Od 2025. prema 2026.

Nova je godina i bio bi red napisati koju riječ o protekloj godini, nabaciti osvrt na nju.

O brojevima neću, vjerujem da se nikome ne čita kako sam imao 37 promatranja i vidio 163 nova objekta bla bla bla… Sami brojevi nisu tako loši u odnosu na prethodne godine, ali ne pričaju cijelu priču.

Bila je to čudna godina, u kojoj imam dojam da sam konstantno pokušavao promatrati, a da sam vidio frišku figu. Bilo je tu dobrih trenutaka, zanimljivih objekata, ali opet se osjećam nekako uskraćenim u odnosu na prethodne godine. Kao da sam stalno kusao juhu bez soli. Nedostaje mi u 2025. ono jedno promatranje kojeg ću se sjećati i za X godina. Za 2024. mogu reći kako je to bila ludo dobra noć na Jošavici 2.4.2024. ili niz od tri promatranja za kraj godine iz Trnovca Glinskog, koja su bili šlag na torti. Ove godine sve se nekako utopilo u prosjeku. Nisam uočio nešto nevjerojatno izazovno, spektakularno (ako ne vizualno onda konceptualno) itd… Što reći, osim da se nadam kako će 2026. biti bolja.

Planovi za 2026.

Za ovu godinu imam velike planove, barem za prvu polovicui godine. Nakon toga ćemo vidjeti. Plan je i dalje biti maksimalno aktivan, koristiti svaku priliku za promatranje koja mi se pruži. Olakotna je okolnost što sam sada u prilici vršiti osnovna promatranja s balkona stana. Ovo mi omogućava da ukradem sat vremena za gledanje kroz teleskop, kada vremenske prilike ili obiteljske obaveze ne pružaju više vremena. Svakako se nadam da ću tokom proljeća imati priliku za barem 2-3 dobre noći za promatranje galaksija. One su moj forte, a imam osjećaj da sam baš 2025. ostao zakinut za njihovo promatranje.

Uz redovita promatranja u meni se već duže vrijeme kuha želja za promatranjem objekata na južnoj nebu. U planu je ove godine, tokom ljeta odraditi putovanje radi promatranja južnog neba. Kako je plan dosta grandiozan i tek sam odradio prve korake u njegovom ostvarivanju, neću za sada otkrivati više detalja. Kada dođe vrijeme za to, bit će na Zvjezdopisima i više nego dovoljno za čitanje.

Noctaelador

Noctaelador, osoba kojoj je noćno nebo dio osobnosti.

Prošle godine naletio sam na pojam noctaelador, koja opisuje osobu kojoj je noćno nebo postalo dio života, ima prema njemu toliku privrženost da je postalo aspekt osobnosti. Nisam dovoljno upućen da napravim kvalitetan prijevod pojma s engleskog, već je početna definicija moje slobodno tumačenje nje.

Pronašao sam se u opisu takvih osoba. Svaki dan, više puta, gledam u nebo, bilo ono oblačno, vedro, maglovito. Jednostavno, nebo je dio mene i kad sam pod zvijezdama sam sretan. Čim krene promatranje sve frustracije nestanu, misli odlutaju, meditacija kreće. Ne bojim se noći, prigrlio sam je i uživam u noćnim prizorima. Ako se to ne vidi na Zvjezdopisima, onda ne radim dobar posao u pisanju.

Većinu promatranja odradim sam, na nekoj livadi na brdu ili među brdima. Trpim hladnoću, šumove iz grmlja, čudne (ali za sada uglavnom pozitivne) susrete s ljudima, vozim se daleko do promatrališta, vraćam se doma umoran. Otišao sam korak dalje, sada i šatore podižem da prespavam na lokaciji jer mi je vožnja noću sve teže pada. Što me tjera da si namećem takve tegobe i situacije?

Viša sila. Ima nešto u meni, neki poriv koje me tjera da tražim nove poglede, stalno si postavljam izazove i trudim se postići više. Kao i na biciklu, kojeg sam prije toliko vozio, kada je motivacija bila vidjeti nešto novo, osvojiti neko brdo te biti bolji, jači i brži nego prije. Možda bi se ovaj moj poriv dalo ljepše opisati, s više poetike, ali nemam širinu vokabulara ili način razmišljanja prilagođen za takvo nešto. Umjesto da se prenemažem pisanjem velikih riječi, koje ne koristim svakodnevno, prenijet ću samo objašnjenje britanskog planinara Georga Mallorya, koji je 1924. poginuo u pokušaju osvajanja Mount Everesta. Kada su ga pitali zašto se želi popeti na njega, njegov odgovor je bio jednostavan:

Because it is there!

S godinama mi se iskristaliziralo da kada bih mogao živjeti od astronomije, živio bih od nje. To će ostati nedosanjani san jer nebo nad nama se rapidno mijenja.

Zadnja generacija pod prirodnim nebom?

Svjedoci smo kako se Svemir komercijalizira zadnjih nekoliko godina. Manja cijena lansiranja, omogućena od strane privatnih aeronautičkih kompanija, pokrenula je novu industrijsku revoluciju. Umjesto nekoliko desetaka, godišnje se sada lansiraju tisuće satelita u orbitu oko planeta. Svi oni počinju imati efekt na prizor noćnog neba, posebice u sumrak ili pred svitanje, kada reflektiraju svjetlost Sunca koje se nama na tlu još skriva iza horizonta.

Svo to „zasmećivanje“ neba ohladilo me od SpaceX-a i drugih kompanija te me strah kako će nebo postati još jedno igralište kapitalizma, gdje će vladati pravila bogatijeg. Zadnjih godina su se pojavile najave lansiranja zrcala u orbitu, kako bi se dodatno osvijetlilo neko područje. Priča se o lansiranju data centara u orbitu, kako bi se iskoristila dostupna sunčeva energija za potrebe umjetne inteligencije. Sve je to popraćeno širenjem svjetlosnog onečišćenja od rasvjete, javne i privatne, jer eto, svjetlo je postalo statusni simbol. Samo čekam kada će netko početi postavljati konstelacija satelita za projiciranje reklama na nebu, jer eto, nemamo ih dovoljno u svakodnevnom životu.

Bojim se da će sve to svjetlosno onečišćenje, planetarno i orbitalno, uništiti njegovu estetiku. Kada nebo postane kakofonija smeća, ljudi će nebo početi doživljavati kao još jedan okoliš koji smo pokorili i izgubit će se onaj osjećaj čuđenja i straha, osjećaj da smo maleni pod zvijezdama i koji nas potiče da postavljamo duboka pitanja.

Uživajte u nebu dok još stignete.

Ambicije?

Nakon što se smirilo početno uzbuđenje oko planiranja putovanja, došla su retrospektivna pitanja. Zašto idem na jug gledati nebo kada nisam još pogledao sve na sjevernom nebu? Što me motivira za odlazak na jug? Želja da vidim nešto novo ili da si ubacim novu iskru u hobi, kako bih ponovno rasplamsao strast prema njemu?

Strasti za astronomiju u meni ne nedostaje. Više se osjećam kako sam upao u nekakvu kolotečinu u kojoj ne napredujem. Vjerujem da je taj osjećaj kolotečine djelomično uzrokovan manjkom kvalitetnih promatranja u 2025., tj. nedostatkom „soli“ u juhi. Nadam se kako će putovanje biti šok koji će me razbuditi i o kojem ću pričati godinama, kao što se još uvijek sa sjetom prisjetim Mljeta 2023. i kako mi je bilo lijepo ležerno promatrati pod vrlo dobrim nebom.

Neću kriti kako grize savjest što ću tolike novce spržiti na put, a mogu ih uložiti u pametnije stvari kao opremanje stana, ušteđevine za nemile događaje ili slično… A opet, rekao sam sam sebi više puta da je i doživljaj vrijednost, a ne samo materijalno. Ipak, pamtimo trenutke koje je vrijedilo živjeti, a ne svakodnevicu. Na kraju, Zvjezdopisi postoje da te trenutke (barem one koje doživim pod nebom) zabilježim i podijelim s vama.

Što to na kraju ima na južnom nebu, a da nemamo na sjeveru. Naravno, mnoštvo objekata koje ne vidimo mi sa sjevera. Cijeli komad neba koji još nisam imao prilike promatrati, sa svim svojim krasotama i specifičnostima. Na vrhuncu liste su mi Omega Kenatura (NGC 5139), Kentaur A (NGC 5128), 47 Tukana, Maglica Carina, ostatak supernove u Veli kao i vidjeti objekte koji kod nas gmižu uz horizont u punoj raskoši u zenitu.

PS: Možda me malo sjeta lupila, nedavno sam proslavio 38. rođendan pa se čovjek zamisli.

Nova je godina i bio bi red napisati koju riječ o protekloj godini, nabaciti osvrt na nju. O brojevima neću, vjerujem da se nikome ne čita kako sam imao 37 promatranja i vidio 163 nova objekta bla bla bla… Sami brojevi nisu tako loši u odnosu na prethodne godine, ali ne pričaju cijelu priču. Bila…

Nova je godina i bio bi red napisati koju riječ o protekloj godini, nabaciti osvrt na nju. O brojevima neću, vjerujem da se nikome ne čita kako sam imao 37 promatranja i vidio 163 nova objekta bla bla bla… Sami brojevi nisu tako loši u odnosu na prethodne godine, ali ne pričaju cijelu priču. Bila…