E danas sam krenuo put Žumberka, cijelo vrijeme slinim po tom gorju i nikako da ozbiljno zagrizem i uđem u njegove dubine. Dan slobodan, prognozirane temperature taman, vrijeme za poželjet a ja nabrijan, garancija za dobru vožnju.

Krenem ujutro u 8 kad ono ne mogu se ukopčati u pedale. Što je sad i skužim da je klit na SPD šuzama ostao bez mesa. Hjooooj, ajde, za 20min zamijenim ih s novim, koje sam čuvao za ovu priliku te s pola sata zakašnjenja krenem dalje. Izađem iz svog sela i osjetim udar vjetra, ravno u prsa. Već ujutro je bio brutalan. A ništa, vjetar je tu kako bi se trpio.

Došao sam do Bregane nakon dva i pol sata, vozio sam polako kako bih se sačuvao za uspone pa niti brzine nisu bile neke. U Bregani sam pojeo Milku, popio pola litre vode i nadopunio bidone te se zaputio prema Grdanjcima. Uz granicu me iznenađuje ružan prizor žilet žice, baš je šaka u oko i predstavlja ljudsku nakaradnost. Vjetar je i dalje tu, ali sam zaštićen i ne šamara više tako direktno.

Prolazim Grdanjce i skrećem za Breganicu. Cesta ide lagano gore, ali nagibi su 1-2% s vodoravnim dionicama. Par km dalje eto me u Breganici i već se pitam gdje je taj uspon koji me čeka. I onda se zagledam i skužim na brdu kako se neka siva crta urezala u šumu. To je uspon i izgleda kao vertikalni zid. Kilometar kasnije dočekao me zavoj u desno, prelazim potok, par kuća, zavoj ulijevo i eto me usponu. Krenuo je odmah „muški“ s 10% i nije popuštao sljedećih 4.5 km. Kaže Bryton GPS da sam se u 4.3 km popeo 380 m uz prosjek od samo 8.8%! Na vrhu uspona, malo prije odvajanja za Noršić Selo sam stao kako bi kisik ponovno ušao u sistem. Pogled je bio fantastičan i isplatio se uspon. Cesta je bila ok, auto bi prošao svakih 5 min, tako da sam na usponu bio solo. Čak me ta „pustoš“ brinula, jer u slučaju da mi se nešto dogodi prošlo bi dosta vremena dok bi me netko našao.

Nakon skretanja za Noršić Selo spustio sam se i popeo po nekim hupserima do Jarušja i tamo naletio na space age autobusnu stanicu. Stao sam na kraću pauzu i slušao vjetar kako brije. Žice od struje su pjevale koliko je seronja puhao. Nastavio sam dalje prema Dragonošu, najvišem naseljenom mjestu Žumberka. Do njega je bilo još 150-200 m uspona, ali je uspon dolazio na „rate“ pa sam se uspijevao oporaviti. U daljini se vidjela Sveta Gera s tornjem i beskonačni niz Žumberačkih brda.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nakon Dragonoša krenuo je spust preko Šipačkog Brega do Smerovišća. Najgori spust u mom životu. Uska, nepregledna cesta a nagibi 10-15% pa se brzina nabere za čas. Asfalt se brzo pretvorio u mozaik zakrpa s nanosima šodra i pijeska, a bilo je par mjesta gdje sam po 50tak metara vozio po makadamu. Fuj, fuj, fuj. Da sam znao da je tak loš spust vratio bih se nazad preko Grdanjca do Samobora.

Poslije spusta sam se u Samoboru natovario hranom, popio piće s prijateljem i krenuo doma preko Molvica, Konjšćice i Galgova. Strma brda i krasni vidici, to je opis rute. Vjetar je do Rakova Potoka bio u leđa, tu oko Samobora imao je više zapadni smjer, ali kada sam skrenuo za Horvate i prošao ispod autoputa tako je okrenuo u prsa. I sljedećih 30km me šibao i šibao i šibao. Ipak, gazio sam i nisam se predavao pa sam doma došao nakon 6h vožnje i ukupno 9h provedenih na putu. Pitao me Gusta jel mi to trebalo? – Trebalo mi je!