Zaključak na početku: Stvarno sam majstor za biranje ruta.

Kako je prošao dan prvi pročitajte ovdje.

Originalno smo mislili preko Rijeke i Opatija odraditi turu od Jadranova do Žminja, ali kako smo vidjeli da se kvari prognoza odlučili smo rutu koja nam je prvotno bila namijenjena za predzadnji dan vožnje odvoziti danas.

Drugi dan: Jadranovo – Krk – Cres – Žminj

Drugi dan smo krenuli u 10 ujutro, nakon obilnog doručka i kvalitetnog sna. Čim smo sjeli na bicikle osjetili smo problem koji će meni taj dan najviše pokvariti doživljaj – žarenje zadnjice. Ali nakon početnog žarenja, „vatra“ se smirila i krenuli smo na Krčki most.
Kada smo došli do Krčkog mosta gospodin s naplatne kućice nas je uputio đabaleska na pola metra široki pojas između ograde mosta i zaštitne ograde ceste. Vozili smo tuda sve do otočića Sv. Marko, gdje smo rekli „fuck this shit“ i spustili se na cestu. Kvaliteta podloge je loša, a prolaz preuzak pa smo stalno balansirali s bisagama da ne zapnemo od ograde. K tome, voziti bicikl uz 80cm visoku ogradu, koja te čuva od 40m pada do mora izazivalo je lagani vertigo u našim glavama.

Kada smo se spustili na cestu odmah smo ubrzali i jurnuli prema Krku. Ali, možda 50 m od kraja mosta puca mi nosač kamerice, SJCAM5000, i pada na cestu. Stajem naglo, okrećem se i vidim šleper na polovici mosta kako juri. Imao sam 20 sekundi da je podignem s ceste, ali zapinje mi žniranac za pedalu i dok sam se otpetljao šleper je bio preblizu. Mogao sam se samo nadati da je neće smrskati.
Prvi par kotača je prošao, drugi par kotača, treći par kotača i kada sam se ponadao da ću se skrumpati, kotači od prikolice (cisterne) punom silom su naletjeli na kameru i pretvorili je u prašinu, dijelove smo pronalazili 50m uokolo. Nakon toga se pojavilo još par auta koji su se pobrinuli da posao bude temeljit. Nisam uspio naći SD karticu da barem fotke i snimke spasim. Pokupio sam dijelove kamere, nasmijali smo se gotovo filmskoj situaciji i krenuli dalje, nema se smisla sikirati.

Krk je pak zariban otok, malo gore, malo dole, dosta prometa, znatno više nego na magistrali dan prije. Usponi su nas dosta odmarali ali morali smo uloviti trajekt u 13:30 za Cres. Nije bilo problem napraviti tih 37 km od Jadranova do njega, ali nikako da nas noge počnu slušati a i krajolik je bio depresivan. Kilometri jednolike makije i niske šume, osim brda gore dole nemaš osjećaj da napreduješ. Kada smo došli do skretanja za Malinsku, gdje smo imali u planu popiti uz more, zaključili smo da je bolje nastaviti do Valbiske nego se spuštati i raditi dodatnu visinsku razliku. Mudra odluka.

Do Valbiske smo došli oko 12:15, sjeli u prepun kafić i smazali tiramisu uz kavu. Potom smo se ukrcali na trajekt i u 14h smo bili na Cresu.
Ovdje kreće avantura. Uspon Merag pa do vrha, gdje je glavna prometnica, nije nešto što bih odradio olako sa speckom a kamoli na 20kg+ biciklu. Čim se krene dočeka vas tabla „10%“, prebacio sam na omjer 32:28 i polagano vrtio, 7 km/h. Nema se smisla forsirati. Parsto metara kasnije se izravnalo na 9%, a iza jednog zavoja je bilo samo 8%. I tako smo išli gore, diveći se brojevima 7-8-9-10% i pogledu koji je sa svakim okretom pedale postajao sve bolje. Nakon 1.5kg i na 140 m visine cesta se malo ravna i spušta, što nam je dalo prilike za potrebni predah, a nakon toga je opet krenula uzbrdo. Pri tom kratkom spustu primijetili smo pojavu koja se kasnije pokazala uobičajenom za Cres – ovce su nam iskakale i pretrčavale cestu. Uskoro je opet došla uzbrdica s brojevima 7-8-9% i sljedeća 3.5 km napravili smo novih 240 m uspona. Pitao sam se tada u kakvom sam stanju uma bio pri planiranju rute. Na svu sreću vrijeme je bilo skoro pa idealno, temperature oko 25°C, sunčano ali uz tanku naoblaku pa nije žarilo. Prometa nije bilo sve dok sljedeći trajekt nije došao.

Biciklom do mora

Nakon uspona iz Meraga i kratkog spusta imao sam trenutak nesuvislosti pa sam umjesto skrolanja po ekranima Brytona stisnuo završetak snimanja. Na svu sreću to sam odmah otkrio pa sam krenuo s novim snimanjem. Vožnja po glavnoj cesti je bila puno ugodnija, imali smo stalno prekrasan pogled što je bilo motivirajuće a kvaliteta ceste je bila vrhunska. O usponima ne treba pričati, ali znali smo da moramo sa 170 m se dići na 450 m, tako da nema labavo. Ipak, pogled na Krk i Kvarner je bio krasan. Tu i tamo su nas zabavljale preplašene ovce koje su pretrčavale cestu. Bilo je i janjadi, baš onakve kakvu Pero voli. Mir su nam kvarili tu i tamo pojedini nasumični auti svakih 5-10 minuta. Vrijeme i dalje idealno a i noge su bile u boljem stanju. Tek se na vrhu ceste, 10tak kilometara od Porozine, dotad krasna cesta suzila ali i dalje je bila korektna. Spust do Porozine je bio prava uživancija, a tamo smo čekajući trajekt sat vremena do 18:00h popili poslovično nekvalitetne kave iz trajektnih pristaništa i pojeli premale pizze po prevelikoj cijeni.

Kada smo prešli do Brestove čekao nas je još jedan nimalo ugodan uspon. 3km po 8-10%, stalno smo se vrtili oko dvoznamenkastih brojeva na tim tablama. Pred kraj, zadnji 200m, je bilo čak 14% ali kako je cesta bila prazna vozio sam cik-cak da si olakšam. Ovaj uspon nas je pošteno načeo, 3 km za 240 m visine, ali nekako smo se pribrali na magistrali pa smo čak i lijepi tempo ulovili, od 25-30 km/h. Nakon toga je uslijedio krasan spust do Plomina i dalje smo krenuli za Labin. Tu nas je dočekao dug, blagi i deprimirajući uspon. Stalno je bilo 3-4% a cesta ravna kao po špagi tako da čovjek može vidjeti da je uspon beskonačan. Ona vatra na sicu je sada postala gotovo neizdrživa i razmišljanje o njoj me samo demotiviralo, ali frend je skužio da sam potonuo pa je izletio pred mene kako bi ubrzali tempo i krenuli dalje. Stali smo na benzinskoj u Labinu, popili izotonike i smazali preostale čokoladice. Čekao nas je spust do Raše pa još jedan grdi uspon na Barban. Kombinacija okrijepe i spusta su me resetirali i osim žarenja dupeta ponovno sam bio onaj stari. Inače, već je bilo 20h i spustio se mrak pa smo morali voziti sa svjetlima. Od planiranog dolaska do Žminja u 21h ništa.

Spust u Rašu je bio kao skok u frižider, hladni zrak se nakupio u dolini, a mrak, uska dolina i nepoznat teren su mi dali filing da vozim po tunelu. Na svu sreću promet se smirio pa smo mogli u miru doći do zadnjeg uspona. Njega sam odradio bez problema, iako me frend plašio da je brutalan. Ne znam što se dogodilo, možda neki oblik labuđeg pijeva, ali gotovo da sam morao voziti pod ručnom da ga ne ostavim previše iza sebe. I tako smo se u 5 km popeli novih 220 m i došli do Barbana. Ona mizerija koja je mene dotukla pred Labinom je sada prešla na frenda i vidjelo se na njemu da mu je dosta svega. Na svu sreću, do Žminja je ostalo jako malo, tj. do cilja smo imali 10km. Nekako smo ih po mraku odvozili, nesvjesni gdje je uspon, gdje je spust. Samo pusta cesta, mala sela s po 2-3 kuće i šume između njih. U 21:40 nakon 118 km bili smo na cilju.

Iznenadio sam samog sebe, 300 km u dva dana i 4000+ visinske na natovarenom bajku. Bit će nešto od mene