U nedjelju 16. lipnja je pala jedna vožnja, nije toliko „epic“ zbog rute koliko zbog vremenskih uvjeta. Naime, bilo je vruće!

Kako bi se (neuspješno) izbjegla vrućina na cestu sam izašao u 6:20 i krenuo prema Bestovju kako bi se našao s Josipom i Domagojem. Put je prošao bez uzbuđenja, ali sam bio nekako „trom“. Možda se nisam dobro naspavao, a možda je sparina pritiskala iako je bilo samo 18°C.
Ekipu sam skupio na rotoru i krenuli smo prema Samoboru. Napao sam segment s najboljim imenom ikad – Passo Domaslovec, tj. nadvožnjak preko autoputa prije Domaslovca. Tko god je osmislio ime ovog segmenta svaka mu dala, jer nas nasmijava već mjesecima. Nažalost, kako je jedan od nas otpao, usporio sam na pola nadvožnjaka i tako profućkao PR na segmentu.

Nova jurilica u hladovini

Vožnja od Samobora preko Bregane do Grdanjca je prošla u revijalnom tonu. Nije se ganjalo niti glupiralo jer se znalo što nas čeka – uspon od Breganice do Jarušja, 5 km pod nagibom od 8.5%. Prije dvije godine sam na forumu taj uspon opisao kao sivu liniju koja se diže u nedogled na padinama brda. Danas je dojam bio identičan. Ništa, nema zezancije, odmah se prebacilo u 36:30 i krenulo konzervativno. Gotovo odmah smo se nas trojica razdvojili i svaki je nastavio svojim tempom. Prije 2 godine sam „zakuhao“ 500m prije kraja uspona, ove godine se uspon odvozio s dostojanstvom. Čak niti pseto, koje nas je dočekalo na trećini uspona i potom prijeteći zalajalo, nije me omelo.

Na vrhu smo se okupili kod svemirske autobusne stranice na ulazu u Jarušje. Temperature su bile ugodne, 22-24°C, ali se po beskrajno plavom nebu naslućivalo kako će pržiona tek doći. Spustili smo se u Jarušje i potom odradili zadnjih 150-200 m uspona do Dragonoša. Prije početka spusta smo se opet okupili i krenuli dolje onom kaldrmom zvanom cesta na Šipačkom Bregu. Spust je bio tiha jeza, u jednom navratu sam se preračunao, zaletio se i pri kočenju mi se krenuo dizati stražnji kotač. Zapravo, nije se digao ali nije ljubio asfalt, jer kad sam stisnuo kočnicu osjetio sam samo proklizavanje. Brrrrrr. Poslije te egzibicije uslijedio je razbijeni asfalt sve do ulaska u Smerovišće.

Dragonoš

Ponovno okupljanje u Smerovišću i krenemo prema Malom Lipovecu. Misao u glavi je bila „Ma to selo nije ni brdu, koliko strašno to može biti“. I nije strašno dok ne dođu zadnja 2 km do prijevoja „Velika vrata“. Tu nagib poraste na 10% pa ti teraj sinko. Odvozilo se to, ali dostojanstvo je počelo kopnjeti i da je ta rampa trajala 500 m duže proplakao bi ko ljuta godina. Gore okrijepe u vidu čokse, par guceva vode i pokoje mušice. Na nama umornim su se okrijepili komarci pa je stajanje bilo kratko. Sva sreća, cesta je većinom u debeloj hladovini pa nismo bili svjesni koliko je sunce upeklo.

Po usponu na Velika Vrata pao je dogovor da riješimo još Plješivicu i srknemo kavu na Poljanicama. Uspon na Plješivicu nije težak, nema nekih iznenađenja, ali je izložen suncu. Opet je svatko svoj tempo vozio i uspon je odrađen teškom mukom, barem s moje strane. Cajger na Garminu je pokaziva temperature 30-33°C, još krenuo neki vrući vjetar, hlada nigdje… ma muka od pentranja. Na kraju sam onu rampicu prije Poljanica jedva odvozio jer sam već bio gladan, žedan i umoran. Par minuta kasnije besramno sam smazao dvije porcije štrudli u domu.
Nakon Poljanica spustili smo se preko Cerja do Samobora, čudili se ekipi na MTB-u koja vozi neku trku. Po iščuđavanju krenuli smo prema Bestovju solidnim tempom. Na rotoru smo se fino pozdravili i krenuli svaki na svoju stranu.

Prekrasni vidici Samoborskog gorja

Kako to uvijek biva, čim u muci ostane sam padne mi moral. Vrućina, vjetar, beskonačno jako sunce, topla voda, gorak izotonik… na okupu me držala samo poruka od bolje polovice koja je javila da je pizza u rerni. Ipak, na par kilometara od kuće sam pomišljao da stanem kako bih došao k sebi. Nekako se patnja odtrpila i kad sam smazao protvan pizze došao sam k sebi. Kasnije mi se malo vrtilo u glavi, valjda od silnog sunca.

Pouka priče: -kad idemo opet?