Ovo je prva objava putopisa iz Namibije, gdje sam otišao vidjeti južno nebo.

Kako sam bio oduševljen kada sam konačno osjetio povjetarac svježeg zraka. Dojadio mi je više kabinski zrak iz aviona, zujanje klime i grbavljenje u stolcu. Nakon 16h leta i dva presjedanja, eto me u Windhoeku u Namibiji. Jutarnje nebo je bilo bez oblačka, duboke, plave boje i samo su ga Sunce i Mjesec krasili.

Putovanje u 4 etape

Cijela priča kreće iz Velike Gorice, 26h ranije, kada sam se oprostio sa svojim curkama i krenuo na aerodrom. Teško mi je bilo otići. Zadnjih tjedana pred put me ulovila trema, briga oko svega, čak i doza straha. Prije sam uvjeravao druge da je ovo put bez nekih rizika, a i dalje vjerujem kako je, ali ipak me počeo nagrizati strah. Nije pomoglo niti što je malena dobila temperatura dva dana ranije, kako je i običaj kod malenog djeteta. Na kraju se ta temperatura pokazala kao bronhitis. I Viktorija me ispratila u suzama, što me baš dotuklo. Na izlazu iz zgrade sam stao i par puta duboko udahnuo da se priberem, da se i ja ne rasplačem. Ta „prtljaga“ mi je  teža od dva putna kofera.

Zagreb – Doha

Sestra me odvezla na aerodrom te sam ja dalje krenuo u proceduru prijave, kontrola itd… Sve je prošlo regularno te sam se ugurao u Qatarov avion koji se točno prema rasporedu, u 9:50, odvojio od tla i krenuo prema Dohi. Naravno da sam platio dodatno za sjedalo kraj prozora kako bih mogao zujati i pratiti što se vani događa. Isplatilo se, jer je bio prekrasan sunčan dan u okolici Zagreba i mogao sam ispratiti sve mi dobro poznate geografske pojave, ceste, sela i rijeke koje obilazim na biciklu. Najviše me se dojmio most u Martinskoj Vesi, koji je izgledao kao prizor iz kakve igrice, Cities Skyline ili Sim City-a. Ima neka magija u letenju i uvijek se oduševim.

Iznad Cipra sam vidio krasan kumulunimbus kojeg avion oprezno obišao u širokom luku. Bio je baš zrela mrcina, s kapicom (overshooting top), koja odaje njegovu snagu i zrelost. Kao dijete sam fotkao kroz prozor, zujao i divio se svemu što vidim. Vjerojatno sam bio čudan Slovencima s kojima sam dijelio red sjedala. Nakon Cipra eto me iznad Libanona i Sirije, gdje je krajolik naglo postao pustinjski. Osjećao sam se kao da uživo gledam prizor s Marsa. Žut i smeđi krajolik na koje su bila individualna polja, a gradovi su bili sive mrlje. Uskoro je krajolik poprimio smeđu boju i postepeno je prešao u crvenkastu pustinju boje paprike. Mogao sam vidjeti srpaste dine kako rade „nered“ u beskonačnom pijesku. Tragove civilizacije su odavale tek ceste, koje su ravno „po špagi“ presijecale pustinju, kao i pokoje okruglo, navodnjavano polje. Nakon malo više od 5h leta sletjeli smo u Dohu, gdje me čekao 4h dugi transfer do leta za Johannensburg.

Doha – Johannensburg

Na aerodromu sam se šetao od terminala C do B, gdje je trebao biti sljedeći let. Kad sam došao do svog izlaza, eto vraga, premjestili let na C. Nazad nisam išao pješke, jer je to 2km hoda, već sam iskoristio vlakić koji vozi po aerodromu. Kada sam došao do svog izlaza, uvalio sam se u sjedalo i surfao. Toliko sam se zavalio da mi je ispao novčanik, ali svom srećom, dva mladića su ga vidjela i vratila ga nazad. Pff, opet imam više sreće nego pameti!

Let do Johannesburga je bio dug i dosadan. Prvo, pala je noć pa sam kod polijetanja vidio svjetla Dohe, svjetlosne kupole Dubaija i nakon toga ništa, crnilo s tek pokojim sporadičnim svjetlom. Interesirao me pogled i prema gore, kad ću vidjeti objekte ili barem zviježđa južnog neba. Nažalost, refleksija svjetala kabine od dvostruke stijenke prozora upropastila je moj plan. Pomagao sam si stavljanjem jakne preko glave, ali bio sam i ovako već dovoljno čudan pa sam to radio na kratko. Na kraju sam odlučio odspavati, što sam uspio u dvije rate, od 1,5 pa još 1h. Katastrofa. Na kraju čak nisam vidio niti ljetne kumulunimbuse iznad Afrike, nadao sam se vidjeti kakvu oluju.

Johannensburg – Windhoek

Kada sam sletio u Johannensburg, bio sam već poprilično umoran. Bilo je 04:30 ujutro, a ja na nogama od jučer u 6 i s malo sna. Na praznom aerodromu sam se brzo transferirao do svog izlaza, obavio kontrole i prilegao na klupici. Taman sam ulovio san, kada me probudio ženski glas „Sir, how are you?“, promrmljao sam odgovor„Very sleepy…“ Gđa je došla sa pulta za provjeru ukrcaja kako bi me zamolila da joj pokažem kartu, vizu i pritom upozorila kako ćemo uskoro na avion za Windhoek.

Do aviona smo došli autobusom, iz kojeg je neki gospodin Stellariumom provjeravao što se vidi na nebu. Rekoh, znam zašto ovaj ide u Namibiju! Gospođa ga nije oduševljeno gledala, bila je sva neka naperlitana i mislim da joj je prodao priču o egzotičnom putovanju, a da ni ne zna da idu u pustoš u sred ničeg. Uskoro se bus dotruckao do aviona, a kada ono šok, to je aviončić – Embraer 135! Nema 6 sjedala u redu, niti 5, niti 4, već 3!!! Nikada se nisam vozio u tako malom avionu, a sa svojih 188 cm se nisam mogao niti ispraviti u njemu. Sva sreća, ovaj let je trajanjem od 1h 45min najkraći od svih.

Kada je avion konačno poletio eto nas iznad, još uvijek usnulog, Johannensburga. Grad je bio u mraku, s malo ulične rasvjete, ali svaka kuća je imala svoje svjetlo, pa je teško razaznati jasno ulice. Iznad grada je bio sloj smoga, a u daljini, kada je avion dosegao visinu, počelo se probijati prekrasno, narančasto sunce! Nakon te zore opet je uslijedio ravan krajolik sakriven izmaglicom i smogom koji nije popuštao skroz do pred Windhoek. Nije bilo ništa zanimljivo za vidjeti pa bih rekao bih da sam čak uspio i odspavati, nekih 10-15min. Ne sjećam se više.

U Windhoeku na aerodromu je potrajalo dok nam svima nisu vize provjerili. Nakon toga je uslijedio posjet rent-a-caru gdje je gospodin za pultom rekao svoje ime i obećao VIP uslugu. Kada je pitao otkud sam, rekao sam „Croatia“, a on je odgovorio: „Aaaaa, Luka Modrich“. Eto, ne pratim nogomet, a otvara mi vrata. Brzo smo riješili birokraciju, a onda sam morao pogledati video o vožnji kroz Namibiju i proći kratku „obuku“ o korištenju auta. Inače, voze na lijevoj strani ceste pa sam se usro od straha kod prvog mimoilaženja s drugim autom!

Windhoek – Hakos

U Windhoeku sam otišao do shopping centra. Prvo sam otišao u krivi, gdje nema ništa (bio sam još bez interneta), a onda sam otišao u drugi, veći. Tamo sam prvo provjerio da li mi prolaze kartice kupovinom Coca-Cole u Intersparu. Onda sam potrošio pola sata kupujući sim karticu pa 20min čekajući u banci da zamijenim eure u dolare da bi mi rekli da rade samo s klijentima banke. Ništa, put pod noge pa na drugi kraj shopping centra do mjenjačnice skrivene iza stepenica. Kada sam imao namibijske dolare bio sam dovoljno hrabar otići do Interspara i nakupovati nužne stvari za put. Kako me čekalo 3h vožnje autom, te gluposti su bile 2 limenke kave, 2 limenke red bulla, hrana, 10 litara vode, čokoladice, keksi, higijenske potrepštine itd… Oko 11h sam konačno bio gotov sa svime te sam sjeo u auto i pravac Hakos!

Nadao sam do Hakosa doći oko 14h, ali prizori po putu su me zaustavljali svako malo pa sam fotografirao, gledao ili se jednostavno divio. Cesta je nakon 20km iz asfalta prešla u makadam koji je dobar, može se po njemu brzo voziti (100 kmh je ograničenje), ali zato ne prašta greške. Ako se čovjek malo zagleda ili zamisli, auto vrlo brzo dobije svoju volju i krene plesati po cesti. Podloga je rastresita, a auto stalno poskakuje pa sam bio posebno oprezan. Na svu sreću, nije bilo ozbiljnih situacija, samo par laganih zanošenja kada bih ja „zazujao“.

Po putu sam vidio lešinare kako lete iznad strvine na cesti. Želio sam ih fotografirati, ali čim sam prišao s automobilom na 100 m, razbježali su se. Slična stvar s majmunima, sjede na ogradama uz cestu i čim staneš, siđu s nje i povuku se u makiju. Na kraju su samo hijene „surađivale“.

Hakos

Mic po mic i nakon 4,5h vožnje eto mene na Hakosu. Bio sam sretan što ću konačno moći odmoriti. Javio sam se svojima doma da sam živ i zdrav, vjerujem da je svima laknulo. Dobio sam rudimentalnu, ali adekvatnu sobu s krevetom koji se pokazao udobniji nego onaj iz hotela, u kojem smo kao obitelj bili prije 2 tjedna. Najbolje je što je su utičnice europske, bezveze sam kupovao adapter za njih.

Raspremio sam se te istuširao s planom da odem na večeru i onda na spavanje. Na večeri sam upoznao druge goste, uglavnom su Nijemci i većinom su tu već n-ti put, a ne prvi. Svima je bilo čudno što sam došao sam, jer koliko sam shvatio, oni u pravilu preko društava organiziraju svoje dolaske. Večera je bila na ostakljenoj terasi pa sam mogao gledati prekrasan zalazak sunca, s neobičnim žutim, narančastim i smeđim bojama umjesto crvenih, kao u Europi. A nakon zalaska, vrag mi nije dao mira pa sam otišao za teleskop.

Onaj lik s gospođom, koji je provjeravao nebo iz autobusa, eto i njega na Hakosu, ali u kamperskom dijelu. Svijet je malen!

Nebo

Ludo je vidjeti Mliječni put, njegovo središte, iznad glave. Dio između Strijelca i Kentaura je nevjerojatno detaljan, pun tamnih regija i svjetlih oblaka. Oblak u kojem se nalazi maglica M8 je definitivno najsvjetliji dio Mliječnog puta, šokantno svjetao. S druge strane, na zapadu se vidjelo kako je oko maglice Carina još jedna svjetla regija, a Vreća ugljena, tamna maglica u Južnom križu, baš je bila izražena. Ono što je lijepo su Alfa i Beta Kentaura, koje su kao dva sidra na nebu zbog kojih je lakša orijentacija. Čak bih rekao da su za mene upečatljivije od Južnog križa.

Podaci o promatranju

Promatranje

Kako sam na raspolaganju imao 16“ SkyWatcher Go-To, odradio sam poravnavanje i okrenuo na Omegu Kentaura. Povećanje je bilo 86x, taman malo ispod stupnja vidnog polja. Odmah sam uočio da je teleskop van kolimacije pa sam se dao na popravak iste. Sekundar je bio približno dobar, ali primarno zrcalo je otišlo kvragu pa sam ga popravio i dobio dobru, ali ne savršenu kolimaciju. Drugom prilikom ću popraviti kolimaciju do kraja jer se pokazalo kako ću 16“ teleskop moći koristiti cijelo vrijeme boravka.

NGC 5139; GC; m=3,9; Cen

86x: Otkud krenuti?! Golim okom se vidi kao mutna zvijezda ili kao običan kuglasti skup u tražiocu. U okularu vidim veliki, ovalan roj zvijezda istog sjaja koji se pruža otprilike 40 x 30 luč. minuta. Skupom dominira središnja mliječnost, koja se pruža oko 20 x 15 luč. minuta. U samoj mliječnosti nema zgusnuća koje bi predstavljalo jezgru skupa, već je ona jednolikog intenziteta i nježno blijedi prema rubovima. Neću ni procjenjivati koliko zvijezda vidim, sigurno ih je preko tisuću.

207x: Skup je sada masa od tisuće zvijezda istog sjaja, jednoliko razbacane po vidnog polju, bez lanaca, ručica, zgusnuća ili drugih struktura. Središnja mliječnost je i dalje prisutna. Prizor je koji je ovo teško opisati.

Na kraju, kada su se dojmovi slegli mogu reći kako je NGC 5139 spektakularan skup, ali zbog čiste sile tj. količine zvijezda koje se vide, dimenzija i sjaja. Klasični kuglasti skupovi, tamniji, ali sa zanimljivim strukturama, kao jezgra kod M15, ručice kod M13 ili središnja prečka u M4 su mi i dalje ljepši.

Idem dalje na zapad, prema maglici Carina.

NGC 3372; NEB; m=1,0; Car

86x: Velika, sjajna maglica, veća od vidnog polja okulara. Na kraju sam joj dimenzije u grubo procijenio na 100 x 70 luč. minuta. Maglica je kompleksan objekt, pun detalja i zasebnih regija. U grubo sam je podijelio na četiri legije. Na lijevo je najsjajniji dio maglice, izgleda kao zrcalno slovo „L“ i s unutrašnje strane ima oštar rub, dok prema vanjskoj su rubovi više nejasni. Vidim kako se taj dio maglice sastoji od zasebnih oblačića, a najistaknutije pojave su tamna pruga na „pregibu“ u obliku slova „Y“ te izrazito žuta zvijezda u vrhu. Od ostatka maglice je odijeljena tamnom prugom.
Druga regija je središnje tijelo maglice, koje se sastoji od veoma tamne maglice koja je na dnu uskom, tamnom regijom (zaljevom) koji je otvoren na lijevo, odvojena od ostatka maglice. Na desnom kraju maglice je izražena tamna maglica, oblika ključanice. Iznad središnje regije su dva niza od tri oblačića, dva manja oblačića čine jedan niz, a drugi veći, čini drugi niz. Izgledaju kao brda gledana iz aviona. Na dnu maglice je veća, tamnija regija, koja izgleda kao plitka potkova s otvorom prema van i naslanja se na središnji dio maglice, gdje je onaj uski zaljev.

Eta Car; NEB; m=4,2; Car

318x: Izražena žuta zvijezda u „L“ dijelu maglice je Eta Carinae. Na velikom povećanju mogu vidjeti dvije kvrge ispod i iznad zvijezde, s tim da je ona kvrga na dolje izraženija. Kvrge se lako vide, ali treba povećanja jer ih sakriva sjaj zvijezde.

OK, ovo je spektakularan objekt koji se svojim karakteristikama čini kao mješavina M17 i M8. Trebat će ga još proučavati. Zasada vrhunac promatranja.

NGC 5128; GX E; m=6,8; Cen

318x: Sjajna, velika galaksija. Tamna pruga koja dijeli galaksiju je jasna, široka, oštrih rubova i baš tamna, tamnija od fona neba okolo. U gornjoj polovici pruge je zvijezda. Ostatak galaksije ne pokazuje neke značajne detalje.

207x: Tamna pruga je manje istaknuta na manjem povećanju, ali sada u njoj vidi kako je i ona sama podijeljena na dvije paralelne pruge tamnih, ali vidljivim, magličastim oblačkom. Ostatak galaksije je okrugla i magličasta, bez nekih istaknutih detalja. Promjer galaksije procjenjujem na oko 3,5 luč. minute.

Kako sam bio umoran, nakon ova tri objekta sam dovršio promatranje i otišao spavati. SQM je mjerio 21,55 mpas. Očekivao sam tamnije nebo ili mjerenja na SQM-u. Što se tiče samog neba, ono je predivno, a posebno bih istaknuo jasno vidljivu zodijačku svjetlost od horizonta do zenita, te Veneru, koja jasno obasjava krajolik kao Mjesec par dana nakon mlađka.

Nakon sat vremena promatranja pokupio sam se na spavanje. Onesvijestio sam se od umora i spavao od 22:30 do 07:15, što je za mene jako puno sna.