Kad je vrijeme loše za astronomiju, vozim bicikl. Ali ove godine je vrijeme u prva tri mjeseca loše za oboje. Siječanj je krenuo super, veljača je bila katastrofa a ožujak, tek sad nadoknađujem kilometražu. S danom pisanja ovog posta, 26. ožujka, zaostajem 250 km za prošlogodišnjom kilometražom. Vjerujem da ću to uspjeti nadoknaditi ali bit će naknap.

Vrijeme je možda loše ali ove godine se dogodilo nešto lijepo. Našao sam super ekipu za voziti. Svi smo slične kondicije i mogućnosti što olakšava određivanje tempa. Dosadašnji drugovi sa vožnji mi nisu ništa manje dragi, ali oni se uvijek vrte po Vukomeričkim goricama, a ja sam sklon širenju vidika. Njih bi bilo teško nagovoriti na nešto poput ove vožnje.

I tako se u nedjelju ujutro našla ekipa. Dogovor je uključivao Josipa, Hrvoja i mene, ali smo došli s pojačanjima. Hrvoje je doveo frenda Marija, a ja sam Borisa, kolege s kojim sam znao prašiti Vukomeričkim goricama.

Ideja je bila popet se na Žumberak, tj. doći do Novog Sela Žumberačkog pa se spustit u Sloveniju. Povratak bi odradili preko Brežica, ali Mario nije bio obaviješten o međunarodnom karakteru vožnje pa nije ponio osobnu. Na kraju, kada smo došli do Novog Sela Žumberačkog smo odlučili produžiti do Krašića i ne riskirati natezanje s murjacima obje države.

Novo Selo Žumberačko

A Žumberak! Krasnog li kraja. Nismo imali neko vrijeme, od Samobora do Hartja nas je pratilo hladno, tmurno vrijeme. Temperature su bile zimske, vrtjele se su se stupanj ili dva iznad ništice. Na najvišim dijelovima rute, oko 800 mnv, bilo je dosta snijega pa je zimski doživljaj bio potpun. Tek se kod sela Gornja Vas vrijeme počelo popravljati i slabašno sunce se probilo kroz oblake. Spust od Hartja prema Krašiću je bio krasan, sa svakim metrom spusta rasla je temperatura, bilo je više sunca a cestu je pratio nabujali potok kristalno čiste vode. Cesta je jako atraktivna na spustu, puna zavoja i par lijepih serpentina, čisti gušt. Nisam se baš sunovratio na spustu jer na cesti bilo dosta pijeska od posipavanja. Šteta što ceste pri usponu iz Grdanjca nisu takve kvalitete. Napomenuo bih i par neugodnih situacija sa lokalnim vozačima, koji nisu imali živaca čekati da nas zaobiđu na uskoj cesti pa su izazivali nevolje ili su sjekli zavoje. Posebno nam je u lošem sjećanju kod Stojdrage ostao neki pametnjaković u Toyotinu pickupu. Na svu sreću, samo smo se naživcirali ali nitko nije stradao.

Pribić 1

Opreza nikad dosta. Prvo se Mariu na usponu otkačio quick release. Kotač je zbog toga nasjeo na pakne kočnice, stao u sekundi i on je samo pao, kao grom iz vedra neba. Bajk čitav, modrica i njemu napomena da konačno kupi novi quick release. Drugi incident je bio kod Pribića, 2 km prije Krašića. Vozeći jedan iza drugog naletjeli smo na suženje ceste i kombi koji nam je išao u susret. Josipu i Hrvoju su se taknuli kotači. Pri skoro 30 km/h Josip se rasuo po cesti 2-3 m ispred mene. Mene je odmah ulovio panic mode i nekim čudom sam uspio zakočiti i izbjeći njega i bicikl na cesti skretanjem u stranu. Josip je poderao hlače, koljeno, natukao dlan i oštetio novu traku na volanu. Danas je javio kako je dobio preporuku od doktora da miruje desetak dana, kako bi se vidjelo što je s koljenom.

Pribić 2

Nakon Krašića došli smo u ravnicu i tu nas je išibao vjetar. Stali smo na polusatnu kavu u Jasku i nastavili po staroj karlovačkoj sve do Rakovog potoka. Boris i ja smo se tu odvojili prema Velikoj Gorici, a dečki su nastavili prema Zagrebu.

Doma sam se dokotrljao sa 171 km, umoran od friškog zraka.

(Visited 1 times, 1 visits today)