Prije malo više od mjesec dana cvilio sam na ovim stranicama kako sam podbacio na Tour de Turu. Zakucao sam se na početku u crveno i izgorio nakon pola sata. Sve me to dosta razočaralo, malo i poljuljalo vjeru u vlastite mogućnosti pa sam sam sebi postavio pitanje: „Zašto ideš na Franju?“.

Stvari na cesti nisu bile tako crne kao u mojoj glavi. Prije desetak danas sam popravio vrijeme na Ceneru za 30tak sekundi, sada sam na 36:05. Na Vukomeričkim bregima mogu potegnuti kada mi se da, bilo je par žešćih vožnji s prosjecima preko 30 kmh i slično. Sva sreća da noge ne slušaju glavu, inače bi vrtjele bez volje i ideje.

Na maraton smo krenuli s Hrcom za volanom. Hvala mu na vožnji, hvala Borisu na nosaču bicikla koji je posudio. Pridružila nam se i Viktorija, da dupe vidi puta, a dobro dođe i malo podrške.
Polazak je bio u nedjelju, 10.6. u 5:30. Trebalo se rano ustati, ali nije nam bio problem, čak sam ovako „ravnodušno“ raspoložen bolje spavao od očekivanja. Dan prije sam polizao bajk i uglazbio ga za maraton.

Na putu prema Ljubljani uletjeli smo u maglu. Cijela dolina oko grada bila je zatrpana maglom i vrijeme je bilo jesensko. Temperatura je bila idealna za bicikliranje. Prijave smo pokupili oko 7:30 ujutro i počeli se pripremati. Već su stizali drugi biciklisti i stvaralo se svake minute sve veće komešanje na ogromnim parkiralištima BTC-a. Bilo je tu lijepih bicikala, veoma skupih bicikala i zanimljivih prizora. Hrvoje je primijetio par, dečko se oblačio i istezao za trku a cura mu je uštimavala bicikl. Naravno da je Viktorija takvu ideju glatko odbila.

Franja 1

Magla na ulazu u Ljubljanu

U svoj box za start smo se uvukli 20tak minuta prije starta. Magla je počela pucati i ono jesenje jutro se pretvorilo u krasan sunčan dan. Oko nas je bilo stotine biciklista i uzbuđenje je raslo. Vidio sam da Hrcu Franja puno znači, jer je već 10 minuta prije utrke od uzbuđenja imao otkucaje oko 100 bpm. Ja sam bio i dalje ravnodušan s lagano povišenim taktom od 85 bpm. Minute su prolazile i onda su zasvirali najbolji harmonikaši Slovenije, što je bio znak za start. Prvo su krenuli jači boksovi, licencirani vozači i oni koji su proteklih godina imali plasman bolji do 300. mjesta. Prema Hrcovim riječima, prijavilo se 1480 ljudi za veliki maraton od 156km, a na kraju nas je startalo oko 1300. Pozirali smo Viktoriji za par fotografija i konačno krenuli, kada su pustili naš box na cestu nakon par dugih minuta.

Hrc je odmaglio a ja sam krenuo jako lagano, rekao sam si da ovaj put nema zakucavanja na prvoj desetini trke već polako i pametno, kao u basni o zecu i kornjači. Marko, kolega biciklist i član ADI-ja, prepao me sudara i krkljanaca pa sam punu pažnju posvetio roju biciklista ispred, okolo i iza mene. Bryton sam okrenuo da pokazuje otkucaje srca i ništa više, kako se ne bih opterećivao statistikama.

Franja 2

Pokupile se prijavnice

Franja 3

BMC Roadmachine, tko mi želi uplatiti prilog za kupovinu istog nek se javi.

Gradske ulice su prolazile, prošli smo preko četiri mosta ali ja to nisam skužio jer sam samo pazio na roj. Skakao sam malo po malo naprijed, lovio grupu ispred dokle god to nije dovodilo do izbijanja. Ljubljanu smo prošli za 10tak minuta i našli smo se na ravnoj otvorenoj cesti prema Vrhniku. Tek sam tada pogledao na statistiku i ostao iznenađen vidjevši prosječnu brzinu od 39.9 km/h a otkucaji srca su se motali oko 150-155, debelo ispod radnog maksimuma od 175. Ulalala, brzi su ovi pelotoni.

Ono što se kasnije pokazalo kao uobičajenim, od prvog metra do 156. km, netko je stajao uz cestu i navijao. Nebitno, jesi bio 1., 100. ili 1000., ljudi su te bodrili, vikali „jače“, udarali bubnjeve, puhali u trube, pljeskali… nebitno, prolazili kroz neki grad ili selo od 3 kuće, doček je bio isti. Svaka čast Slovencima, kod nas na Tour de Turu pamtim gotovo pa muk uznevjerenog i frustiranog pučanstva koje ne može voziti aute jer neki biciklisti imaju trku. Navijanje je aspekt cijele Franje koji me se najviše dojmio.

Nastavio sam dalje, probijajući se u grupe ispred, prateći žensku s brojem 299, koja je predstavljala neki lako pamtljivi orijentir. Kroz prvu točku, u Brezovici, prolazim s vremenom od 23 minute i kao 1030. vozač. Vozio sam baš umjereno jer su ljudi koji su kasnije završili na sličnim pozicijama kao ja tu točku prošli s vremenima koja su bila dvije do tri minute brža. Cesta je nastavila po ravnici u smjeru jugozapada a onda je došla Vrhnika sa zavojem u desno i početkom laganog ali dugog uspona. Na usponu su svi usporili, ali baš ono jako. Meni je to bilo smješno pa sam vrtio svojim tempom, pazeći da se ne forsira. Herc je plesao između 170 i 175, na kratke mahove 180. Tim malo jačim tempom zaobišao sam puno ljudi, ali je isto tako i mene zaobišlo par grupa koje su činili članovi istog tima. Njihova disciplina je bila zadivljujuća i svi su vozili u strogim formacijama. Sunce je tada već upeklo, s jutarnjih 20tak celzijevaca doguralo je do 27°C i tuklo je neumorno u glavu. No nakon 5 km te priče od 3-4% nagiba došla je opet cesta ravna kao „po špagi“, u vertikalnom i horizontalnom smislu. Ona je vodila u Logatec, jedno od rijetkih lokacija čije sam ime zapamtio prije maratona. Grupa u kojoj sam se skrivao raspala se na usponu pa sam ulovio trojicu u polupelotonu. Bila je tu i neka ženska na krasnom Pinarellu, ali nije nas pratila. U polupelotonu dvojica su bila u zelenim dresovima, jedan s brojem 200. Odmarao sam se iza njih par minuta, onda sam preuzeo smjenu, stisnuo prejako i ostavio ih. Kada sam otkrio kako sam 20m ispred njih, usporio sam s nekih 36-37km/h na 34-35 km/h, tempo koji im je više odgovarao.

Franja 4

Naši malo manje luksuzni ždrebci

Družio sam se dečkima još sat vremena, sve do Idrije. Cesta je poslije Logateca postala hupserasta, a to je način vožnje na koji sam navikao. Stisneš, pa se odmoriš, opet stisneš i tako u nedogled. Našoj grupici od nas tri, onaj četvrti u crnom dresu je otpao, pridružio se peloton od 30tak članova, gdje je opet bila ženska 299, koju sam ostavio još na ravnici prije Vrhnika. Eh, što ti je grupa. Smijali smo se jednom liku, s viškom kila, kojem su bicke bile pred pucanjem. Ono, imao je poderotinu od par centimetara na šavu kroz koju se vidjelo prkno i bilo je samo pitanje vremena kada će to prkno objelodanit na suncu. S grupom smo nastavili dalje sve do Godoviča, gdje je krenuo brzi spust. Nisam ga očekivao. Spust je potrajao dobrih 20tak minuta a brzine jedva da su padale ispod 40 km/h. Zatvorena i dobra cesta nudila je mogućnost „iživljavanja“ na zavojima, naravno uz pažnju na bicikliste oko tebe. Spust je završio u Idriji, na 70 km, do koje smo stigli za sat i 50! Eto koliko smo brzi bili. Dvojac u zelenim dresovima stao je na feed zonu a ja sam mahnuo kako sam pun i nastavio prema Cerknom.

Negdje na 75. kilometru trebao je početi uspon ali od uspona ništa. Vrtio sam dalje u grupi, prosječna brzina je do Cerknog bila suverenih 35 km/h i zvjerao sam okolo po planinskoj rijeci koju je pratila cesta. Ali onda je došlo u jednom gradiću Straža skretanje u desno i ispred nas se ukazao bregoviti zid. Sjetio sam se Lisce i kako sam je riješio „ko od ćuba“ pa nije bilo frke. K tome, dobro vrijeme, odličan feeling u nogama i glavi rastjerali su ravnodušnost koja je vladala prijašnjih dana. Na ulazu u Cerkno dočekali su nas vatrogasci koji su pustili sirene da tule, ljudi uz cestu su nas bodrili i već sam bio spreman stisnuti uz brijeg. A kad tamo iza zavoja feed zona. A ništa, stajem, dajem momku prazan bidon i on u njega utoči 0.75 izotonika, a ja maznem jednu pločicu musli koja je bila ponuđena. Nakon tog zaustavljanja do minute krećem dalje. Bio je to 84. km i nikad dosad nisam bez stajanja vozio toliko u komadu. Prošao sam kroz neko suženje na ulici i iza njega se otvorila strma gradska ulica. Prebacio sam na mali ring i krenuo stiskat pedalu da ga riješim. Prolaznu točku u Cerknom sam prošao s 2h 25min kao 900. vozač.

Franja 6

Raspoloženi prije starta

Uspon je počeo bogovski, odmah 8-9%, što izaziva šok nakon 2h čiste jurnjave. Sat je rekao kako je 11:25, sunce je upeklo i znoj mi se prelio preko obrva u oči. Hlada skoro nigdje. Tabla uz cestu nas je obavijestila kako je pred nama 7km po 6.5%. Pomislio sam kako bi to super bilo riješiti do podneva. Skinuo sam naočale da proluftam lice i nastavio stiskati pedalu. Bilo je prvih 5-10 minuta teško, a onda sam se prebacio u mod paćenika i nastavio dalje. Pazio sam da herc ne zakucam jer je uspon na malo više od pola rute. Kada sam riješio pola uspona došli smo do sela Planina pri Cerkenem. Ljudi opet navijaju ali imaju i šlaufe s vodom! Mahnem jednom gospodinu i on me zalije onako dobrano, da se osvježim i dođem k sebi. Svaka čast onome tko se toga sjetio. Nastavljam tako osvježen dalje i negdje na 6. km uspona prestižem starijeg gospodina na prekrasnom Colnagu C62, s dizajnom cvijeća po sebi. Ako to nije bio najsexy bicikl Franje onda nije bilo ništa. Kažem mu „lijep bicikl“ a on me čudno gleda. Skužim da sam u Sloveniji pa mu kažem „krasno koleso“ i malo gestikuliram, a on se samo nasmije kroz znoj. Malo poslije toga bio sam na vrhu, u 11:58, bolje od očekivanja. Uspon sam riješio za 33 minute, kao 710. vozač.

Na vrhu uspona kaos, feed zona, stalo more biciklista. Meni jedan bidon na 1/3, drugi pun izotonika, imam još 4-5 čokoladica pa produžujem dalje. Krenuo je spust od dobrih pola sata di sam bio prvih 20tak minuta sam. Opet, dobra i zatvorena cesta, bez truna pijeska ili šodra omogućila je dobru zabavu i šibao sam kao vjetar. Negdje poslije polovice spusta me sustiže i prestiže grupa, koju potom sustižem i priključujem joj se. S tom ekipom ću voziti sljedećih sat vremena, tj. 40 km. Cijelo vrijeme sam se điberio na kraju pelotona, čuvajući se koliko je to moguće. Tada sam shvatio da postoji dobra mogućnost da riješim Franju za manje od 5.5 sati, koliko sam si postavio cilj.

Franja 7

Ajde više, kad će krenut

Na ulazu Škofju Loku stajala je tabla s upozorenjem na opasnu dionicu. Minutu kasnije sam vidio zašto je to opasna dionica. Ženska i tip se kvrcnuli u zavoju, udarili u rinzole, odbili se, sletjeli na ogradu, opet se odbili i pali na pločnik. Čulo se krckanje, bicikli su taj čas stradali. Sve se to odigralo 30m ispred mene, u zavoju u lijevo. Strašno, baš me taj sudar šokirao. Kako su nas cijelo vrijeme pratile ekipe na motorima vjerujem da im je pomoć brzo došla. Prošli smo Škofju Loku, prošli most preko Save i opet se našli u prostranoj Ljubljanskoj kotlini, nakon 3h vožnje po dolinama i brdima. Grupa je i dalje bila postojana, ali je imala druge članove. Došli su neki novi vozači, a drugi su otpali. Pratio sam neku dvojicu u crvenkastim dresovima s natpisom „Vampi tim“. Oni su mi bili orijentir sljedećih pola sata, do ulaza u Ljubljanju. Ciklokomp je sada pokazivao da smo na 125. km a vrijeme vožnje je bilo malo manje od 4h. Tad sam shvatio da ću uloviti ne 5.5h, nego 5h ako grupa ne popusti.

Na ovih zadnjih 30tak kilometara me počeo malo umor načinjati. Bilo mi je već dosta bicikla i vožnje, samo sam htio kroz cilj proći. Pocuclao sam dva gela s kofeinom da se razbudim i imali su efekta na noge, ali dojam monotonije u glavi je ostao. Ipak, suvereno smo jurili po blago valovitom terenu preko 30km/h, bez znakova posustajanja. Kada je Bryton okrenuo 140. km, vidio sam da ima još 40tak minuta do kraja. Samo sam se nadao da grupa neće popustiti.

Imao sam osjećaj da grupa popušta jer sam uskoro se našao u situaciji da okrenem pedalu, čekam i onda opet okrenem. Nisam imao dojam brzine, ali mi se to činilo sporim, prosječna kadenca je bila samo 77 umjesto 85, koliko je uobičajeno za mene. Ispred mene su bila tri klinca u BTC Ljubljanja dresovima i njih sam se držao kao pijan plota, jer sam shvatio da malci grizu i kako bi mogli biti odlični za pratiti ih do cilja. Na kraju smo ušli u Ljubljanu, na 152. km. Računao sam još max 6-7 minuta vožnje i vrijeme od 4h 50min, ali tih zadnjih 5 km je trajalo i trajalo. Prvo neka beskonačno ravna avenija, pa skreni lijevo, pa opet lijevo. U daljini neki neboder za koji misliš da je kraj cilja pa onda skreneš u smjeru koji uopće ne vodi k cilju, za poluditi. Koncentracija je popuštala i u jednom zavoju, opet ispred mene, ženska izlijeće s ceste i slijeće na pješačku stazu. Trenutak nepažnje. Pratim ove klince i konačno obavljamo skretanje u desno što nas stavlja u pravac ciljne ravnice. Dajem gasa, stišćem pedalu, brzina ode na preko 45km/h i prolazim kroz cilj s vremenom vožnje 4:48:31. Dva od tri klinca ostavljam iza sebe. Ako ikada ta dva mladića postanu slavni, uvijek ću se moći pohvaliti kako su bili moje mušterije.

Franja 8

Jedna za 768. mjesto u muškoj kategoriji.

Franje je na kraju nadmašila moja očekivanja. Potrudit ću se otići i sljedeće godine te od početka napasti ipak mrvicu jače, jer prateći prolazna vremena vidljivo je kako sam bio (previše) oprezan na početku. Nadam se kako će i ostatak ekipe pridružiti.