Maratona dles Dolomites

Otvorim oči, mrakača u sobi, pogledam na mobitel a ono 1:40.
Faaaak!
Probudio sam se prerano!

Točno sam znao u kojem će to smjeru otići, čeka me buđenje jer više od nervoze (uzbuđenja) neću moći zaspati. Plan je bio probuditi se u 3:45, obaviti doručak, pripreme, naći se s dečkima i u 5 krenuti na start Maratone, a eto mene, budan dva sata ranije. Otkud nervoza?
Konačno je došao dan koji se čekao malo više od pola godine, zbog kojeg su se prolile litre znoja, grizla brda, psovale noge i stalno se ponavljala ona mantra „harden the f*ck up“.

Vrtio sam se u krevetu još sat i pol i konačno ustao kada sam shvatio da od sna više ništa. Obavio sam ležerno sve pripreme, pojeo pun lonac zobene kaše s brusnicama, provjerio gelove, čokoladice, bidone s vodom. Čak sam bacio pogled s terase na noćno nebo, da vidim kako ono u Alpama izgleda. Jedino je na toaletu malo „štekalo“, ali valjda će biti sve ok.

Pozdravljam bolju polovicu, palim auto i odlazim na drugi kraj San Vigilia gdje je hotel s ostatkom ekipe. Svjetla u sobama su im upaljena, dečki se vrzmaju kao mušice okolo, bicikli se stavljaju na krov auta, provjeravaju se gume, sajle… Kada se sve složilo, karavana je krenula prema La Villi, na start 33. Maratone dles Dolomites.

Dolazimo u Badiu nakon 20 minuta vožnje, parkiramo aute i slažemo bicikle. Prognoze su govorile kako će ujutro biti 12-13°C, a ono 8-9°C. Niske temperature se osjete i do zadnjeg časa smo u civilu. Kada smo složili bicikle, oko 10 do 6, krećemo na 3 km udaljeni start. Na cestama je već rijeka biciklista, neki u dresovima 33. Maratone, a neki u svojim. Bicikala ima raznih, od S-Works, BMC i Pinarello perverzija do čeličana kakva se koriste za komjutanje. Dolazimo na start, tj. u naš box, i tu kreće čekanje. Među stotinama biciklista je malo toplije pa se onih 8°C lakše trpi. Kako vrijeme prolazi tako se polako probija sunce, tj. najviši vrhovi Dolomita su okupani njime dok smo mi još u debeloj hladovini.

Pričamo, čekamo, gledamo, komentiramo i konačno čujemo top za start, ali naš se box ne miče. Od nervoze osjetim malo probavni trakt, ali se nadam kako će nelagoda nestati čim krene pedaliranje. Konačno, negdje 5 do 7 započinje komešanje i naš box se počinje kretati prema startu. Sretan sam što nakon silnog čekanja mogu konačno okretati pedale jer to u ovom trenu ima neki smirujući efekt na mene. Vozimo se lagano kroz nevjerojatnu gužvu i eto startne ravnine, prolazim kroz nju u 07:00:39 i počinje vožnja, kreće show.

Prvih 10 minuta se vozimo u takvoj gužvi da sam samo zvjerao okolo: gledao sam lijevo, desno, naprijed, nazad, gore, dolje… bilo me strah da mene netko ne kvrcne ili ja nekog. Dovoljno je što sam bajk oštetio kamenom, još samo fali da ga tu skršim. Vozimo dalje te u Corvari skrećemo naglo u lijevo i tu kreće prvi uspon na Campolongo. Serpetine na početku uspona su stvarno prekrasne, ali nas 9000 na njima je stvorilo takvu gužvu da se jedva vozi. Čak se na drugoj ili trećoj serpentine događa neko zgušnjavanje, ljudi staju, čuje se stotine iskopčavanja i ukopčavanja. Nekako zaobilazim taj čep vozeći skroz lijevo i nastavljam dalje. Od pedaliranja mi je malo toplije, na nas padaju prve zrake sunca iako je na meni i dalje dugi dres, a preko njega kratki.

Nakon malo manje od pola sata eto me na vrhu Campolonga i kreće prvi spust. E to je bio adrenalinski park. Ljudima iz džepova ispadaju stvari, gelovi, zračnice, otpadaju torbice, bidoni, lete prsluci i dresovi. Ceste su bile pune tog „otpada“. Vozim kao po iglama i nakon par minuta evo me u Arabbi, gdje kreće pentranje na Pordoi. Tu se već onaj krkljanac s Compolonga razrijedio i mogu malo po malo zaobilaziti sporije od sebe. Ipak, ne pretjerujem jer je to tek drugi od sedam hupsera koji me čekaju. Opet me prati ona nelagoda u trbuhu pa je i to jedan od razloga za lakše stiskanje pedale. Negdje pri početku uspona srećem kolege iz Hrvatske, s kojima razmjenjujem par riječi, ali se potom odvajam da svu koncentraciju zadržim na cesti. Nekih 15 minuta kasnije, na polovici uspona otvara se fantastičan pogled. Sada moguće vidjeti serpentine i beskonačnu kolonu biciklista ispred i iza mene što stavlja „točku na i“ dojma o masovnosti Maratone. Na kratko uživam u pogledu i potom se opet posvećujem vožnji, ali treba paziti na cestu jer ljudi stalno mijenjaju smjer, skaču naprijed pa puštaju itd… Gledam kotače ispred sebe i polagano se penjem.

Na vrhu Pordoia zaustavljam se na kratko, srčem neki gel koji nema efekta i krećem sa spustom. Manja gužva omogućava ležernije spuštanje i uživam u cesti. Nakon par minuta dolazim do dna „rupe“ i krećem s usponom na Passo Sella. Ne zaustavljam se na feed stopu jer (krivo) mislim kako sam dobro opremljen. Passo Sella je malo strmiji od Pordoia pa gazim polagano. Ipak, nakon pola sata i on je riješen i eto me na vrhu. Ne zaustavljam se, već odmah krećem sa spustom. Sunce je već ugrijalo, temperature su oko 15°C, ali sam u onoj fazi kada mi je istovremeno hladno i vruće pa ostajem u dugim rukavima. Gužva je sve manja što povećava užitak vožnje, ali gdje god se pogleda ima nalazi se neki biciklist. Prije Passo Gardena zaustavljam se na feed stopu, tamanim sendvič, rješavam štrudlu i idem dalje. Još malo se penjem i potom kreće obrušavanje prema Corvari. Bio sam divljak (za svoje pojmove) na tim serpentinama i guštam maksimalno u jutarnjem suncu na spustu.

Prolazim Corvaru i naravno, produžujem prema srednjoj i velikoj ruti. Nakon prolaska kroz ravninu lovi me glad pa na kratko pauziram i srčem gelove. Glad me počela sada stalno mučiti, čokoladice i gelovi kao da nemaju efekta, a u želudcu neki košmar. Vozim Campolongo opet, rješavam ga i na vrhu nadopunjavam bidone te krećem sa spustom prema Arabbi. Sada nema gužve, ali moram stati pišat pa si opet kvarim doživljaj. U Arabbi nas znakovi vode u drugu stranu, umjesto na desno prema Pordoiju, sada idemo lijevo prema Cortini d’Ampezzo. Čim je krenuo lagani spust poslije Arabbe mijenja se vrijeme, ova dolina u koju se spuštam kao da je druga klimatska zona. Umjesto sunčanog i vedrog vremena oko Corvare, ovdje su skoro pa kišni oblaci i dojam je kasnojesenski. S desno od ceste je duboka, ali stvarno duboka dolina s gustom šumom koju je djelomično vjetar „potaracao“.

Kilometri idu brzo, čak lovim prilike za odmaranje, ali u želudcu i ispod je stalno prisutan neki pritisak, vidim da me čeka veselje po ovom pitanju. Nakon dvadesetak minuta tog spusta, u biti jedinog donekle ravnog komada ceste, eto me na odvajanju srednje i velike Maratone. Proučavam situaciju jer oblaci izgledaju prijeteće, noge su ok, želudac tako tako… i donosim odluku kako ću odvoziti veliku rutu. Nisam toliki put prešao da vozim s figom u džepu. Skretanje sam obavio oko 11:30, cca 15 minuta prije limita. Odmah po skretanju zaustavljam se kako bih nešto pojeo. Nakon te pauze od par minuta nastavljam dalje i tu kreću prve kapi kiše, a par kilometara kasnije cesta je već lagano mokra.

Put me vodi na najnižu točku rute i potom ide podmukli uspon na Colle Santa Lucia, kojeg nitko ne spominje a čeka te prije ozloglašenog Passo Giau-a. Grrr! Na usponu srećem Dejana, krenuli pričati na engleskom dok nismo skužili otkud smo pa smo se prebacili na istini svjetski jezik – hrvatski. Dejana je interesiralo dali ovaj uspon ozloglašeni Giau, ali govorim mu kako nije, jer nam fali još par kilometara. Obojica vozimo Canyon Ultimatea, on plavog, ja crvenog i kako smo braća po biciklima, vozimo skupa do sljedećeg feed stopa. Tu se zaustavljam i napadam WC kako bi se riješio nelagode koja me prati već 5 sati. Pauza je bila malo duža zbog toga, ali olakšanje je bilo još veće.

Nastavljam s Dejanom dalje i uskoro ide skretanje na lijevo i početak uspona na Passo Giau. Cesta je mokra, vrijeme jesenje, tmurno i kao da će svaki čas pljusnut. Skrećemo i Dejan govori da odem, da ga ne čekam. Trudim se pratiti njegov tempo, ali teško je, jednostavno mi kadenca ne odgovara i sa svakim okretom pedale ostavljam ga iza sebe. Na početku uspona, dok sam još bio prpošan nakon WC-a, zafrkavam Nizozemce s forom „are there hills like this in Netherlands“. Jedan fini mi je odgovorio „no, only the wind“. Uskoro je prpošnost isparila pa sam prešao u stanje uma kao i svi na usponu – šuti i teraj. Takvu tihu misu još nisam vidio, stotine biciklista oko mene, a samo se čuju stenjanja, disanje i okretanje lanca. Negdje na pola uspona su oblaci popustili i izbili smo na sunce. Priroda je ovdje prekrasna, a pogledi s ovog uspona su mi možda bili najljepši. Negdje oko 3 km prije kraja uspona, kada se riješi tunel dug 200 m, krenula me kriza loviti. Kada će kraj ovoj gnjavaži od uspona?! Tjerao sam se da vrtim pedale, jer uspon traje već 6.5 km i grize s nagibom od 9%, te ne pokazuje znakove popuštanja. Radio sam cik-cak po cesti, dizao se na noge, gurao bicikl ispod sebe naprijed, nema majmunarije koju nisam izveo da bih razbio monotoniju patnje. Zabavljao sam se brojanjem kilometara do vrha: 2.7 km do vrha, 2.6, 2.5, 2.4… ali to me ubediralo kada sam skužio kako se brojevi sporo vrte. Pred kraj se svaki okret pedale cijenio, posebice kada sam shvatio da kućice uz cestu nisu očekivani dom na prijevoju, već do njega ima još kilometar i pol. Nekako nastavljam i konačno, eto vrha! Ja bedak, umoran i željan svake prilike za zabušavanjem, zaustavljam se 50m prije kraja Strava segmenta kako bi pojeo štrudle i popio vode! Pritom čitam Borisovu poruku na Wappu koji je riješio Giau 15min prije mene i glasila je: „Majko Isusova!!!“

Nakon odmora krenuo je spust. Vrijeme prekrasno, cesta je sada prazna i guštam sljedećih 9 km. Alpske livade polagano popuštaju pred šumom i uskoro sam na širokoj cesti u solidnoj hladovini. Oko mene vrhunci Dolomita, onako roskasti, a na njih se nasukali izrazito bijeli oblaci. Ma milina od scene. Iza jednog zavoja tj. serpentine su me iznenadila parkirana kola hitne pomoći pa ih skoro „pogađam“. Naglim kočenjem i skretanjem nekako ih izbjegavam, ali shvatio sam lekciju o smirivanju doživljaja.

Ostaje još jedan uspon, Falzarego. Zaustavljam se na početku uspona na klupici uz cestu i tamanim čokoladicu. Već sam malo ubijen i nestaje mi snage. Od adrenalina nisam svjestan gdje mi je snaga otišla, ali kasnije sam shvatio kako se radi o gladi. Jednostavno sam premalo jeo, a Giau je ispraznio zalihe do kraja. Po nastavku vožnje kreće borba s Falzaregom, koji kreće labavo, a onda počne grist. Nitko mi nije spominjao ovaj uspon, svi su me ložili na Giau, ali ovaj je po subjektivnom dojmu teži jer stižeš mrtav umoran. Morao sam triput stati kako bi nešto na miru pojeo, sve dok na kraju nisam ostao praznih džepova. Malo po malo mi se popravilo stanje, ali osjeta gladi se više nisam mogao riješiti! Prije vrha, kod zadnje feed zone, krenuo je prvo vjetar, a onda i pljusak. Na feed zoni trpam u sebe četiri štrudle, skrivam se ispod suncobrana od kijameta te opet navlačim duge rukave. Pljusak je krenuo ozbiljno i ne misli pustiti. Gledam vrijeme, 14:45 je, a tko ne jami do 16:15 bit će DNF. Bojim se nekog podmuklog brega po putu pa postoji šansa da izgubim vrijeme pa nastavljam dalje unatoč kiši. Izlazim iz feed zone, a ono još brda!!! Majku ti tvoju, pa zar ovo nije zadnji hupser!!! Ljut i razočaran penjem se još tih 1-2 km do Valparola i potom kreće taj dugo očekivani spust prema Corvari.

Cesta je bila mokra od pljuska, ali je opet sunce zasjalo pa se lakše vozilo. Već mi bilo svega dosta pa ne pamtim neko uzbuđenje ili detalje sa spusta već sam samo odbrojavao kilometre: još 15, još 10, još 5… Na kraju spusta dočekao me u La Villi naširoko opjevani Mur dl Giat. Gledam ljude, penju se po njemu, padaju, guraju, pate… ma rekoh „tko te j***“, popeo sam se na noge i odvozio tu rampicu. Bilo mi je više svega dosta, brda, Maratone i mačaka. I konačno krene taj zadnji segment prema Corvari, prolazim kroz cilj, uzimam medalju i kapu. Izbezumljen, čitam poruke na Wappu kako su ovi papci otišli, a nisu me čekali. A fino!

Krenem prema autu, a ono majka svih pljuskova se obruši na mene. Još i grmi! Nisam više od umora znao di sam, tko sam, samo sam bio mokar i promrzao. Ne sjećam se više u kojoj uličici sam parkirao, a mobitel i ruke su mi bile mokre pa ni touch screen nije radio kako bih provjerio gdje sam. Konačno, nakon 15tak minuta tog lutanja sam pronašao auto, pospremio bajk i svukao sa sebe sve osim bicki. Kako to uvijek bude, kada se dočepaš krova nad glavom prestane kiša!!! Palim auto, grijanje na najjače i 20 minuta kasnije sam bio u San Vigiliu. Tuširam se, ručam i spremam stvari za nastavak puta po Italiji.

Kakvi su konačni dojmovi? Maratona kao događaj je super organiziran, ali me gužva, posebno na početku, živcirala. U biti mi je najljepše bilo voziti u petak popodne, kada sam napravio krug oko Sella Ronde sa kolegama iz Slovenije (i kolegicom iz Međimurja). Nije bilo gužve, nije bilo kiše, mogao sam stati kod svakog planinskog potoka i napuniti bidone, uživati u pogledu, opaliti fotku na sred ceste… ma čista uživancija. Dolomiti kao planinski lanac su stvarno prekrasni i svakako ću se vratiti tamo. Žensko postavim na električno biciklo, a ja fino za njom na žgance.

 

Strava aktivnosti u Dolomitima

Zagrijavanje u petak

I glavna stvar, 33. Maratona dles Dolomites