Nakon jurnjave prvi dan na red je došla najteža dionica. Ona je uključivala vožnju od Crikvenice preko prijevoja Banska vrata na 1075 mnv i spust prema Ogulinu, tj. Josipdolu, gdje nas je čekao smještaj.

Krenuli smo ujutro u pola 9, jer današnja dionica ima samo 90 km pa ne treba forsirati. Prvi par kilometara smo vozili do Crikvenice, gdje smo se u Lidlu opremili hranom i potrepštinama za ostatak dana, a onda smo stali na kratku kavu u centru. Negdje oko 9:30 smo konačno krenuli.

Vinodol, more, Krk, sexy bajk… fotka za 5!

Prvi dio vožnje vodio nas je do Vinodola, gdje smo se popeli prema Bribiru. Jako lijepo mjesto, fora mi je kako se vidi stara jezgra izdvojena na brdašcu. Cijeli Vinodol me se dojmio, čista je suprotnost priobalju jer je zelen, pun šume i nema gužve. Kako smo se penjali prema Brezama, tj. Banskim vratima, tako je pogled postajao ljepši. Na kraju smo se priključili cesti Novi Vinodolski – Jasenak i tu je krenuo pravi uspon.

Selo Ledenice a nama vruće.

Uspon nije nešto zahtjevan, nagiba je oko 5%, ali traje i traje a meni su se noge kiselile od jučer. No pedala se stiskala, druge opcije nije bilo. Ubrzo smo prešli iznad Ledenica, nastavili voziti a onda smo iza jednog zavoja izgubili pogled na more. I to je bilo, doviđenja primorje. Vegetacija se promijenila, više to nije bila niska makija i hrast crnika već na mahove gusta šuma bukve, te tu i tamo koji proplanak s livadom. Kada smo došli do Batera, na nekih 500 mnv, ugledali smo birtiju u koju smo jednostavno morali stati. Osvježili smo radlerima i nastavili nakon 20 minuta dalje, u brdo.

Nakon jedno 15tak minuta izbili smo na veliku zaravan, ogromnu livadu. Tu se odvajala cesta za Fužine, ali ona nas nije interesirala već smo nastavili prema Jasenku. Ispred nas se vidio gotovo pa zid planina prekriven gustom šumom. Nakon što smo proplanak ostavili iza sebe ušli smo u šumu. Bilo je prohladno, sunce se skrilo iza oblaka i vrijeme baš nije izgledalo obećavajuće. Uskoro smo došli do cca 800 mnv, u selo Breze. Tu smo stali kod Winetouovog šatora, pričekali da se svi okupimo i nastavili dalje.

Proplanak iznad Batera.

Poslije Breza ušli smo u šumu, ali jako gustu šumu. Cesta je postala loša, strmija a nama je padao moral jer smo se penjali već više od dva sata a usponu nema kraja. Gusta šuma onemogućila je pogled na krajolik pa nije bilo načina za pratiti napredak osim gledanjem u ciklokomp. Ipak, nakon jedno pola sata tog bauljanja konačno smo došli na vrh, prijevoj Banska vrata. E sad, piše kako je njegova visina 1085 m, negdje je na 1070 m, a prema kartama je na 1075 m. Uzet ću srednju vrijednost, od 1075 m kao referentnu. Stali smo na prijevoju, koji je bio u sred guste šume pa nije neki spektakl, kako bi nešto pojeli, popili i obukli se toplije. Slijedilo nam je gotovo 20 km spusta, a tmurni oblaci su skrili sunce i temperature su pale na oko 15°C. Uskoro su nas sustigli Dragec i Icko, dečki su bili 5 minuta iza nas jer im odgovara sporiji tempo, s pričom kako im je mladi medvjed pretrčao preko ceste. Oni se prepali njega, on njih a i nama ostalima nije bilo svejedno. Brzo smo se pripremili i krenuli dalje, na spust.

A taj spust je bio hladan, ni traga suncu, a temperature 13°C. Cesta čak i solidna. Brzo smo napredovali ali onda je došao manji hupserčić pa smo tu usporili. Osim na 6 bedaka, vidjelo smo 2 ili 3 biciklista iz suprotnog smjera i to je to. U svoj toj divljini naletimo na žensku s velikim rancem kako sama hoda u smjeru mora. Nije znala hrvatski jer je na naše pozdrave samo uzvratila smiješkom. Što ona radi tu, daleko od svega, gdje ima divljih zvjeri i možda nezgodnih ljudi, sama? Jel svjesna u što se upustila? Nismo vjerovali i krenuli smo dalje. Poslije hupserčića spust se nastavio, cesta je na jednom djelu bila bitno lošija ali barem je išla nizbrdo. Već se dva sata vozimo po divljini i nema nikog više, samo smreke, bukve, breze i opet smreke. Ne vidi se ni krajolik koliko je šuma gusta. Nikada nisam takvu divljinu doživio.

Dobra u Ogulinu.

Ipak, svemu dođe kraj pa i nedođijama. Nakon 20tak km spusta izbili smo na cestu od Jasenka prema Jezeranama. Konačno civilizacija! Nakon par km ulazimo u Jasenak, divim se prostranoj dolini, Bjelolasici, Samarskim stijenama… ma uistinu prekrasan krajolik. Stajemo u birtiju, srčemo kavu, sokove, pive, kako kome paše. Nakon tih pola sata rekuperacije krećemo dalje. Lovi nas par kapi kiše no brzo prestaje. Do Ogulina je samo 30 km, već smo svi poprilično načeti umorom i dosta nam je svega. Ipak, ta dionica prolazi dosta brzo i nakon sjajnog spusta iz Bjelskog, uz fantastičan Klek, stižemo do Ogulina. Tu stajemo na obilan ručak i na kraju ponovno sjedamo na bajkove i vozimo još 10tak kilometara do Josipdola, gdje nas je čekao smještaj. Konačno stižemo oko 17:30 u našu novu bazu.

Bili smo umorni, jako umorni nakon te vožnje ali isto tako smo se taj dan najviše nasmijali i družili.

Vožnja na Stravi.

(Visited 158 times, 1 visits today)