Biciklom sa mora: Rab – Velika Gorica
Nakon prženja u petak odlučio sam doma ići drugom rutu. Originalna ideja je bila vratiti se preko Mišnjaka na kopno, popeti se na Baške Oštarije, izgubiti se potom u Lici i doći do Korenice pa po D1 doma. Lekcije od petka dobro sam zapamtio pa sam se odlučio biti manje ambiciozan. Umjesto nekih 320 km avanturizma po Lici bolje ići direktno doma, da se ne iskasapim prije Maratone. Modificirana ruta je uključivala trajekt Lopar-Valbiska. Iz Valbiske bi preko Krkčkog mosta izbio u Kraljevicu, dalje na Hreljin, Zlobin, Fužine, Delnice pa dalje po staroj cesti najkraćim putem doma. Ruta nudi puno više hladovine od golih padina Velebita, a kako su za ponedjeljak najavljivali visoke temperature, svaki centimetar hlada će biti bitan. Razmišljao sam još da od Hreljina odem na Gornje Jelenje, uspon je 1-2 km duži i lakši od ovog preko Zlobina, ali rekao sam da treba testirati noge pa sam se odlučio za kraću i strmiju varijantu.
Buđenje u 5h, brzi doručak, spremanje, pozdravljam mamu i u 5:50 se ukrcavam na trajekt. Za putnika s biciklom sat i pol vožnje košta 80 kn. More je kao ulje, temperature ugodne, osim brundanja trajekta čista idila. Sjedim, ležim, krmim na trajektu, ispijam kavu, snimam švabice i vrijeme plovidbe prolazi brzo. Nakon iskrcaja na Krk krećem odmah s vožnjom. Naravno, kao kod svakog trajektnog pristaništa, do njega se stiže dobrim spustom. Za mene je to sad uspon, ali bez neke priše prebacujem u odgovarajuću brzinu i rješavam tih 2 km uspona. Već sad je dosta vruće, 7:30 i 20-22°C.
Penjem se na glavnu krčku cestu i krećem prema mostu. Pamtim otok kao dosadan za vozit, ali iz ovog smjera su stvari interesantnije. Brzo prolazim Malinsku, rotore, eto i Njivica za čas. Spuštam se u onu rupčagu kod Njivica i penjem se natrag prema Omišlju. Okret pedale po okret pedale i eto me kod mosta nakon sat vremena vožnje. I njega prelazim bez stresa, ajd dobro, malo me muči pogled u stranu i more koje je 30-40 m ispod mene. Prometa u mom smjeru gotovo nema, samo u suprotnom.
Po prelasku mosta skrećem u Kraljevicu da izbjegnem prometne ceste. Iz nje se penjem na magistralu i potom skrećem za Križišće. Uživam u pogledu na brda okolo, cestu koja vijuga, Bakarski zaljev, ali isto tako uočavam i kostur neke životinje veličine psa uz cestu. Nema zajebancije, tko pukne ovdje ne vraća se živ doma, hehehe. Noge su dobro, prvih pola sata malo teže, ali sada su na radnoj temperaturi. U Križišću skrećem za Hreljin i vozim u dubokoj hladovini. Promet je pristojan, nema gužve pa me svi zaobilaze sa pristojnim razmakom. Do Hreljina dolazim nakon 2h vožnje, u 9:30. Temperatura je još uvijek ugodnih 24°C.
U Hreljinu skrećem za Fužine i tu počinje show. Odmah po skretanju kreće rampa od 10-15% u dužini od pola kilometra, potom u selu kod pošte je odmorište od 7-8% nagiba i poslije opet rampa od kilometra s dvoznamenkastim nagibom. Prebacujem u granny gear, 36:30, i vrtim polagano, cajger pokazuje 8-9-10 km/h. Nema se smisla ubijati jer imam još 175 km do doma. Nakon 15 minuta patnje rješavam taj najstrmiji dio, kaže Strava da je dug 2.7 km s prosjekom od 10.1%. Noge slušaju, srce ne lupa divljački, samo me znoj oblijeva. Kako na kraj izlazim s brdom ulijeva povjerenje za Maratonu. Poslije te rampe uspon popušta pa čak i ravna sve dok se ne pređe pruga u Plasu. Odmah po prelasku pruge tabla „Vi koji ulazite ovdje ostavite se svake nade“ napisana u skraćenom obliku kao „17%“. Un ti sumpor, opet 36:30 i vrti. Na kraju je ta strašna rampa imala u prosjeku 11% i trajala je 600 m. Ništa strašno, bitno je da ljude plaše s tablama. Nakon rampe dočekala me duboka hladovina i nagibi od par postotaka. Nakon Plasa dolazi Zlobin, tu me prolaze tri motora s njemačkim tablicama. „Lako tako“ – i nastavim dalje. Kad za vraga, 500 m kasnije, jedan motor parkiran, drugi na sred ceste izvrnut. Prilazim, vidim da neka baba sjedi blijeda kao krpa na kamenu, skoro u suzama i drži se za ruku. Pitam što je bilo, pokazuju da je pokupila čunj koji su ostavili cestari jer farbaju signalizaciju. Kako je to moguće to fasovat, ti čunjevi su bili još od Plasa, nije da nije bilo tabli i da su pali s vedra neba. Nudim zvanje hitne, nudim vodu, ali gospođa govori da ne treba. Dolazi i treći motor, vidim da ne mogu ništa učiniti pa idem dalje. Izlazim iz Zlobina i gazim dalje. Za desetak minuta eto me na 900 m visine kraj table „Općina Fužine“. Uspon riješen, tu kreće spust, divim se Ličkom polju (onom kraj sela Lič, ne oko Gospića), i oko 10:40 sam u Fužinama, tamanim palačinke. Sunce je već pripeklo, 27°C.
Nakon 45 minuta pauze krećem dalje. Fotkat ću jezero Bajer, ali jezera nema. Isušili ga kako bi uklonili mulj. A ništa, idem prema Delnicama ili da skrenem za Mrkopalj? Ma neću komplicirati, Delnice. DO njih dolazim nakon uspona pa guštanja na spustu kroz debelu hladovine. Kako je ta dionica ceste dobra, za prste polizati. Promet minimalan, samo 2-3 šlepera s drvima. Delnice prolazim po kratkom postupku i nastavljam dalje. Iza mene je cca 75 km, još samo 150 do doma. Vrućina se osjeti, ali ima dosta hlada pa je to skroz druga priča u odnosu na magistralu neki dan. Stajem na vidikovcu Vodenjak, pričam s nekim motoristom. U kratkom razgovoru zaključujemo kako je život na dva kotača najbolji život i krećemo svatko na svoju stranu. On na more piva u Pulu, a na more znoja prema Karlovcu.
Sela idu, Zelesina, Kupjak, vjetar pojačava kao i temperature. Prebacuju 30°C, ali dobro je, ima hlada. Kreće spust prema Skradu i tu se obrušavam ko kreten, kočnice gotovo nisam taknuo do radova na cesti u Gornjoj Dobri. Malo kasnije, u Donjoj Dobri, prije tunelića je dućan. Zaustavljam se, rokam izotonik, kupujem frišku vodu i tamanim mješavinu orašastih plodova. Krećem dalje na uspon prema Vrbovskom i tu kreće sunce. Prošlo je podne, temperature rastu na 33-35°C, a i cesta je izložena pa nema neke hladovine. Bilo kako bilo, nakon pola sata vožnje eto me iznad Vrbovskog. Ne zaustavljam se fotkati na vidikovcu već se obrušavam nizbrdo prema Severinu na Kupi. Opet vozim kao sumanut, bez diranja kočnica osim pred kraj i pritom se fino rashlađujem. Ipak, poučen lošim iskustvima od petka, odlučio sam stati u Severinu i skriti se od sunca na neko vrijeme. U birtiji tamanim kavu, a nakon što su mi zamirisali, pileći burger. Na kraju čilam gotovo sat vremena i to me fino rekuperiralo.
U 15:30 eto me opet na cesti, skoro kao nov. Puno više pauziram nego na putu do Raba, a i kasnije sam krenuo pa se treba čuvati, džaba mi tempo. Od Severina do Karlovca vozim sat vremena po hupserima koji čine sve što mogu da razbiju ritam. Osim vrućine na cesti nije bilo ničeg. Nisam bio raspoložen za fotkanje, već sam samo vrti i vrtio. Bojao sam se da će me mrak uloviti. Ulazim u Karlovac i ona vrućina otvorene ceste sada je grozna. Asfalt i beton odmah dižu temperaturu s 34 na 37°C, jedva dišem. Zaustavljam se u Plodinama, ispijam čašu od 2 deci mlake vode jer konobarica ne poznaje pojam „velike čaše hladne vode“ i cedevitu. Nakon 20 minuta idem dalje, već je 17h i treba mi još dva i pol sata do doma. Prolazim Karlovac i skrećem opet na „psihijatriju“. Veselim se šumi i hladovini poslije Orlovca, ali dočekala me sparina u njoj. Ništa, gazi dalje i ne misli na gluposti.
Već mi je dosadno, satima sam solo na cesti, nemam društva, dojadilo mi pjevušenje. Razmišljam o nekom BT zvučniku da mi razbije monotoniju ovakvih vožnji. Cesta je dosadna do ibera, samo ravno, tu i tamo koji zavoj. Nakon sat vremena dolazim od Pisarovine mrtav. Umoran, žedan, gladan, sic me žulja, žari, peče… navedite muku i ja je sigurno u tom trenu proživljavam. U lokalnom Konzumu (Plus) kupujem vodu, izotonik, onaj proteinski shake i tamanim ispred dućana. Neki lokalac me gleda, pa krenuli i priču. On jaše konje, ja bicikle. Ne vjeruje da se može od Krka doći u jednom danu do Pisarovine. Na kraju obojica zaključujemo kako je život u sedlu najbolji. On ode kući s gajbom piva, a ja na brda u kišu znoja.
Zadnjih 30tak kilometara prolaze nekako nevjerojatno lako. Inače se uvijek patim u tim fotofinišima, ali ovo ide i ide. Temperature su pale zbog nekog oblaka na zapadu, ceste poznam bolje od svoje sobe i to ide. Čak uspijevam na ravnici potegnuti i držati dobre brzine neko vrijeme. Konačno, u 19:30 eto me u Velikoj Gorici s 222 km u nogama, a uskoro i hrpom palačinki u guzici. Nisam bio tako ubijen kao na putu za Rab pa sam odmah nakon tuša bio svoj.