Ako se pitate zašto, odgovor je kako u meni postoji nekakav oblik praiskonskog poriva za gledati u nebo. Ako se ne pitate, ja sam taj poriv morao podijeliti s vama.

Došlo je vrijeme ili bolje rečeno, otvorio mi se vremenski prozor, za veliku avanturu. Za mjesec dana putujem u Namibiju vidjeti neiskvareno nebo i uživati u svemirski objektima koje ne vidimo iz Hrvatske. Zanimljiva je ovo ironija života jer tamo davne 2004. godine, kada smo u trećem razredu srednje krenuli planirati maturalno putovanje, rekao sam majci kako želim teleskop, a ne tjedan dana putovanja koje ću vjerojatno zaboraviti za par godina. Danas, kada od opreme imam više nego dovoljno, fokusirao sam se na doživljaj, uz jednu razliku, doživljaje ću opširno zabilježiti na Zvjezdopisima kako ih ne bi zaboravio. Svakog dana mi je sve jasnije koliko je dragocjeno voditi dnevnik.

Posljednja generacija pod noćnim nebom

Dugo sam promišljao o ovakvom putovanju. U glavi mi se od ljeta 2023. i posjeta Mljetu vrti ideja da odem negdje gdje je nebo stvarno „van ovog svijeta“. Često čitam izvješća drugih promatrača s takvih lokacija i prema njihovim opisima, posjet istinski tamnom nebu je iskustvo koje mijenja život. U Hrvatskoj takvog neba nema, kada mislite da ste u mraku, niste u mraku. U Europi, takvog neba nema. Možda eventualno u sjevernim prostranstvima Skandinavije, Finske, Rusije.

Osjećaja sam da imamo još najviše 5 do 10 godina dok tamno nebo nepovratno ne izgubimo. Osim stalnog širenja javne rasvjete u ime „sigurnosti“, svjedoci smo u zadnjih godinu dana planova o postavljanju podatkovnih centara, daleko od očiju javnosti u pustim selima ili u orbiti, kao i planove o postavljanju zrcala kako bi se za posebne događaje osiguralo dnevno svjetlo ili produžio rad solarnih elektrana. Ako me se pita osobno, sve tu za sada sulude ideje gdje se iskače ispred ruda kako bi se nastavio ciklus špekulativnih ulaganja, svojevrsnu drogu na koju se navukla današnja ekonomija.

Kada komentiram svoje bojazni o gubitku neba, dio ljudi me odbrusi kako su podatkovni centri i zrcala u orbiti znanstvena fantastika.  Ako sam nešto naučio, a to je da mi se ideja o konstelaciji od 10.000 satelita prije 5 godina činila znanstvena fantastika, a danas je ona stvarnost, u vidu Starlinka. Kada povučem crtu i pogledam trezveno prema budućnosti mogu samo zaključiti kako smo mi zadnja generacija ljudi koja je doživjela ili će doživjeti neiskvareno tamno nebo. Naša djeca neće imati tu mogućnost, ostat će zakinuta za jedan značajan dio okoliša. Utjeha mi je samo kako ćemo u budućnosti biti pametniji te da će  buduće generacije gledati na postavljanja javne rasvjete gdje nije potrebna i beskonačnog broja satelita s jednakim gnušanjem kao mi danas na otvaranje novih rudnika ugljena ili betonizaciju okoliša.

Zašto Namibija?

Za astronomiju u Namibiji sam prvi put čuo još prije 10 godina. Tada sam radio u Teleskop centru i u posjet je došao Sandor, jedan od suvlasnika / dionika u dućanu. Pričao mi je kako je išao u Namibiju te da je bilo fantastično. Iz znatiželje sam pogledao što se nudi u Namibiji od astronomskog turizma i za jedan ranč, Tivoli, vidio sam kako je bio rezerviran godinu i pol unaprijed. Naravno, tada sam bio u drugoj životnoj situaciji i nisam imao ekonomske uvjete za odlazak u Namibiju i preostalo mi je samo maštanje. Realnost života je dovelo da toga da sam ideju o putu smetnuo s uma i spremio je u podsvijest.

Dosta godina kasnije, nakon kupovine 20“ Taurusa, sve više sam krenuo mantrati kako imam dovoljno opreme, sada trebam vremena za promatrati, treba tu opremu iskoristiti. To ljeto sam smo posjetili već spomenuti Mljet, gdje smo tjedan dana proveli pod krasnim nebom. Doduše, kvarile su ga povremeno plivarice, ali i uz njihovo svjetlo bilo je daleko bolje od svega što imam u neposrednoj blizini kuće. Ima nešto čarobno u tome kada izađete na terasu apartmana i vidite Mliječni put pun detalja. Osjećao sam se kao da varam, kao da igru života prelazim koristeći „šifre“, jer sam navikao da me kakvog-takvog mraka kod kuće uvijek dijeli sat, sat i pol vožnje. Na Mljetu je bilo dovoljno napraviti samo par koraka.

Posjet Mljetu je, uz oduševljenje, u meni izazvao osjećaj tuge. Točno se sjećam kada smo se nakon Mljeta vratili kući u Veliku Goricu. Izašao sam iz auta, pogledao u nebo, a od sve one raskoši mogao sam vidjeti vedro, ali sivo nebo s tucetom samotnih zvjezdica kako trepere. Prizor je baš bio otužan u odnosu na svu onu raskoš s Mljeta.

U tom trenu se u meni počelo kuhati kako negdje moram otići i počastit se istinski dobrim nebom.

Alpe

Prvo sam naletio na blog jednog Čeha koji je opisao svoj posjet Mazinu, mjestu u kontinentalnoj Hrvatskoj koje ima valjda najtamnije nebo. Čitajući njegov blog naletio sam na preporuku za Nockalmstrasse, panoramska cesta u Austrijskim Alpama. Cesta se penje do 2100 m i u sred je rezervata pa nema rasvjete. Rekao sam ženi da ću otići gore kako bih probao gledati s prave, ozbiljne lokacije. Plan je bio kada nanjušim prognozu sjesti u auto i otići gore na jednu ili dvije noći, bez nekog velikog planiranja, kao vikend ekspediciju. Nažalost, alpsko vrijeme je takvo da se ne može predvidjeti. Jedan dan vedro, drugi dan bljuzga, susnježica i minusi. Na kraju sam shvatio da od svega toga ništa. Gaziti 600 km za „možda“ prognozu, suludo!

Bosna

Postoji u zapadnoj Bosni planina Klekovača, 1960 m visoka. Smjestila se usred nigdjezemske, gdje nema više ljudi. Najbliže mjesto je Drvar (12 km) ili Bosanski Petrovac (17 km). Problem je što je to Bosna, nesređena država, van Europske unije. Najviše me strah prelaska granice s opremom. Pustit će mene u Bosnu, ali ajde se ti vrati nazad!

Klekovača na svom vrhu ima zapuštenu radarsku stanicu s betonskim platoom. Idealno za postaviti teleskop. Ideja je otići gore, ostati dvije noći, kampirati na licu mjesta. Nažalost, osim graničnih problema, izazov je pristupna cesta. Radi se makadamu za koji sam dobio informaciju kako nije prohodan za vozila bez pogona na sva 4 kotača. Kupovina takvog vozila nije u planu i Klekovača je ispala iz kombinacija.

Kanari

Na kraju je odluka pala na Kanare, točnije La Palmu. Imaju uhodan astronomski turizam, dobru lokaciju, vidi se južnog neba do deklinacije -60°. OK, nisu dostupni Mageljanovi oblaci, ali sve ostalo je tu.

Na La Palmi, ako ne dolazite sa svojim teleskopom, jedina poštena opcija unajmljivanja teleskop je Athos. Stupio sam u kontakt s njima i krenuo dogovarati termin dolaska. Bilo je termina kada sam želio, bilo je dostupnih teleskopa, ali komunikacija je bila čudna. Prvo, gospodin koji vodi Athos ne čita mailove. Našao sam njihov broj na FB stranici pa sam slao WhatsApp poruke. Odgovorio je na dvije i onda me ghostao.

Dogovaranje je krenulo u listopadu 2025. i nakon 3 tjedna polukomunikacije zaključio sam da ništa od toga. Čak sam krenuo gledati alternativne planove, da kupim Explore Scientific 250/1200 sklopivi dobson, uguram ga u kofer pa na otok u svom aranžmanu. Nije isključena ova opcija u budućnosti.

Odustao sam jer La Palma nije popularna destinacija i teško je doći do otoka. Morao bih letjeti iz Zagreba za Barcelonu pa na La Palmu, što je skupo. Druga opcija je bila Ryanair iz Beča, ali let je do Tenerife i to aerodroma Tenerife Sur. Onda bih trebao ići busom do aerodroma Tenerife Norte i uloviti lokalni let do La Palme. Ovo je bila jeftinija opcija, od ali ako nosim svoj teleskop imao bih dodatne troškove koji su tu opciju učinili neatraktivnom. I još nisam niti uračunao vožnje do Beča i natrag?

Namibija

Igrom slučaja, niti tjedan dana nakon propalih dogovora za La Palmu, na nekadašnjem Twitteru naletim na Wimov post o putu u Namibiju i astrofarmi Hakos. Wim je inače tvorac Deepskypedije. Bacio sam u provjeru na njihovim web stranicama, proučio avionske letove i shvatio da za 30% više novca u odnosu na La Palmu. Stupio sam u kontakt s Hakosom i u par dana je sve bilo dogovoreno. Rezervirao sam smještaj od 8. do 17. srpnja 2026., ručak, doručak, teleskope. Okulare sam odlučio ponijeti svoje, a iz tog razloga sam odabrao let Qatarom jer onda mogu putovati s dva kofera od 23 kg. Kupim avionsku kartu i par dana kasnije saznam novost – očekujemo drugu bebu! Uz igru s vremenom zbog bebe, onaj mrkvasti tikvan iz SAD-a je zakuhao rat na Bliskom istoku. Nisam vjerovao kada je rat počeo a dronovi krenuli kišiti po Kataru, mislio sam da me netko zajebava. Na svu sreću, situacija se primirila i krajem travnja sam dobio potvrdu da je moj let opet aktivan uz manje izmjene u itineru. Pišem ovo početkom lipnja i nadam se da u sljedeća dva mjeseca neće tinjajući sukob ponovno buknuti, tj. da će potpisati kakav-takav sporazum. Hanta virus i epidemiju ebole u Kongu neću niti komentirati, stvarno život baca kajle.

Što očekujem

Glavna atrakcija koju nudi Namibija je pogled na južno jebo. Dugo vremena imam želju vidjeti objekte na njemu koji su bez pandana na sjevernom nebu. Kako smo mi u Hrvatskoj na 45° sjeverne geografske širine, teoretski možemo vidjeti do 45° južne deklinacije. Od 180° „širokog“ pogleda, 90° otpada na sjeverno nebo, 45° na cirkumpolarna zviježđa i samo 45° na južno nebo. Kada i kažem kako možemo vidjeti do 45° južne deklinacije, to je u teoriji, jer za takav pogled trebamo savršeno čist horizont koji je jako teško pronaći. Ako ga i pronađemo, onda se borimo protiv atmosferske ekstinkcije (utrnuća), gdje svjetlost objekata biva prigušena zbog dužeg puta kroz atmosferu. Iz tog razloga možemo gledati sunce direktno golim okom prilikom zalaska. Kada se svi ti efekti uzmu u obzir, praktična granica za nas iz Hrvatske je na 40° južne deklinacije u idealnim uvjetima, a realnije 37°. Nakon 20 i više godina promatranja, najjužniji objekt kojim sam uspio vidjeti je NGC 1851 na -40° 02′ južne deklinacije.

Hakos je južna Jošavica

Astrofarma Hakos je na 23° i sitno južne geografske širine. Kada smo kod lokacije, zapravo je zanimljivost da je sa svojih 16° 19′ istočne geografske širine Hakos na istom meridijanu kao Sisak, samo 7610 km južnije. Zapravo, vic je još veći jer na istom meridijanu kao Sisak, ali 18 km južnije Jošavica. Dakle, idem na južnu filijalu Jošavice. No dosta okolišanja.

S 23° južne geografske širine zviježđa koja su kod nas uz horizont tamo su u zenitu, tj. Ravno iznad glava. Antares je tamo 3° od zenita, kao kod nas Deneb. Zapravo, najdraže mi zviježđe, Škorpion, će mi biti iznad glave, a lijevo od njega će biti sjajno središe našeg Mliječnog puta. Zadebljanje Mliječnog puta, koje se sa tamnih lokacija iz Hrvatske lijepo vidi kako gmiže uz horizont, na Hakosu će biti iznad glave. Time ne samo da će se vidjeti cijelo, već će biti 3x svjetliji. Dodajmo tome i tamno, neiskvareno nebo, 1850 m nadmorske visine i vlažnost zraka od 30% trebalo bi rezultirati pogledom od kojeg ću zinuti do poda. Moći ću uživati u spletu svijetlih i tamnih oblaka, crnih pruga prašine i treptavih zvjezdica koji čine Mliječnu stazu. Kako bih svjesno upio prizor u planu mi se odvojiti od teleskopa i barem sat vremena samo gledati prema gore, kako bih upio doživljaj. Ponekad treba doživjeti „veliku sliku“, kao na Lika Star Partyu, kada u onom metežu „daj da vidim ovo, daj da vidim ono“ se odmaknem na 10-15 sekundi i pogledam prekrasan Mliječni put iznad glave, od horizonta do zenita pa opet horizonta kako dijeli nebo na dva dijela. Očekujem kako će upravo taj doživljaj, mraka i malenosti pod nebeskim svodom, biti najjači utisak s kojim ću se vratiti iz Namibije.

Na astrofarmi ću iznajmiti dva teleskopa, 406 mm SkyWatcher i 368 mm ICS dobson. Ima i većih teleskopa, čak 609 mm, ali najam istog je preskup, posebice jer se mora unajmiti najmanje na tri noći i rezerviran je mjesecima unaprijed. Vjerujem da će pod netaknutim nebom iznad astrofarme i teleskop sa „samo“ 37 cm promjera biti i više nego dovoljan za vidjeti sva čuda na nebu. Nadam se kako ću tim teleskop moći proučiti detalje u Mageljanovim oblacima, razlučiti Omegu Kentaura u vidno polje puno sitnih zvjezdica, vidjeti „Čovječuljka“ u maglici Carina ili tamnu prugu preko NGC  5128. Pripremio sam listu objekata od stotinjak objekata koje želim vidjeti, a gore navedeni su samo šlag na torti.

Uz nebesku, ovaj put će imati i ovozemaljsku komponentu. Naime, Namibija je zemlja 15x veća od Hrvatske, ali ima tek 3 milijuna stanovnika. Njena geografija je takva da se sastoji od beskonačnih visoravni s otočnim planinama i priobalnim pustinjama. Na sjeveru je klima vlažnija, savanska, ali onaj predio Namibije koju ću ja posjetiti je polupustinja i pustinja. U regiji Khomas, gdje se nalazi astrofarma, živi pola milijuna ljudi od čega njih 98% u glavnom gradu Windhoeku (izgovara se „Vintuk“ ili „Venthuk“). Kada je stanovništvo ovako gusto koncentrirano u urbanim naseljima to znači kako je između njih pustoš!

Upravo je u tome poanta, želim vidjeti pustoš, mjesta na kojima se čovjek može okrenuti te upijati beskonačan krajolik još neiskvaren od ljudskog uplitanja. Nema u Hrvatskoj takvog krajolika, a nema bogme ni u kontinentalnoj Europi. Eventualno na Islandu ili samom sjeveru Skandinavije. Opet, na Lika Star Partyu znam otići zujati i gledati Krbavsko polje i to beskonačno prostranstvo, bez zgrada, dalekovoda, cesta, zvonika, dimnjaka, repetitora… Još uvijek se sjećam kako me oduševio pogled na pučinu južno od Mljeta, gdje 200 km ispred nema ničeg osim plavog mora. Ima nešto u tome kada pogled može sezati u u nedogled, ispred ili prema gore. Čovjek tada nije sputan i sve što ima u tom trenu je beskonačnost i maštu.

Naravno, svi doživljaji iz Namibije, ovozemaljski i astronomski, bit će popraćeni detaljnim zvjezdopisima. Nadam se kako ću dojmove iz Namibije moći vjerno prenijeti pa da i vi dobijete želju otići na sličnu lokaciju. Ja se samo nekako bojim kako mi ovaj posjet Namibiji neće biti zadnji, tj. da ću se navući na nebo i prizore.