Za vidjeti kako sam se vratio doma kliknite na ovaj redak teksta.

Krajem prošle godine smo saznali kako idemo u Dolomite na Maratonu. Od tog trena u mojoj glavi se nešto prebrikalo, počeo sam više trenirati nego “voziti iz gušta”. Ne kažem da mi je trening dosadan, dapače, iznimno me motivira vidjeti napredak u odnosu na prošlu godinu, ali nema onih bezbrižnjih vožnji gdje se išlo nešto vidjeti i doživjeti. Zbog mojih obaveza teško mi se bilo uskladiti sa Sašom i Josipom, a onda kada se moje vrijeme oslobodilo, došli su Josipovi problemi s koljenom i Sašin nedostatak vremena. Kako ne bi sve ostalo na trenkanju, odlučio sam skoknuti do Lopara na Rabu biciklom, gdje imam osiguran smještaj jer mi je mama sezonac.

Pripreme za put su me uzbudile više nego Maratona. Stvarno je lijep osjećaj kada se voziš satima i onda sa vrha nekog brda ugledaš more. Kupanje i plivanje su mi tako, bezveze, ali prizor te plave površine je uvijek očaravajući i cijeloj muci pedaliranja da svrhu. Ideja je na put krenuti u petak, jedan dan odmora pa u nedjelju natrag. Tad mi je palo na pamet da je kraj tjedna u kojem su svi spajali pa bi moglo biti gužvovito na cestama. U tom slučaju se bolje odmoriti dan više pa u ponedjeljak kući. Do Raba sam odlučio putovati klasičnom rutom: Velika Gorica – Pisarovina – Karlovac – Josipdol – Senj – Stinica – Rab (Lopar). Ruta je duga 240 km i prema vožnjama drugih, ima oko 2300 m uspona. Najveći problem na putu bit će žega lipanjskog sunca te je trebalo rano krenuti kako bi se izlaganje zvizdanu svelo na najmanju mjeru.

Došao je konačno petak 28. lipnja. Ustao sam se u 3:45, srknuo kavu, smazao zobene, pozdravio zaručnicu i bez puno filozofije sjeo na bajk u 4:30. U Velikoj Gorici bilo je ugodno, malo sparno jutro, ali već nakon 15 km uletio sam u područje gdje je kroz noć prošao pljusak pa su temperature pale s 20tak Celzijevih na iznenađujućih 13-17°C, kako u kojoj dolini. Ne mogu se požaliti, taj raspon od temperatura od 15 do 20°C mi je najugodniji za gazit pedale. Krenuo sam po mraku, ali već na 20. km se sunce probilo i počelo osvjetljavati krajolik. Stvarno lijep izlazak bio, što zbog čupavih oblaka, što zbog izmaglice iznad šume. Dobro sam napredovao, pazio sam da se ne zakucavam u crveno i već nakon 1h i 10 min bio sam u Pisarovini, na 32. km. Tu kreće “psihijatrija”, tj. beskonačno dosadna cesta do Karlovca u dužini od 30tak kilometara. Tempo sam malo ubrzao pa sam taj nemili komad ceste odvozio za 50tak minuta. Stvarno Ultimate nagrađuje svaki okret pedale i teško je biti spor na takvom bajku.

Zore su prekrasne, ako ti se da ustati

Zore su prekrasne, ako ti se da ustati

Očekivao sam da kako ću u Karlovac doći oko 6:45, a ja stigao u 6:30. Na ulazu, prilikom starta s križanja, ulovio me grč u desnoj nozi pa odmaram na minutu. Krećem dalje prema centru grada i tu se događa pizdarija. Od lišća, svjetla i sjena na cesti ne uočavam kamen. Pokupim ga i on se na neku foru zaglavi između kotača i rame, potom odskoči, opet udari, prođe kroz kotač i udari na suprotnu stranu chainstaya. Ne znam kako je to moguće da jedan kamen ima takvu putanju, ali na 3 mjesta je prekrasna crvena boja skinuta do “temelja”. Silazim s bajka, gledam i suze mi naviru na oči. Bajk koji nemam ni puna dva mjeseca je tako iskasapljen. Na svu sreću, oštećenja su samo kozmetička pa nastavljam dalje. Misli o oštećenjima na bajku me preokupiraju pa grad prolazim kao u snu i oko 7:10 sam već skrenuo prema Dugoj Resi. Tu pauziram, tamanim čokoladicu i gibam dalje. Temperature su već prebacile preko 20, a zbog izmaglice je bilo sparno.

Dionica Duga Resa – Josipdol prolazi brzo. Hupserasta je, u maniri dionice Buna – Pokupsko u Vukomeričkim goricama. Ne trudim se oboriti brzinske rekorde, jer nisam još ni polovicu riješio, a i ta polovica je ravniji i lakši dio puta. Dolazim do Josipdola u 8:30 i radim kratku pauzu kako bi srknuo kavu i napunio bidone. Usput tamanim cca 100 g kikirikija jer je pun energije i soli, da nadoknadim ono što sam izgubio ili ću izgubit. Poslije Josipdola krećem prema Senju, tabla kaže još 63 km, a ja sam na 113. km tako da brojevi odgovaraju. Nikad nisam ovom cestom prošao na bajku i tu kreće neistražena zemlja za mene. Znam da se moram s cca 300 m visine, gdje je Josipdol, popeti na 888 m visok prijevoj na Maloj Kapeli. Usput srećem neke motoriste Slovence, koji tjeraju mladu srnu s ceste u šumu. Jadna živina se stisla između ceste i usjeka u stijeni, isprepadana prometom. Malo dalje prolazim ispod autoceste i tu kreće uspon na Kapelu. Cesta je odlična, nije zahtjevna profilom, ali nema baš hlada. Temperature su prebacile već 25°C, ali na sreću puše vjetrić koji fino rashlađuje. Poslije sela Modruš počinje pustoš i svakako bih preporučio da se ne ide na Kapelu bez punih zaliha vode i hrane. Dotad lagan uspon prilaskom vrhu postaje strmiji te zadnjih 1.5-2km imaju nagib 7%. Penjem se polako, prebacujem u 36:27 i vrtim to bez ikakvog ostajanja bez daha ili zakucavanja. Konačno, iza zavoja iskače tabla “Dobrodošli u Ličko-senjsku županiju”, a malo poslije toga i žuta tabla “Kapela 888 m”. Zaustavljam se kraj table, obavljam fotosešn i pritom s druge strane ceste vidim par na do vrha natovarenim biciklima kako prilazi. Pozdravljam ih, kažu kako kampiraju, a u subotu su krenuli iz Splita. Fino. Govorim im kako nemaju više briga jer “It’s all downhill from here”.

Gazdarica kafića nije bila sretna što bajk guram u njeno cvijeće

“It’s all downhill from here”

Krećem se spuštat prema Jezeranama, cesta je super i brzo razvijam veliku brzinu, ali kada izlazim na brisani dio vjetar počinje smetati i udarati bočno pa usporavam. Boris je nedavno prosuo zube po asfaltu i zbog toga sam dodatno oprezan. Uskoro sam u Jezeranama, obavljam fotografiranje na mostu i nastavljam dalje. Na ulazu u selo lokalni alkos maše nunčakama, ali naravno, kako je to interesantan trneutak GoPro je ugašen. Jbga, idemo dalje. A malo dalje neki pes me snimio i krenuo za mnom, mogao me pratiti, ali ta 3-4 metra nije mogao spojiti. Meni se nije sikiralo pa sam nastavio istim tempom kad sam vidio da mi ne može ništa što je rezultiralo time da me frajer pratio valjda 300 m, dok nije zakuhao, stao i isplazio jezik. Po izlasku iz Jezerana idu neka brda pa spust u Križpolje, potom opet neka brda i eto me u Brinju. Krajolik je prekrasan, da mogu raditi od doma i bit za to dobro plaćen, pobjegao bih na ovakvo nekakvo mjesto i uživao u miru. Imao bi gdje voziti bicikl, a vjerujem da je mrakača za teleskop i više nego solidna. Poslije Brinja opet uspon i potom tabla od Žute Lokve. Kilometar ili dva kasnije dolazi spoj sa autocestom, a parsto metara dalje je restoran “Gacka Dolina”. Stajem na kavu i palačinke, jer ovo je valjda zadnje mjesto prije Lopara di ću moći guštati. Sunce je već jako, 28°C i bez oblačka na nebu. Vjetar još uvijek rashlađuje.

Jezerane bez jezera

Nakon okrijepe krećem dalje. Vjetar sada zavija i na mahove smeta. U Melnicama se kratko zaustavljam na piš pauzu, neplaniranu, i potom nastavljam do Vratnika. Uspon od Žute Lokve do Vratnika je onako, ništa posebno, samo zvuči opasno i na prijevoj stižem u 12h. Na Vratniku se zaustavljam, fotkam more koji prvi put danas vidim i gledam buru kako puše. Nije bila jaka, kamperi i motociklisti su mogli prolaziti, ali meni je izgledala ozbiljno. Bit će na spustu interesantno. I stvarno je bilo. Gdje je bura puhnula u leđa išao sam 60 za čas, a di je u prsa morao sam pedale okretati. Bojao sam se gužve i nervoznih vozača iza sebe, ali bilo je prometa samo u suprotnom smjeru, prema gore. Na par mjesta me bura tako ošamarila da me skoro u drugu traku preselila. Drago mi je da nemam neke dublje kotače jer bi bilo veselo. Kako sam se spuštao, tako sam osjetio rast temperature, gore je bila 27°C, a na ulasku u Senj 32°C. Kao da me netko u peć bacio.

Hrana pravih sportaša

Skrećem na zaobilaznicu, prolazim kraj Nehaja i na benzinskoj dopunjavam vodu, tamanim čoksu i idem dalje. Vjetar je neugodan, puše po magistrali i na jednom mjestu me tako opalio da sam stao kako bih se pribrao. Prolazim oprezno kilometre, srčem vodu nemilice, a temperatura raste na blizu 36°. Kod Svetog Jurja kreće uspon, s razine mora na 360 m visine. Vjetar, beskonačno jako sunce i visoke temperature me ubijaju. Prži sa svih strana, s neba, sa asfalta i sa kamena okolo pa u par navrata se zaustavljam da dođem k sebi. Kad i stanem ne odmaram dugo jer nema hlada di bi se skrio od jara pećnice u kojoj sam se našao. U jednom trenu mi je došlo da zaplačem o muke. Na svu sreću, promet je bio pristojan i nije bilo nekog incidenta, nezgodnih zaobilaženja ili nervoze od strane vozača. To me uistinu ugodno iznenadilo, a prije polaska na put mi se činilo kao najveća briga.
Konačno, kod Ažić Lokve dovršavam uspon i tu kreće lagani spust. Odmah sam živnuo i cajger s kilometrima se počeo okretati na Garminu. 208, 209, 210… na 219 sam u Stinici, gdje me čeka trajekt za Rab. Od 38 km od Senja do Stinice, ovih prvih 20 km sam vozio preko sat vremena, a potom na spustu tempo je ipak porastao. Uskoro uočavam spasonosnu tablu “Jablanac/Stinica”, skrećem i obrušavam se s magistrale ravno do mora. Kupujem kartu, cuclam Colu, pijem vodu i ukrcavam se na trajekt. U 14:45 sam na Rabu s 220 km iza sebe.

Eto plavog mora s Vratnika

Uspon od Mišnjaka je odvratan, ne jer je težak, već jer nema ni trunka hlada. Penjem se nekako, ali poslije pauze od 20tak minuta u luci i na trajektu, noge su žele. Kolaps uma i tijela. Ipak, sad sam 20 km od cilja i nema predaje. Hupser po hupser, patim se na vrućini i vrtim. Temperature su 33-36°C, kako gdje sunce lupi u mene. Idem tako sporo da me sve sram. Nekako dolazim do Banjola i skrećem prema Loparu. Tu kreće lagani uspon prije Mundanija kojeg inače odvozim žmirećki, ali sa strane uočavam hladovinu i zaustavljam se na pauzu od par minuta. Pijem vodu, ali toliko je topla da nema efekta. Nastavljam, uskoro dolazim do vrha i spuštam se prema Supetarskoj Dragi. Spust podiže tempo i kilometri se vrte, 232, 233… na izlasku iz Supetarske Drage zadnje brdo, 45 m uspona do “Zlatnog zalaska”. Vrtim, odvozit ću ga kud puklo da puklo. Sunce tuče s neba, odbija se od stijena, popodnevna žega u 15:30, nema goreg. Garmin pokazuje 39°C, ali valjda je i njega sunce opalilo. Na 70% uspona grč! Prvo desna pa lijeva, ne ide, moram sići s bicikla. Protežem se, sjedam na bajk, prvi okret pedale i opet bolni grčevi. Opet silazim, guram bicikl 10-20 m i to pomaže. Sjedam na bajk i zadnjih 100 m uzbrdice rješavam te tu kreće spust u Lopar. Na spustu mi popušta koncentracija i umalo upadam u kanalicu uz cestu i udaram u rubnjak. Viknuo sam na samog sebe da se priberem. Vjetar tuče direktno u prsa tako da cijela ta nizbrdica prolazi sporo, traljavo. Na ravnici kod Konzuma od vjetra jedva se krećem, ali nekako dolazim do rotora i okrećem prema trajektu. Kilometar kasnije eto me pred apartamnom, gdje me dočekala mama. Kad me vidjela ubijenog ponudila je sve bombone iz ljekarne koje je imala. Na svu sreću, nakon tuša sam došao k sebi i samo me u par navrata malo grč krenuo loviti. Nije bilo mučnine ili sličnih simptoma koji bi odavali sunčanicu. Na kraju 242 km s prosjekom od 26.4 km/h. Šteta, jer sam do Senja došao s 28 km/h, da nije bilo te ubijačine poslije moglo je biti puno bolje vrijeme.

Za povratak u ponedjeljak sam imao razne avanturističke planove, riješit Velebit preko Baških Oštarija pa na Gospić i Korenicu. Poučen negativnim iskustvima s jakim suncem i najavom toplinskog vala, odlučio sam da ću ići na Krk pa doma kroz Gorski Kotar. Sve bitne uspone ću tako riješiti dok je jutro i nije vrućina, a po putu će biti puno više hladovine.