kao nekakav povratak u romantičnu prošlost kada sam s manje mogao više. No ne želim vas udaviti u sentimentalnostima pa pređimo na ono zbog čega ste tu (valjda), a to je promatranje.

Na dobro mi poznatnom plato našao sam Matiju, Tonija i Nou s drugarom kojeg nisam niti upoznao. Bio je tu Veljac, Damir i Anastazija, Bobo, Lovro, Jasna i njen dečko, M a r k o i još neki astrofotograf kojeg se nisam trudio niti upoznati (socijalna ljenčina). Sve u svemu, četrnaest zaljubljenika u nebo.

Naravno da sam došao naoružan do zuba pa sam postavio Taurusa. Bilo mi je drago protegnuti mu noge jer ga nisam koristio mjesec i pol zbog lošeg vremena. Odmah je krenulo rojenje oko mene i shvatio sam da ništa od solo brijačine po nebu, već da će svi htjeti vidjeti sve. Ali nije mi žao, volim pokazati ljudima kroz teleskop što se vidi, čak i ako možda mrgljam da sam neću ništa vidjeti.

Podaci o promatranju

Broj promatranja	2025-014
Datum	24.05.2025.
Vrijeme	23:00 – 01:30
Lokacija	Petrova gora
Temperatura	7°C
Vlaga	75%
Prozirnost	dobra
Granična magnituda	21,37 mpas
Seeing	dobar
Instrument	BAT Taurus 508/2153

Krenuli smo s promatranjem od M57, koju su svi jasno vidjeli i potom skočili do M13, koji je na 248x bio standardno fantastičan. Zvijezde po cijelom vidnom polju, sve gušće prema jezgri iz kojeg se pružaju ručice. Tko može ostati ravnodušan na to.

Došao je Lovro i krenuo kvocati da okrenem na M51. Ona je bila u zenitu što je za alt-azimutnu montažu patnja, ali ajde. Okrenuo sam prema galaksiji, a kad u okularu spektakl. Kao da je netko široke rezance raskuhao i razmotao po okularu u krug, tako su izgledali spiralni krakovi. Lovro je opsovao, a Matija je rekao da tako sjajnu i detaljnu galaksiju bi on dobro nacrtao. Toni je oprezno prokomentirao da se vidi bolje nego u 300tki. Ja sam želio provjeriti M94 i M63 radi skiciranja, ali obje galaksije su bile, a meh. Možda nisam imao koncentracije za loviti one fine detalje jer su se ljudi oko mene komešali i dobacivali “daj okreni teleskop tu, daj tamo…”.

Nakon galaksija otišli smo do Marsa, koji je bio bezveze. Nisko je, sitan i kuha. Skoknuli smo do Leo Tripleta, M65, M66 i NGC 3628. Ove dvije messierke su se vidjele jasno kao dan pa sam pokazao kako je NGC 3628, najskromniji dio trojca, u stvari galaksija s detaljima. Lovro je potvrdio viđeno.

Sljedeće na redu je bio M101, za to sam posudio svoj stari 15mm SkyWatcher Panorama okular od Tonija. Taman je galaksija u njemu bila kadrirana na 165x. Vidjela se jasno spiralna struktura galaksije koja nije bila jedan objekt, već je izgledala kao konglomerat tuceta oblačića koji iz daleka izgledaju kao jedan objekt.

Spustili smo potom do M81, koja nagrađuje samo pod bistrim nebo. Izgledala je bezveze, bez posebnih detalja. Zato je M82 bila puna detalja u teksturi, kao da je netko izgrebao metalnu pločicu. Opisali smo je kao loše tokarenu pločicu.

Vratili smo se do Mede i pogledali NGC 2403, ali nije ta galaksija ostavila baš neki dojam. Zato smo otišli do M108 i M97. Galaksije je izgleda kao sirotinjska verzija M82, dok je Sova (M97) jasno pokazala očne duplje. Ideeeš! Ne pamtim da sam ih dosad tako lako vidio.

Okrenuli smo potom do NGC 4656. Očekivao sam dugu, usku galaksiju s crtom po sredini, a ono dobio ćorak, neka galaksija u obliku kuke. Obližnja NGC 4631 izgledala je prekrasno, puna zrnatih detalja. Komentirao sam Tonijem kako bi je Pavle satima opisivao da je vidi u ovako raskošnu. Kada sam shvatio svoju grešku, okrenuo sam do NGC 4565. E sad se vidjela duga, uska galaksija s crtom koja ju je dijela u omjeru 2:1! Usput sam obišao NGC 4490, ali ništa posebno nisam vidio.

Okrenuli smo potom na M3, dok smo u kvartu. Na 380x krasan prizor, okular pun zvijezda. Potom smo otišli na M27, NGC 7000 i NGC 6888. M27 je bila standardno krasna i svijetla, NGC 7000 prenisko na nebu za detalje, a NGC 6888 nije najbolje podnosila 248x pa smo spustili na 103x i tada se jasno vidjela struktura maglice, kao polovica kotača sa žbicama.

Sljedećih 20 minuta trošimo na Veilu, kako zapadnom (NGC 6960), tako na Pickeringovom trokutu i Istočnim oblacima (NGC 6992, 6995). Ljudi su zinuli kako je dobra!

Tu me već negdje umor počeo loviti. Od spavanja u šatoru ništa jer je bilo tek 7°C uz 75% vlage. Nemam opremu za tako niske temperature. Pustio sam ljudima još M11, a Lovro je potom pokazao posjetiteljima M17 i M16. Ja sam snimio par fotografija i u 1:30 proglasio kraj. Spremio sam opremu i u 2:00 krenuo kući.

Po putu me ulovio umor oko Karlovca. Na kraju sam stao u Demerju ubiti oko, ne pamtim koliko je bilo sati i koliko sam dugo spavao. Probudio sam se oko 3:10, pretpostavljam nakon pola sata sna. Sutradan sam to spavanje u autu platio ukočenim leđima i vratom, što sam morao tri dana liječiti Normabelima. Možda sam ipak trebao šator podići! Nema veze, bilo je lijepo i jedva čekam se vratiti gore.

 

 

Nisam mislio da ću pitanje iz naslova ikad više čuti ili pročitati. Nesretno svjetlo na odašiljaču, koje nas je potjeralo na druge lokacije, je ugašeno zadnjih mjeseci i Petrova gora je opet postala atraktivna lokacija za promatranje! Naravno da sam otišao, unatoč punom rasporedu. Nisam želio propustiti priliku jer sam predosjećao kako će noć biti…

Nisam mislio da ću pitanje iz naslova ikad više čuti ili pročitati. Nesretno svjetlo na odašiljaču, koje nas je potjeralo na druge lokacije, je ugašeno zadnjih mjeseci i Petrova gora je opet postala atraktivna lokacija za promatranje! Naravno da sam otišao, unatoč punom rasporedu. Nisam želio propustiti priliku jer sam predosjećao kako će noć biti…