Ah ta Istra

Bicikliranje po Istri me počelo privlačiti još 2017. kada sam malo okusio asfalt na poluotoku. Iznenadila me ljepota krajolika i zanimljivi profili terena. Može se naći svega, od potpuno ravnih cesta do strmih uspona koji dižu puls u nebesa.

Gledano sa strane amaterske astronomije, u Istri se održava Messierov maraton. Natjecanje u traženju dobro nam znanih „M“ objekata na nebu. Prošle godine je odlazak na Messierov maraton urodio ćorkom. Vrijeme je bilo nikakvo pa smo se posvetili bauljanju po poluotoku. Nisam se nikada natjecao na maratonu, a stvarno se isplati okušati u njemu.

I tako je došao vikend maratona, prognoza se poklopila za uživanciju na asfaltu i na nebu. Prvo je trebalo doći do Istre i već su se tu nazirali obrisi kaosa koji me čekao. Prvo sam prilikom kretanja iz Zagreba ogrebao auto na parkingu dok sam kupio Veljca i Lovru. Ostavio sam broj na šoferšajbi, ali me nitko nije zvao. Kasnije, na putu do Istre, stali smo u Ravnoj Gori i protegnuli noge. Dok sam bacao smeće u koš, bacio sam i neke korisne stvari. Što je ta korisna stvar otkrili smo tek na Grobniku, kada sam shvatio da nemam karticu za ulazak na autocestu. Ništa, polukružni okret i natrag u Ravno Goru. Sva sreća, kartica je nađena u košu i nakon bonus 100 km i sat vremena vozikanja, bili smo opet na naplatnim u Rijeci. Ceh je bio standardnih 70 kn umjesto 480 kn, kolika je kazna za gubitak kartice.

Uskoro smo prošli Rijeku, osvježili se u Lidlu i nastavili kroz Učku. U Istru smo došli taman po zalasku sunca. Malo prije 19h došli smo do Višnjana, smjestili se u dormitoriju i krenuli na druženje u Rovinj. Dok sam istovariovao stvari iz auta shvatio sam kako nemam SPD cipele, tj. da sam ih u neorganiziranom kaosu zvanom „življenje“, zaboravio u Velikoj Gorici, koja je sada 250km udaljena!

Dok su dečki ispijali pivo u Rovinju, ja sam u glavi vrtio planove. Kako se dočepati cipela! Mogao bi Sašu zamoliti da Viktoriju (bolju polovicu) probudi u 7h ujutro. Mislim da bi me oboje kolektivno poslali u neka mjesta… Možda da u Rovinju kupim flat pedale? Da odem u Trst po cipele? Na kraju, dok je društvo ispijalo 3. ili 4. pivo, ja sam otkrio bike shop u Poreču. Sutra ujutro, čim protrljam oči, idem po pedale.

Nakon Rovinja otišli smo do Tićana. Bila je već ponoć, bilo je zima, Korado nije bio raspoložen… Malo smo popričali s Nenom i Mirom, prokomentirali brzinu okretanja kupole na Zvjezdarnici i krenuli natrag u Višnjan kako bi se naspavali.

Bicikliranje

Ujutro, čim sam se probudio, otišao sam u Poreč. U Konzumu sam zgrabio dvije štrudle i pričekao da se dućan (Bike Corner) otvorio. Kada se otvorio navalio sam kao Vandali u Rim. Rekoh kako trebam najjeftinije pedale da se mogu vozit i to su bile neke metalne od valjda pola kile za par. Ah… U razgovoru sa simpatičnim vlasnikom dućana saznao sam kako ima hrpu posla, ali nema ljudi za raditi pa se preko ljeta ubije. Isto tako je rekao kako shvaća da to nije posao za svakog. Nakon 20tak minuta druženja bicikl je bio u autu, a auto na putu za Višnjan. Sada je trebalo isplanirati rutu, ali da ipak budem fin i pristojan odlučio sam prvo s društvom popiti kavu. Sada je u Višnjanu već bio dobar kontigent ADI-ja, Luka, Iva, Mirko i novi članovi, Zoran i Dejan. Kavu smo popili u jednoj od one dvije birtije u Višnjanu.

Spremio sam se i napet kao puška krenuo u 11 na vožnju. Dan ugodan, temperature bliske 20°C, vjetar slab… ma dan za poželjeti. Krenuo sam prema Pazinu kroz sela Rapavel, Muntrilj i prema Tinjanu. Po putu pretičem dvojicu njemačkih biciklista, kasnije otkrivam da bi me komotno pojeli za doručak, ali su taj dan očito bili na vožnji iz gušta. Kod Tinjana skrećem za Pazin i otkrivam kako je onaj slabi vjetar ojačao. Puše od nekud iz smjera Učke. Bit će zanimljivo.


Prekrasni Draguć dominira nad okolnim terenom.

Do Pazina stižem za sat vremena, nekako mi se činilo da će biti više. Unatoč „ravnoj“ ruti skupio sam već 250tinjak metara uspona. Malo me to iznenadilo. Nakon pauze u Pazinu nastavljam prema Cerovlju. Sad kad sam sat vremena u sedlu mogu reći kako mi jako nedostaju SPD pedale. Imam osjećaj kao da ću odletjet s bicikla u nebesa, nema one upravljivosti niti prijenosa snage. K tome, sic mi je par mm previsoko, jer nema više debljine blokeja. Mogu cendrat ili mogu vozit, odlučujem se za ovo drugo. Ništa mi neće dan pokvariti, vap-šu-vari-vari… U Cerovlju skrećem prema Buzetu. Nakon 2-3 km ravnog kreće uspon koji mi se ne čini pretjerano zahtjevan. Negdje pri vrhu uspona ukazuje mi se prekrasan pogled na Draguć. Stajem, fotkam, divim se vidiku i nastavljam dalje. Na spustu prema Buzetu se krajcam s nekoliko biciklista. Pred sami Buzet me dočekao spust po cesti koja je valjda priređene za rally trku ili slično. Bankine su bile obojane, a po cesti nekakve oznake. Gušt je biti ponekad na „trkalištu“.

Poslije Buzeta sam nastavio po dolini Mirne. Onaj vjetar koji je puhao od nekud iz smjera Učke sada je puhao od mora prema Učkoj. Sve u svemu, ulovio me uskoj dolini koja je taj vjetar kanalizirala i usmjerila u moja nejaka prsa. Što drugo tada napraviti nego se pognuti i nastaviti polako okretati pedali. Nakon pola sata borbe s tom pošasti, došao sam do križanja gdje se odvaja cesta prema jezeru Butonigi. Slušajući Exploru razvio sam želju za vidjeti to jezero, kuriozitet u sred Istre. Dodatna motivacija je bila što sam već vidio Motovun na brdu, a ja tek na 68. km. Htio sam odraditi barem 100km, a direktna ruta do Višnjana bi rezultirala s cca 85 km. K tome, bilo je tek 14:25, a rekao sam ADI-jevcima da me nema do 16 h… Skrećem za Butonigu.


Ptica grabljivica napala je plijen niti par metara od mene.

Do jezera dolazim 10 min kasnije, penjem se uz branu i zaustavljam kako bi opalio fotku. Lijepo je, čiste vode i duboke plave boje, ali ništa posebno. Kad sam već tu i kako se ne volim vraćati istim putem kojim sam došao, odlučujem se popeti na Kašćergu. Što sam si propisao, da sam barem znao…

Očekivao sam brdo, ali ne tako strmo brdo. Uspon se brzo pretvorio u makljažu s dvoznamenkastim nagibom, a predah su nudile „ravnice“ s nagibom od 8-10%. Nakon borbe duge malo više od kilometra i pol, stao sam kako bih došao k sebi. Znoj izbija sa čela, kaplje po meni, naočalama, biciklu… jedva si čujem misli kako glasno dišem. Toliko truda a jezero se niti ne vidi dobro.
Nakon predaha od par minuta nastavljam dalje istim tempom. Recept je stari, uspon 10+ % i ne popušta. Konačno, nakon još 2 km došao sam do vrha glavnom dijela uspona. U 3.5 km sam se popeo 370 m.


Buzet dominira dolinom Mirne.

Bilo je još penjanja do Kašćerge. Kada sam konačno došao u to selo bio sam kvalitetno umoran pa sam odlučio da ništa od spuštanja prema Motovunu, već sam odlučio se vratiti ravnijom rutom vratiti u Višnjan. Skrenuo sam prema Trvižu, a plan je odande bio otići do Karojbe pa se tamo okrenuti na Višnjan. Do Trviža sam došao brzo i potom se nakon brdskih cesta uključio na poprilično ravnu cestu do Karojbe. Malo poslije Trviža krajolik je poprimio izgled južne Like, oko Udbine ili Krbave. Nekakva plitka dolina puna suhe trave s pokojim kržljavim grmom i ponikvom. Definitivno „najgrublji“ prizor u Istri koji sam vidio. Nakon par sela/zeselaka došao sam do Karojbe i na rotoru okrenuo za Višnjan. Tu sam popio i zadnji gutljaj vode koji sam imao u bidnu.

Bio sam već poprilično umoran, vjetar je dosađivao i gledao sam priliku za stati i predahnuti, ali kada sam vidio tablu „Poreč 21 km“ rekao sam da nema predaje. Poreč je 9 km od Višnjana pa ću tih 12 km izgurati kud puklo da puklo. Išao sam polako, maštajući o čaši vode i nakon pola 15tak minuta sam ugledao Zvjezdarnicu Tićan na obzoru. „Blizu sam, još 2-3km!“ – prošla mi je misao kroz glavu. Obavio sam uskoro križanje s nekom glavnom cestom i uskoro je uslijedio spust do Višnjana. Konačno sam do njega došao oko 16:30, nakon 103.5km. Istuširao sam se, smazao pizzu, popio kavu i sada je na red došla astronomija!

Astronomija

Kako se dan primicao kraju, tako se star Messierovog maratona približavao. Okupljanje je počelo malo iza 18h na livadi tik do Zvjezdarnice Tićan. Došao sam na livadu i mudro odabrao najistočniju poziciju kako bi mi pogled na zapadni horizont bio što čišći. Saša i Lovro bili su 20tak zapadnije od mene, dok se većina ostalih natjecatelja smjestila na zapadnoj strani livade. Uskoro mi se pojavio pomoćnik, Adrian, čiji teleskop ćemo koristiti večeras. Za maraton sam odabrao 150/750 Newton na AZ-4 montaži. I teleskop i montažu proizveo je SkyWatcher. Za okulare sam pripremio 17mm i 10.5mm Hyperion, koji će davati povećanje od 44x i 71x. Izlazna pupila se tako kretala u rasponu od 2 do 3.4mm, idealno za dobiti dobar kontrast, a opet svjetlu sliku.

Lovro i Saša su se opremili ozbiljnim promjerom, Celestronom C11 s 280mm aperture. Malo dalje su bili Zoran i Dejan sa 120/900 SkyWatcher ED refraktorom. Na zapadnoj strani livade bilo je još ADI-jevaca: Tanja, koja je unatoč sitnoj građi hrabro operirala 200/1000 Newtonom na EQ5 montaži, malo dalje se smjestio Luka sa 127mm Maksutovom. Na kraju, tu je bio i član AD Rijeka, Jorg, sa čudovišnim 25×150 Fujinon dvogledom. Fantastičan, ali rekao bih krivi instrument za maraton.

Početak maratona je bio malo problematičan. Očekivalo se kako će krenuti u 19:30, ali kako se bližilo to vrijeme postalo je jasno kako ništa od ranog starta. Dok smo čekali početak pokušali smo uloviti M77, 4° nad svijetlim zapadnim horizontom. Na tren, pri 100x, kao da sam uspio uočiti nešto na mjestu gdje bi trebala biti galaksija, ali nisam bio 100% da to moja želja za uočavanjem iste nije nadjačala stvarnost u okularu. Lovro i Saša su tvrdili da se galaksija vidi, ali nisam išao provjeriti. Ovako ostajem djelomično skeptičan prema toj detekciji, posebice s obzirom na slabiji kontrast Schmidt-Cassegrain teleskopa od Newtona. Došlo je 20h, a od početka maratona ništa. Na kraju smo čuli da će maraton krenuti u 20:30, što je izazvalo negodovanje prisutnih. Tad je već prekasno da bi se ulovili neki objekti. Sreća pa su se suci organizirali, meni je bio dodijeljen Ogren, i maraton je krenuo oko 20:10.

Prvi objekt koji sam išao loviti je M33. Iako sjajna galaksija, zbog niskog površinskog sjaja brzo će nestati u sumraku. Triput sam usmjeravao teleskop do M33, nigdje galaksije. Konačno, kada sam bio siguran da sam na pravoj lokaciji uočio sam slabu jezgru iste. Već sam bio spreman naći puno sjajniji čvor u jednom spiralnom kraku, NGC 604, i reći da je to dio galaksije i da sam time našao galaksiju. Na svu sreću, Ogren ima iskusno oko pa je bez problema uočio M33. Lagano drmuskanje teleskopa pomoglo je izdvojiti galaksiju od pozadine. Kada je već sudac bio tu, odmah smo nalupali M31, M32 i M110. Ova zadnja se malo teže vidjela, trebalo je malo skrenutog pogleda. Bilo je 20:15 a već sam imao četiri objekta. Južni horizont je bio kaotičan pa sam odmah riješio M79. Maleni kuglasti se lako vidio. Iz zeze smo okrenuli na M42 i M43,  bez problema smo ih detektirali. Okrenuo sam teleskop prema M52, sudac je potvrdio kako je viđen, a potom je uslijedio M103. Kada je već Ogren bio u blizini, riješili smo usput i M45. Bilo je tek 20:25, a 8 objekata smo riješili.

Maraton se nastavio u očekivanom tempu. Objekti su padali kao muhe. Povremeno su me ljudi došli obići da vide kako napredujem, a posebno Veljac, koji je stalno bio negdje u blizini. Kada sam našao M53, on se čudio kako mogu naći nešto gdje nema ni zvijezda. Negdje oko 21:50 na red je došlo jato galaksija u Djevici. Do tad sam imao 44 objekta na kontu i očekivao sam kako ću se pogubiti u moru galaksija. U jato sam ušao iz smjera M49 i potom jurnuo na M87 i središte jata, oko Markarianovog lanca. U okularima se znalo naći po 4-5 galaksija i pogled na te mutne fleke je probudio sjetu u meni. Jednostavno volim promatrati galaksije i prvom prilikom ću se obrušiti na središte jata Virgo sa Tristačem. Mic po mic smo redali galaksije, Ogrena je par puta trebalo uvjeravati kako smo uistinu pronašli traženu galaksiju. Možda sad ovo zvuči kritika, ali nije. Dapače, Ogren je bio više nego korektan jer me u par navrata podsjetio na neki od objekata prije zalaska. Da nije bilo njega možda bih i ja propustio M79, kao što su to Saša i Lovro uspjeli. Sve u svemu, Djevicu i njenih 16 galaksija riješili smo u 30 minuta. Potom sam se obrušio na kuglaste po Herkulu i nastavio s lovom. Negdje oko 23h odlučio sam otići na prvu pauzu od sat vremena. Mogli smo si to priuštiti jer na nebu nije bilo više M objekata za uloviti. Naš se konto popeo do 69.

Nakon pauze izašao sam u ponoć opet na teren. Borba je bila žestoka, čuo sam da je Jorg ulovio više objekata od mene pa sam u kratkom roku se obrušio na Zmijonosca i ukebao još 7 objekata. Potom, u 00:30, suci su nas potjerali (opet) na pauzu. U predavaonici su navedeni rezultati na „poluvremenu“. Imao sam 75 objekata (u biti 76, jer Ogren je zaboravio upisati M61), Jorg 70, Lovro i Saša su se držali na 62. Zoran i Dejan su imali oko 40 objekata, a Luka je bio dogurao do 34 objekta. Na kraju pauze smo uočili i sjajan meteor. Nisam ga vidio, već samo njegovo bljeskanje na kupoli teleskopa. Dvije minute smo čekali zvuk eksplozije, ali ništa od toga.
Maraton se nastavio u 01:30. Bio sam sada bitno nervozniji, umor se osjećao, ali trebalo je dovršiti posao. Krenuo sam polako, preselio teleskop na zapadni dio livade da bolje vidim istok, a onda sam čuo da je Jorg na 89 objekata. Kako?!? Stisnuo sam gas i sa 76 objekata sam do 2:45 sam došao na 97. Mrak je proparao vrisak Tanje, koja je neočekivano otkrila kako je već 3:30! Nije se mislila tako dugo zadržati na maratonu pa ju je pogled na sat šokirao, doduše, tome je kumovalo pomicanje na ljetno vrijeme. Svaka joj čast, onako sitna borila se sa teleskopom većim od sebe. Čak je stolčić morala koristiti da dođe do okulara. Malo iza toga zima je probila kroz cipele i pobjegao sam u zvjezdarnicu kako bi se ugrijao. Bilo je toplije od očekivanja cijelu večer, ali ipak nedovoljno da se ne promrznem. U zvjezdarnici je pak bilo bilo tako toplo da sam mogao komotno zaspati. Nakon rekuperacije izašao sam natrag na teren i navalio na preostalih 10 objekata.


Kako su padali messierovi objekti

Prvo sam krenuo s M7. Sat vremena ranije sam M6 prijavio kao M7, ali sada sam ispravo grešku i oba objekta su bila osigurana. Potom je pao M69, ekscentrični kuglasti skup na krajnjem jugu Zmijonosca. Objekt broj 100 bio je M15, a potom sam navalio na Strijelca. M54 i M70 su pali kao od šale. Tempo pronalazaka objekata je pao, umor se osjetio i bilo je već 3:50, tj. 4:50 nakon pomicanja sata. Na istoku se lagano počela osjećati zora. Teren su branili samo najhrabriji: Lovro, Saša, Zoran, Dejan i Jorg. Nakon muke u 4:07 uočavam M2, potom krećem na M72. Njega sam naciljao valjda 5x i nikako ga vidjeti, a Mjesec koji se ukazao na istoku nije pomagao. Konačno, skrenutim pogledom uočavam M72 i objašnjavam Ogrenu gdje se točno nalazi. Morali smo malo lupkati po teleskopu da bi ga uspjeli uočiti, ali bio je tu. Odmah smo riješili i M73 u blizini. Potom je na red došao M75 u Strijelcu, kojeg sam riješio u 4:17 (5:17). Sada je trebalo još uloviti M55.

Ako nisam proveo 10 minuta gledajući mjesto gdje je taj objekt, režite me gdje sam najdeblji. Gledam u okular, ništa! Ogren kaže da ga vidi, uvjerava mene da ga vidim, ali znam iz iskustva koliko je želja za vidjeti nešto jaka. Kako ne mogu garantirati da vidim objekt ne želim ga prijaviti. Iako sam pobjednik, a to se znalo kad sam M33 ulovio odmah na početku večeri, nisam želio izmišljati dodatne objekte. Nebo postaje sve svjetlije i u 4:30 maraton završava. Lovro i Saša se vesele, jer su došli do 104 objekta i tako preskočili Jorga sa 101 objektom. Toliko sam umoran da me zabolio opanak za M55 i samo sam želio u krevet. U njega sam legao tek oko 5:40 (6:40).

Nedjelja

Nakon nedovoljno sna otišli smo na kavu, obavili fotografiranje i krenuli na okupljanje u Borgonji, gdje će biti proglašenje pobjednika. Malo su me scimali pri proglašenju pobjednika, na inicijativu drugoplasiranih, ali neka im. Sljedeće godine kada se neću moći natjecati imat će priliku osvojiti prvo mjesto. Poslije ručka smo krenuli svatko na svoju stranu. Veljac i ja u Rovinj na kavu, ostatak ekipe do slapa Sopot pa na Učku. Ja sam na polasku iz Rovinja umislio da nisam uzeo GoPro kameru pa smo se još jednom vratili u Višnjan. Naravno, kameru sam našao u autu, cijelo vrijeme je bila na sigurnom. Konačno smo u kasno podne krenuli put Zagreba na zasluženi odmor i u nove radne pobjede.