U subotu 20. travnja odradio sam svoj prvi breveto, 220 km dugu vožnju po Moslavini. Što je breveto (koristi se još naziv randonnee ili Audax)?  U igri je izazov u dugoj vožnji koji ovisno o ruti može trajati jedan ili više dana. Ideja je da prosječna brzina kretanja bude 15 km/h, a u nju su uračunate pauze, ručkovi, pogrešna skretanja s rute i slično. Za breveto od 200 km prosječna brzina od 15 km/h ograničava trajanje na 13h 30 min. Unutar tog perioda potrebno je odvesti dogovorenu rutu i prikupiti žigove na kontrolnim točkama. U pravilu, breveto nije natjecateljskog karaktera, već su jednako valorizirani oni koji ga završe na 6 h i 13h 29 minuta. Glavni naglasak breveta postalo je druženje, barem tako kažu iskusniji. Kako sam dosad odradio samo jedan breveto, ne mogu reći neka svoja iskustva, ali da ima druženja i pozitivne energije, to je sigurno.

Nisam imao sreće s brevetima. Cijelu 2018. htio sam odvoziti neki, ali uvijek iskoči prepreka u vidu neke obaveze. Nisam se bojao fizičkog napora jer imam već dovoljno 200+ km vožnji u nogama da se osjećam spremnim. Zbog odlaska u Daruvar na 10 dana astronomije propustio sam Zaprešićki breveto (6. travnja). Zato sam odlučio da mi ovaj u Ivanić-gradu ne ode u vjetar.

Vrijeme je bilo idealno za breveto, ujutro svježe s tek par stupnjeva iznad nule, ali zato ostatak dana teška sunčana s temperaturama koje su većinu dana bile 20°C. Imao sam suludi plan do Ivanića doći biciklom (50 km), odvoziti breveto (222 km) i potom se vratiti doma (50 km), ali na svu sreću Boris je išao autom pa mi je ponudio prijevoz. U autu smo komentirali taktike, a Boris mi je kao iskusan brevetaš rekao „Startaj jako!“. Kakvi su to savjeti, pa nije breveto utrka?!

U Ivaniću smo se registrirali, podigli kartone za žigove na kontrolnim točkama i popili kavu. Uskoro je došao Josip, promrzao nakon 60 km duge vožnje od Vrapča. Sreo sam tu i druge poznanike, Domagoja, Maria, Marka, Mancea, neke koje indirektno znam, poput legendarnog Čubre itd… Oko 7:55 svi smo bili napeti kao puške, spremni za start. Bilo je 10°C i bojao sam se zime pa sam odlučio poslušati Borisov savjet i krenuti jako, da se ugrijem. Uskoro su nam rekli da krećemo ipak iza 8h i konačno se krenulo u 8:10. Ivanić smo prošli kao penzioneri, ali čim smo odradili nadvožnjak preko autoputa krenulo se jako!

Obavezni bike porn

Pratio sam prvu grupu i za čas su brzine s ugodnih 28-30 km/h skočile na 38-42 km/h. Pred nama se našla cesta u šumi Žutica koja je puna rupa pa je jurnjava pri tim brzinama iziskivala poseban oprez. Em letiš, em naletiš na rupe. Par puta sam popušio rupu i dobro opsovao. Nakon 12 km pustio sam prvu grupu, to više nije imalo smisla jer bi se izubijao a ispred mene još 210 km. Bolje biti sporiji, ali na cilj doći s dostojanstvom. Puštanjem grupe brzine su pale na ugodnijih 34-36 km/h. Nas par koji smo otpali sastavili smo svoju grupu i na 1. kontrolnu točku u Križu smo došli nakon 34 minute.

Poslije prve kontrolne točke krenuo sam laganije. Ulovilo se nas 3-4 biciklista u nekoj grupici i krenuli smo prema KT2 u Farkaševcu. Uskoro se pokazalo da smo ja i kolega na ljubičastom Specializedu (kasnije sam saznao da je to organizator breveta) jači pa je ostatak ekipe otpao. Nakon 30 km zajedničke vožnje pokazalo se da sam ja slabija karika pa sam i ja otpao. Unatoč laganijem tempu, prosjek između KT1 i KT2 se držao blizu 33 km/h. „Lagano ću“ – najčešća laž među biciklistima.

KT2 u Farkaševcu sam obavio brzo, uzeo žig, pojeo gel, srknuo vode i krenuo s nekom većom grupom. Grupa je bila dosta spora, vozilo se jedva 30 km/h, češće sporije, tako da sam stalno iskakao iz nje pa usporavao pa iskakao. Na kraju su se iz grupe izdvojile dvojica u dresovima Roda, jedan na Canyon Ultimateu, drugi na Cervelu S5, i tako smo nas tri navalili na treću kontrolnu točku. Teren je postao nešto zahtjevniji i bilo je više hupsera, ali tempo nije popuštao. Prosjek opet iznad 30 km/h. Kada smo došli do KT3, vidio sam da jurnjava nema smisla pa sam namjerno odlučio predahnuti na 10 minuta da bi se osvježio i ulovio neku sporiju grupu. Imao sam 77 km u nogama u tom trenu.

Odmorko na KT-2

Nakon pauze krenuo sam s velikom grupom prema KT4 u Popovači. Uslijedila je najduža dionica između dvije kontrolne točke od 36 km, ali mi je teren bio polupoznat jer sam ga prošao prije 2 godine. Grupa je bila dobra, taman po mojim mjerilima pa se prosjek i dalje držao blizu 30 km/h. Skakali smo po hupserima, na ravnom bi bili grupa, na hupseru bi nas par odskočilo pa čekalo grupu. Jedan od skakača bio je iz Jaske na Giant Propelu cinober crvene boje. Nakon sat i 10 minuta skakanja došli smo do Popovače. Spust u nju je bilo lijepo iskustvo jer su vidici sa zapadnih obronaka Moslavačke gore bili krasni.

Na benzinskoj u Popovači susrećem jato Ciklusa. Čubra, Marko i ostatak ekipe pojeli su nešto konkretno. Čubra je golem čovjek pa je uz hamburger smotao par cigareta, drmnuo pivo i činilo se kao da vozi 30 km, a ne 220 km. Ja sam se ipak klonio alkohola, krknuo sam hamburger i kavu te odmorio jedno 15tak minuta. Nema smisla jurit jer me čekao uspon na Moslavačku goru. Sa benzinske sam krenuo taman u 13h, kada su došli Mance i ekipa. Rekli su kako će pauzirati pa sam krenuo sam. To se pokazalo dobrom odlukom jer sam usporio bitno tempo i tako se pripremio za uspon.
Uspon je počeo u Gornjoj Jelenskoj i ugrizao je naglo. Nakon par minuta grindanja prvi put sam si rekao „što je meni ovo trebalo“. Sunce tuče, vjetar lupa, nigdje nikog, samo cesta koja ide prema gore. Okolo je šuma, ali nema hlada je procjep za cestu jako širok. Nakon 10 minuta pentranja uočavam nekog ispred sebe, počeo sam sustizati ekipu koja je slabija na usponima. Još 5 minuta i potom sam prestigao gospodina na Colnagu, bio je to slavni brevetaš Silvije. Po zaobilaženju Silvija uspon je potrajao još 5 minuta i uskoro je Bryton pokazao 413 m nadmorske visine. Nakon toga cesta je krenula prema dolje. Kroz šumu se dalo vidjeti naznake zanimljivih vidika, ali iz nekog razloga danas nisam bio raspoložen za fotkanje i turizam. Samo gas, samo jako!

Spustio sam se s prijevoja i za par minuta ispred mene se pojavio Podgarić, pun ovaca s velikim jezerom na desno. U daljini sam na brdu vidio spomenik antifašističkoj borbi, koji je izgledao nadrealno svemirski u ruralnom okruženju. Stao sam ispod njega, opalio fotku i nastavio dalje. Par minuta kasnije sustigao me Silvio i od tad smo vozili dalje zajedno. Sva sreća, Silvio ima Garmin Edge 1030 s lijepom, velikom kartom na njemu pa me mogao navoditi. Na ovom brevetu sam po prvi puta osjetio potrebu za navigacijom.

Negdje kod Gornje Garešnice našem dvojcu pridružio se Ogren ili Ozren, zaboravio čovjeku ime. Zvat ću ga Road Warrior prema imenu na Stravi. Krenuo je krivim putem pa se okrenuo i naletio na nas. Dojam je da se on i Silvio znaju već od davnina pa su odgovarali jedan drugome kao krpa i zakrpa. Road Warrior je lijepo opisao vožnju na svom Strava profilu pa svakako pročitajte iskustva. Tempo se sada spustio na ono što bih opisao kao „lagano“, ali mi je odgovarao. Odmarao sam se, vozio malo ispred pa malo uz Silvija i RW-a. Kilometri su išli, sunce je tuklo i samo je vjetar kvario dojam. Prometa je bilo malo ili ništa. Nakon 155 km konačno je došla benzinska u Ivanskoj koja je bila ujedno i KT5. Tamo smo našli hrpu Ciklusa koji su sjedili na podu i izgledali ubijeno. Kada sam krenuo ka frižideru da kupim izotonik, otkrio sam da su Ciklusovci sve što vrijedi pokupovali. Suoečni s tim prigovorima uskoro su se podigli, sjeli na bicikle i nastavili dalje. Nas tri smo podijelili međusobno ono malo što je ostalo u frižideru. Silvio i RW su drmnuli pivkana i nakon 15 min krenuli smo dalje.

Spomenik u Podgariću

Vjetar je tukao na cesti prema Bjelovaru. Nije bilo ni brda toliko, dapače, čak ravan teren, ali vjetar. Vozili smo dobrim brzinama ali RW je stalno otpadao pa smo usporavali da nas stigne. U predgrađu Bjelovara smo skrenuli na zapad, prema KT6 i tu smo naletjeli na nov, novcat asfalt. Vjetar je sada puhao u leđa te smo Silvije i ja sljedećih 10 km držali brzinu oko 35 km/h. Uskoro je došlo skretanje prema KT6 pa smo tu stali i pričekali RW da se ne izgubi. Imali smo 177 km u nogama i osjećao sam pomalo umor. Jedva sam čekao KT6 u Cirkvenoj. Kako nam se RW pridružio tako je odmah i otpao. Čovjek više nije imao snage. Za 10min došli smo do birca di je kontrolna točka i tamo opet naišli na Cikluse u hedonističkom modu. Čubra je rolao cigarete i vrtio pive.

Silviju se nije zadržavalo pa smo odmah nastavili dalje, a pridružio nam se i Renato. Par kilometara kasnije to se pokazalo greškom. Na 195. km, poslije uspona u Hagnju sam otpao i njih dvojica su nastavili bez mene. Stao sam uz cestu i počeo manijakalno jesti svu kemiju koju sam imao u džepovima. Bojao sam da ću kolabrirati i zadnjih 25 km voziti dva sata. Bilo mi je više dosta sunca, vjetra, ceste, asfalta. Srećom, Fortuna je imala druge planove za mene. Nakon par minuta krenuo sam dalje, sjeo na bajk, ukopčao se, okrenuo par puta pedale, a potom sam čuo „Vedrane, spaaajaaaaaaj!“. Bio je to Marko s Ciklusima. Spojio jesam, ulovio sam zavjetrinu i krenuo s njima. Osjećao sam se nakon par minuta puno svježijim i moral mi je skočio. Brzina je skočila na 35 km/h i u društvu (zavjetrini) kilometri su samo počeli nestajati.

Svi žigovi su na broju!

Sljedećih 30 km riješilo se u manje od sat vremena. Ipak, na brdima pred Kloštar Ivanićem osjetio se umor. Bilo je nekoliko hupsera i kada bi se za svaki ponadali da je zadnji, pred nama bi iskočio novi. Tako smo odradili jedno 4-5 „zadnjih“ hupsera. Vozio sam iza Čubre jedno vrijeme i taj je čovjek toliko visok da je njemu dupe iznad moje glave. Posljedica toga je mršava zavjetrina. Unatoč tome, labuđi pjev je igrao i pedale su se stiskale kao da imam u nogama 50 km, a ne 200 km. Uskoro je došao rotor kraj crkve u Kloštar-Ivaniću i potom smo se obrušili do Ivanić-grada. U birtiju po zadnji žig sam ušao u 17:27.

Boris me čekao u pizzeriji Rošo. On je brevet odradio u 7h, a ne 9h 15 minuta kao ja. Ja sam pak bio toliko umoran da sam par puta krivo skrenuo dok nisam našao pizzeriju. Pojeo sam Domagoju jedan trokut pizze i rekao Borisu da me vozi doma. Bio sam ubijen, ali bio je to krasan brevet. Sad treba odraditi 300 km, ali umjerenijim tempom.

PS: Borisov opis breveta je bio sljedeći: “Nisam vidio ništa, samo sam gledao asfalt i kotač ispred sebe 6h”. Luđak je odvozio tih 220 km s prosjekom od 36 km/h.

(Visited 102 times, 1 visits today)