Prognoza nije obećavala prilike za promatranja kroz tjedan tako da me vedra večer u srijedu 28.10. ugodno iznenadila. Otišao sam do svojih, pozdravio ih sa sigurne udaljenosti (COVID-19) i postavio teleskop u dvorištu. Puhala je lagana južina pa je dim iz dimnjaka išao prema susjedima, a ja sam imao nesmetan pogled na Mars.

Nekim čudom teleskop je ostao kolimiran od nedjeljnog promatranja, iako se dva dana truckao u autu sa mnom. Ova sretna okolnost je poprilično ubrzala proces postavljanja teleskopa. Malo sam se gnjavio s traženjem zvijezda kroz tanku naoblaku za podešavanje GoTo-a, ali i to sam na kraju uspio kada sam spazio Aldebaran tik iznad krova kuće.

Pogled na Mars je bio dobar. Atmosfera je kuhala, ali disk planeta je bio statičan i samo su se vidjeli valovi preko površine planeta. Sada se faza planeta dosta osjeti, više nije 1.00 već oko 0.99. Također se primijeti kako je planet počeo gubiti na prividnim dimenzijama.

Zahvaljujući mirnoj atmosferi vidio sam lijepe detalje na disku. Sinus Sabaeus i Sinus Meridiani su bili jasni. Sam Sinus Meridiani bio je na sjevernom rubu imao neku mrlju slabog kontrasta koja je kvarila besprijekorno žutu sjevernu hemisferu planeta. Deucalionis Regio je bio na pola podijeljen tamnijoj regijom zbog čega se njegov najistočniji dio činio kao „otok“ u smeđem moru. U produžetku Deucalionis Regio, u sred mora se na trenove javljala neka svjetla mrlja. Kasnije sam je identificirao kao Strongyle Insula, tj. Otok Stromboli. Ova mrlja se pokala s lokacijom jednog od najvećih udarnih kratera na Marsu – Huygensom. Krater je širok gotovo 500 km, što ga stavlja u domet vizualnih promatrača Marsa. Hellas je bio prekrasan, pokazivao je „žbice“ po sebi, kao kakav kotač na starim kolima. U sredini Hellasa je bio Zea Lacus, sa tri žbice u smjeru sjever, jug i zapad. Južna polarna kapa je imala taman obrub sa sjeveroistočne strane. Noachis se učinio kao trokutasta svjetla regija odvojena „tjesnacem“ Hyllus od velike svijetle regije Aryger I. Chryse, Oxia Palus i Niliacus Lacus su bili zbrčkani splet mrlja puno nejasniji nego što sam ih na skici prikazao. Uz zapadni rub Syrtis Majora je bio najsvjetliji dio sjeverne hemisfere – Aeria.

Sve sam ove fine detalje zabilježio na skici i nakon malo više od sat vremena spremio teleskop. Dobra je ova opozicija Marsa, bez nekog nabrijavanja riješio sam skiciranje cijele rotacije planeta. Moram priznati da me već malo lovi umor pa od tud kašnjenja s objavama.

 

(Visited 70 times, 1 visits today)