Zadnju nedjelju u rujnu trojica su navalili na Žumberak.

Iako su ujutro temperature bile kasnojesenke a popodne (jebi)vjetar dosadan, meni osobno nije žao ni jednog okreta pedale. Prekrasni krajolici, vidici, sunčan dan i super društvo – Josip i Saša.

Našli smo se u Bestovju, na rotoru, to nam je sada već uobičajena čvenk pozicija. Potom smo krenuli prema Samoboru, kroz sela izbili na Breganu i zaputili se dolinom rijeke Breganice do Divljih Voda. Ove godine se već treći put vozim ovom dolinom i jučer je definitivno bila najljepša. Krivim za to već nisko jesensko sunce, koje sada više naglašava impresivan reljef a i šuma je počela dobivati lagane nijanse boja uobičajenih za listopad.

Zabava je počela kod Divljih Voda, gdje kreće uspon na Stojdragu. Uspon nije nešto težak, ali je cesta ubijena do daske, rupa na rupi. Cijelo vrijeme je uspon kroz gustu šumu, sunce se gotovo ne vidi. Temperatura se na usponu kretala oko 8-10°C. Dok su dečki bili u gotovo ljetnom izdanju u dresovima, ja sam se obukao full zimski pa me iznenadila njihova hrabrost. Ujutro, prije nego što sam krenuo, temperatura u V. Gorici bila je tek 4°C. Znao sam da će mi popodne biti vruće, ali bolje trpjeti pretopli dres nego ozebline.

Poslije Stojdrage smo izbili na Žumberačke vrhunce. Tu me iznenadila jačina vjetra, koji nije dopuštao da se zagrijem previše pa mi je bilo drago zbog zimske garderobe. Malo poslije Novog Sela Žumberačkog stali smo na piš/čik pauzu, pred ulaz u dvorište jedne vikendice. Uskoro dolazi mladić, nudi rakiju, jeger, sok i palačinke. Zahvaljujemo mu se, govorimo da smo pokriveni ali dok smo ga odbijali dolazi baka i nosi hrpu palačinki. Kad se već gđa baka popela uzbrdo, bilo bi šteta odbiti pa smo se počastili palačinkama. Palačinke su bile neobične arome, punjene jabukom i cimetom.

Riječi i fotografije nisu dovoljne za ovo opisati

Nakon okrijepe nastavili smo prema Krašiću. Već smo ranije odlučili kako ćemo napraviti detour i skrenuti za Sošice. Propustit ću onaj fenomenalni spust od Hartja, ali što je tu, valjda će se isplatiti.

Skrenuli smo za Sošice a kad ono pred nama ljepote koje se ne daju pretočiti riječima ni fotografijama. Uska cesta, bez prometa, odlične podloge a vi vozite kroz gustu šumu. Sa strane vam se otvaraju vidici na duboke doline i nepregledne šume. Stajemo na jednom proplanku kraj sela, snimamo fotografije i divimo se prizoru. Dalje nastavljamo tom ljepoticom od ceste, pazimo u zavojima jer ima pijeska i povremeno kamenja. Nakon jedno pola sata spusta dolazimo u Sošice i pauziramo na kavi i gulašu. E sad, taj gulaš je bio po ničemu poseban, ali mi se cijena učinila visokom. Ne znam, možda je bio od divljači, moje gastronomsko nepce je dosta nerazvijeno. Nakon sat vremena pauze nastavljamo dalje.

Pokoji hupser i kreće spust, vozimo se, cijepamo zavoje, vjetar tuče u prsa, pišti u ušima. Plašimo ovce uz cestu i potom se pred nama otvara pogled na žutu crkvu na vrhu brda, s kojeg puca pogled na desetke kilometara daleko. Kao magnetom privučeni, samo skrećemo s ceste i puteljkom dolazimo do crkvice i nastavljamo po travi do najbolje lokacije za napasanje očiju. Nakon toga nastavljamo cestom i uskoro smo u dolini Kupčine, kod Kostanjevice.

Malo prije Krašića, kod sela s grkokatoličkom crkvom, kupimo dvoje Karlovčana, muško i žensko. Muški vozi neki Cube, a dama ganja zelenog Canondale CAAD-a, prelijep bajk. S njima se điramo par kilometara, sve dok nisu poslije Krašića skrenuli za Ozalj a mi ostali sami s vjetrom. Tu počinje i malo manje lijepi dio priče. Izašli smo na staru karlovačku i osjetili vjetar punom snagom. Nije bio stalan, već je na mahove znao puhnuti, tj. onako, ošamariti. Ipak, do Jaske smo došli držeći se u gustoj formaciji i vozeći debelo iznad 30 km/h. Konačno, u gradu stajemo u parkić, BF22 tamani burek, mi čokoladice.

Poslije Jaske krš i lom. Do Desineca nekako, ali poslije Klinča Sela dolazi onaj davež od uspona na Pavučnjak. Ona čoksa iz Jaske mi je samo otvorila apetit i umjesto da bude sit, sad mi se želudac probudio i sve one muke uzrokovane hipoglikemijom su me ulovile na usponu. Nekako dolazim do vrha, stajemo na piš/čik pauzu i tamanim odmah jednu čoksu da ušutkam želudac. Nastavljamo dalje, dečki su me odlučili ispratiti do Starjaka i hvala im na tome. Do tamo stižemo relativno bezbolno, iako je vjetar bio dosadan. Pri rastanku tamanim još jednu čoksu i to me vraća u život.

Iza svakog brda nešto prekrasno

Zadnjih 20 km vozim rutinski, držim prosjek oko 28 km/h, taman da ne pokvarim ukupan prosjek. Ni dva kilometra od kuće sustižu me dva lokalca, prcaju zašto sam spor a ja odgovaram da imam 170 i neki kilometar u nogama. Dok smo tako čavrljali, u suprotnom smjeru na biciklističkoj prođe ženska na bijelom bajku. „E, Vedrane, jel ti to cura?!“ – „Ma neee, nije“ – „A čini mi se da je“ – „Ma neeee, kaj bi ona vozila…“. Uskoro se odvajam od njih i dolazim do zgrade. Uzimam bajk pod ruke i pokucam na vrata stana, jer nisam jutros ključeve uzeo. Nitko se ne javlja. Pogledam mobitel a kad odabranica mog srca „Eeee, ja sam otišla vozit bicikl…“ Uuuups!

Sva sreća, Gusta je bio slobodan pa smo otišli na vopi dok se moje žemsko nije vratilo. Idealan završetak krasnog dana.

Vožnju i rutu pogledajte na Stravi.

(Visited 107 times, 1 visits today)