Ovo je dio višednevne avanture pa skvakako pročitajte drugi dio i treći dio.

I tako, sredinom travnja sam si ispunio dugo željenu želju – otputovati biciklom na more.

S Lucijanom sam prošle godine počeo kontemplirati o toj ideji, poučen lijepim iskustvima prijatelja i poznanika. Ali mislio sam si da će to ostati još jedan od onih planova koji se ne ispune. Sva sreća, frend je ozbiljniji od mene pa me piknuo početkom godine s pitanjem „jel idemo?“ i da bih sačuvao čast rekao sam „pa naravno!“. Nakon toga je sljedilo planiranje, gledanje ruta, visinskih ruta, mjerkanje vlastite kondicije i ostalih preispitivanja. Na kraju je to rezultiralo lagano panikom da bih tjedan dana prije puta postao pozitivno nabrijan i to s pravom.

Odluka je pala da krenemo 13.4. i na raspolaganju smo imali tjedan dana. Prošle godine je idejni plan bio zaletiti se do Pule i natrag, a onda smo mislili do Pule pa natrag preko Slovenije. Kako bi ograničili troškove i ostali u domeni realnog, na kraju smo odlučili držati se Kvarnera i Istre. Uzeo sam tjedan dana godišnjeg i mogli smo krenuti na put.

Prvi dan: Od Velike Gorice (Zagreba) do Jadranova

Krenuo sam u 5:45 na mjesto randevua, Odru, odakle smo trebali krenuti prema moru. Bajk je natovaren vagnuo oko 20tak kilograma bez vode, s vodom oko 22 kg. Nosilo se samo nužno, ali kako je travanj promjenjiv i prognoza nije bila stabilna, morali smo nositi više setova odjeće i to je povećalo masu. Ali na kraju se pokazalo kako ipak nisam pretjerao, jer osim alata i zračnica, sve sam trebao u jednom trenu i ništa mi nije nedostajalo.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Jutro je bilo tmurno i hladno, Bryton je na ekranu ispisivao 6-7°C i vrijeme je izgledalo kao da će krenuti kišiti svaki čas. Sreli smo se s u 6:15 i krenuli prema Pisarovini, odakle smo trebali ići na Karlovac i dalje put mora. Spust u Vukomeričke doline rezultirao je ulijetanjem u hladni zrak koji se nakupio u njima i nije ma bilo ugodno. Za čas smo prošli Pisarovinu i već oko 10 ujutro smo bili pred Karlovcem sa 70 km u nogama. Tek je tada temperatura narasla na nešto ugodnijih 9°C. Cesta od Pisarovine do Karlovca je meni dosadna, ravna, asfalt je tako tako i nema se baš nešto za vidjeti.

Avantura počinje

U Karlovcu smo pojeli bureke i popili kave te krenuli prema staroj cesti za Rijeku. U trenu se razvedrilo, pojavilo sunce i za čas je bilo ugrijalo na 18°C pa smo se na izlasku iz Karlovca presvukli u primjerenu odjeću. Nastavili smo prema Vrbovskom, gdje smo odlučili napraviti pauzu za ručak. Priroda i teren prekrasni, cesta dobre, vrlo dobre ili odlične kvalitete a nakon što smo prošli Dugu Resu promet je bio minimalan. Sunce nas je grijalo i temperature su bile oko 22-25°C. Bili smo odlično raspoloženi i do 13h smo bili u Severinu na Kupi. Tamo smo maznuli čokoladice i krenuli na prvi ozbiljan uspon, prema Vrbovskom. Potom smo se spustili do kanjona Kamačnik na ručak, koji je bio tako-tako ali je ambijent nadoknadio nedostatke ugostiteljskog objekta. U 6h vožnje smo pregazili 125 km i bili smo odlično raspoloženi. Odlučili smo krenuti na Ravnu Goru.

Poslije Vrbovskog slijedi brutalan uspon, u prosjeku 6%, ali prvi kilometar je bio posebno naporan s nagibom od 8%. Ne znam zašto sam izabrao tu rutu, ali ako tražite nekoga da vam složi laku rutu ja sam kriva osoba za to. Drugi puta neću kemijati i samo ću pratiti magistralu preko Moravica. Sljedećih 14 km prelazili smo dva sata i napatili smo se kao magarad. To nas je jako utuklo, jer nakon odličnih 120 km ovo je bio poražavajuć rezultat. Nekako sam se oporavio do Delnica i skretanja za Fužine, ali Lucijan je baš potonuo. Ali što sad, tako smo bili blizu mora da odustajanje nije bilo opcija. Utjeha je bila prekrasan krajolik Gorskog Kotara.

Dokopali smo se Fužina, imali smo već 165 km u nogama i 9h smo bili u sicu. Trebalo je odraditi još zadnji uspon prema Zlobinu i nakon toga je išao spust prema moru. Same Fužine su zaribane, čovjek se spusti u njih po nagibu od 15% i onda vraća izgubljenu visinsku razliku na usponu od 10%. Nekako sam se držao ali frendu sam u licu vidio da mu je već bilo dosta svega. Noge su nas koliko toliko slušale, ali najveći problem su bili sicevi, koji su postali objekt za mučenje a ne za sjedenje. Uz bol i nelagodu teško je ostati dobro raspoložen.

Zaslužen spust

Pa ipak, pomalo jadni i umorni došli smo do vrha zadnjeg uspona, na 905 m visoki prijevoj. Već je bilo 19:30h, 180 i neki kilometar u nogama. Obukli smo se toplije, namontirali lampice i jurnuli niz brijeg. Sam spust je prvih par kilometara pun teasera, vide se vrhovi otoka u daljini ali nigdje more. Tako bude sve dok se ne prođe Zlobin i onda malo poslije njega krene pucati pogled na Bakarski zaljev i Kraljevicu. Kako je to krasan prizor bio, stali smo, pofotkali se i skakali od sreće. Nakon uživanja u uspjehu krenuli smo dalje nizbrdo i nekih 45 minuta kasnije smo ušli u Jadranovo. Već pola sata kasnije tovili smo se pizzom i pivom u lokalnoj gostioni.

Umorni ali i oduševljeni pothvatom otišli smo spavati jer nas je sutra čekao drugi dan i 120 km vožnje. Iznimno sam sretan postignutim, očekivao sam kako ćemo doći do Jadranova oko 21h ali smo došli prije roka i na kraju u boljem stanju od očekivanog.

(Visited 515 times, 1 visits today)