Kako je prošao dan drugi naše vožnje.

Dan treći i četvrti proveli smo u autu vozikajući se okolo po Istri. Ceste su super i bilo je puno biciklista, u oba dana danas sam nekoliko pelotona od 10tak biciklista i svako malo vukove samotnjake. Nije ni čudo što je tako jer su ceste dobre, reljef je interesantan a mreža cesta dopušta kreiranje ruta koja može zadovoljiti svačije potrebe. Tu posebno mislim na dio Istre prema sjeveru i oko Pazina. Jedino nisam primijetio neku ljubav Istrijana prema „fureštima na bičikletu“, jer ih ometaju u domaćim sportovima presijecanju zavoja, ulasku u škarice i slično. Nakon dva dana liječenja dupeta i nogu, nadoknađivanja kalorija i fotkanja za instagram, u ponedjeljak smo krenuli natrag kući. Kako se prognoza pokvarila, odlučili smo otpedalirati do Rijeke i do Zagreba se vratiti vlakom. Dobar izbor jer danas web kamere pokazuju snijeg u Ravnoj Gori.

Dan peti: Žminj – Rijeka

Odlučili smo uloviti vlak u 13:30, a kako nas je čekalo 90 km vožnje s dosta uspona nismo htjeli riskirati pa smo krenuli 10 do 6 na put. Jutro je bilo hladnooooooooo! Temperatura se kretala oko 1-2°C, dovoljno da se smrzne čovjek. Ipak, sreća u nesreći je što smo morali neke uspone odmah u startu pregaziti pa smo se zagrijali na radnu temperaturu.

Noge su u početku bile trome ali su brzo ulovile tempo, dupenca su nas i dalje žuljala, ali ono žarenje s Cresa se nije javljalo. Kako bi razbili monotoniju krenuli smo od Žminja na Pićan i Potpićan pa preko njih do Plomina. Ujutro je još bio mrak, Mjesec je bio na zapadu u zadnjoj četvrti a na istoku je sjajila Venera. Sunce je bilo skriveno iza zida oblaka u smjeru Učke. Nekako smo odradili uspone koji su se izmjenjivali s kratkim spustevima. Teren je bio sličan Vukomeričkim, a izmjena šuma i livada je samo pojačavala taj dojam. Na kraju smo došli pred Pićan i krenuli u spust. Ono što mi je super na ovom putovanju je što je natovareni bajk izvanredno stabilan pri spustu. Dodatna tromost ulijeva povjerenje. Kada smo se spustili do Potpićana pojavilo se i sunce te nas je ugrijalo na 5-6°C. Tu smo počeli osjećati i slabu buricu.

Biciklom do mora

Uskoro je uslijedio uspončić ali ništa strašno, taman da nam podigne tjelesnu temperaturu kako bi lakše podnijeli vanjske temperature. Imao sam na sebi samo baselayer, kratke bibove i biciklističku jaknu te duge čarape i hlače za hodanje. Na rubu podnošljivog. Nakon 33 km smo došli do Vozilića i vidjeli tablu „Rijeka 51 km“. Nekako smo si u glavi zapisali kako nas čeka 100 km pa smo se iznenadili viđenim. Kako god, bili smo već na usponu iznad Plomina za koji smo se bojali da će biti strašan. Na kraju je ispao mačji kašalj, a tu lakoću penjanja smo pripisali tome što smo očvrsnuli proteklih dana. Na mahove nas je samo znala ošamariti bura pa smo se bojali kako će biti problema s njom, ali kada smo došli do vidikovca i hotela Flanona, tako je ona iz čeonog postala bočni vjetar. U hotelu smo stali na 15min i okrijepili se kavicom te guštali u fantastičnom pogledu.

Dalje je ruta bila po magistrali, imali smo tempo od ugodnih 25 km/h. Mjesta uz obalu su prekrasna i posebice me se dojmila Mošćenička Draga. S jedne strane more i sela, a s druge strane gole padine Učke. Sjajan kontrast. Malo gore, malo dolje, uz sve više temperature i slabiju buru došli smo do Opatije. Tu smo se s magistrale prebacili na cestu kroz Volovskog i za 20tak minuta smo bili u Rijeci na kolodvoru. Po putu smo se mimoišli s dosta biciklista, pola na cestovnjacima a pola na 29erima i mtb-ima. Došli smo na kolodvor oko 11h, iako smo očekivali dolazak oko 12:30. Meni je na kraju povratak do Rijeke bio antiklimaktičan, iako je frend rekao da je njemu baš takva vožnja za chillanje odličan završetak naše avanture. Na kraju smo kupili karte, otišli do Korza a višak vremena smo ubili uz ručak u nekom azijskom restaću. U 13:25 smo bili na vlaku za Zagreb. Oko 18:35 smo bili u Zagrebu i nakon toga sam odvozio još revijalnih 20km do svog malog sela.

Na kraju smo imali prekrasnu rutu, vrijeme i doživljaj. U 5 dana na putu i 3 dana vožnje pregazili smo 415 km uz gotovo 5000 m visinske razlike. Nismo imali nikakve tehničke probleme, bicikli su nas slušali i jedini bed je smrvljena kamera. A ja se sada bacam planirati neku novu rutu i istraživati koji sic je najbolji za mene
Najbolje je što sam sada pomaknuo svoje granice i to otvara mnoge nove mogućnosti za duže rute i pothvate.