Priprema

 

Kad sam vidio rutu breveta odmah sam odlučio ići. Ruta je uključivala nekoliko detalja koje sam htio skinuti s „to-do“ liste. Od detalja ću izdvojiti uspon na Strmu Reber, praćenje toka Kupe te istraživanja „zabitih“ dijelova Slovenije. Sve je upućivalo kako će brevet biti prekrasan.

U petak sam direktno s posla krenuo prema Brodu na Kupi. Odlučio sam dići šator i prespavati na lokaciji kako bih ujutro mogao ležerno krenuti. Put do Broda sam skratio preko Brod Moravica te sam pritom otkrio kako je cesta do Kupe odlična. Nije na njoj asfalt nešto krasan, barem ne stalno, već je strma, atraktivna, duboko u šumi. U Brodu na Kupi sam obavio dizanje šatora, malo se prošetao, uživao u šumu vode na utoku Kupice u Kupu te u pola 11 se povukao na spavanje. Dva sata kasnije bude me prve kapi kiše koje su krenule lupati po šatoru. Dakle, bit će veselo.

Kućica – slobodica

Start

Do jutra je kiša prestala. Odmah po buđenju kuham kavu, radim zobene i spremam se za vožnju. Vrijeme je prohladno, maglovito i sve vlažno od noćašnje kiše. Ja sam pak spor, grogi pa se sve nekako oteglo i po karton dolazim u 6:57, 3 minute prije starta breveta. Pritom pozdravljam Ivana i ostatak ekipe te u 7 i koju minutu krećemo. Prvih 7-8 km bilo je super, suho, mistično, cesta je fora, upoznajem Maria među „ostalim ljudima“ i onda krenu prve kapi. Kapi ubrzo počinju u laganu kišu koja, kako je vrijeme prolazilo, samo pojačala. Nailazimo na tunel na cca 15. km te se zaustavljamo kako bi se pripremili za kišu. Pakiram esencijalno u vrećicu i krećem dalje. Kiša očito neće stati i ne dobivam ništa čekanjem u tunelu. U međuvremena se kiša pretvorila u pravu jesenku natapaču od koje su tekli potoci po cesti. Zaustavljamo se nabrzaka za opaliti selfie na 1. kontrolnoj točci – mostu preko Kupe te nastavljamo dalje u grupi prema granici u Zamostu.

Granicu prelazimo brzo te idemo prema početku uspona na Strmu Reber. Usponu pristupamo po „oriđiđ“ ruti iz Osilnice. Niti dvije minute nakon početka uspona odvajam se od ostalih, jednostavno su mi prespori, a i omjer prijenosa 36:28 mi ne dopušta da vozim sporije tj. da imam neku normalnu kadencu. Kiša lije toliko jako da mi se zaostali deterdžent u dresu počeo pjeniti, nešto na što mi je ekipa skrenula pozornost ranije. Po cesti teku potoci, Garmin pokazuje 14°C ali kako upirem u brdo nije mi zima, dapače, ugodno mi je. Iako Strma Reber plaši svojim nazivom, bez problema je vozim na 36:28 omjeru i polako se izdižem iznad doline Kupe. Od pogleda ništa jer em kiši, em je sve utkano u niske oblake. Možda kilometar prije vrha zaobilazim dvojicu lokalnih biciklista, iz Delnica. Malo kasnije eto me na vrhu na 996 m, gdje temperatura pada na 11°C. Uspon sam riješio za 43 minute, što je iznad očekivanja. Odmah potom prvi metri spusta odmah pokazuju da ću se smrznuti pa se zaustavljam da bih navukao šuškavac. Pritom me prolaze Delničani.

 

Slovenija

Nastavljam dalje po odvratnom spustu. Mokra, slinava cesta, karbonski kotači kilavo koče i ono što je najveći problem – zima mi je. Toliko sam jako stisnuo zube da sam mislio da će mi krunice popucat. Kroz glavu mi lete misli o upali pluća, bolovanjima, koronama i klasično „A što je to meni trebalo?!“. Cesta je mjestimično loše kvalitete i to drndanje, uz prisutnu zimu, me dovodi do očaja. Kod Kočevske Reke razmišljam da odustanem, ali da bih se vratio do auta morao bih se još spuštati po ovom odvratnom, hladnom vremenu. Na kraju radim kratku pauzu, malo sam se pribrao te odlučujem nastaviti dalje. Na svu sreću, uskoro kreću neki hupseri pa me okretanje pedala zagrijava, a i vanjska temperatura raste na 13°C pa neugodna hladnoća polagano prolazi.

Kako mi se ruta nije sinkronizirala na Garminu, na svakom zeznutom križanju moram stati i provjeriti kartu na mobitelu i tako gubim vrijeme. Procedura nije jednostavna: Izvadi mobitel ispod šuškavca iz džepa, izvadi iz vrećice, pogledaj kartu pa sve vrati umotaj natrag i vrati u džep pod šuškavcem. Tako radim neplanirane pauze što mi ubija tempo. Ipak do Livodla i 2. KT dolazim bez frke te tu opet susrećem Delničane koji su promašili KT pa su se morali vratiti. Kako se ne želim smrznuti opet čim sam opalio selfie sa spomenikom nastavljam dalje solo, ne čekajući nikog.

Naredni kilometri su ok, kiša popušta, ja sam vratio radnu temperaturu i vozim solidnim tempom. Na mahove kao da se i sunce pokazuje kroz oblake. Ovaj zen trajao je sljedećih 15 km, sve dok na 70. km rute nisam naletio na tablu da je cesta Pregrada do Starog trga ob Kolpi prekinuta. Gledam kartu, proučavam rutu i zaključujem da mi je najbolje nastaviti pa napraviti detour od par kilometara kako bih izbjegao radove. Spuštam se do sela Predgrad i u daljini vidim kako se auti okreću pred početkom radova. Nisam imao niti volje istraživati što se događa pa se spuštam prema Dolu, vozim 2-3km uz Kupu i onda se penjem natrag na Stari Trg ob Kolpi. Sve u svemu, detour je bonus od 7 km i 200m uspona. Poslije njega eto opet Delničana, koje sustižem, vozim s njima, ali dečki se vucaraju na brdima, a ubijaju na spustevima pa smo kao jo-jo, dođi mi odi mi. Ipak, u grupi dolazimo do Vinice i tamo na 3. KT vidim nekog brevetaša na Bianchiu kako taman odlazi. „Aha, netko je ispred mene!“ pomislio sam te obavljam minimalnu pauzu na 3. KT i nastavljam dalje.

1. kontrolna točka, dok je još bilo morala (i suhe robe na meni)

Vjetar u leđa

Cesta do 4. KT je dobra, suha, vani toplo, ima sunca pa sam odavno bez šuškavca, a i skoro sam se do kraja osušio. Brda više nisu ozbiljna pa stišćem da ulovim ovog nesretnika na Bianchiu, ali me opet buni što nemam rutu u Garminu. Tako dolazim do sela Krasinec, ali nigdje table za granični prijelaz. Istražujem kartu na mobitelu nekako uspijevam pronaći granicu i eto me nazad u Hrvatskoj. Odmah poslije mosta je 4. KT, a frajer na Bianchiu taman izlazi iz birtije (koja je kontrolna točka) i odlazi dalje. Ja ipak ostajem na brzoj kavi i coca coli da se rekuperiram te tu „gubim“ 15 minuta. Postalo mi je jasno da ovog na Bianchiu neću moći uloviti, a i da moj plan da brevet završim od 16:30 polako propada. Naime, trenutno sam na 135. km, ravno je 13:00 i do zacrtanog time limita koji sam si postavio imam još 80km, 1200 uspona i samo 3.5 sata. Ne mislim se baš predati bez ispaljenog metka pa nakon pauze nastavljam jako.

Od 4. KT prema Vukovoj Gorici neka čudna cesta, dobrog asfalta, ali mjestimično puna smeća od piljenja trupaca. Profil ceste je ubij bože: gore-dole-dole-gore-gore-dole i tako 45 minuta. Ovo mi je bio najteži dio rute, a nije pomoglo ni što sam stiskao da budem unutar zadanog si limita. Na svu sreću okoliš je bio prekrasan, prvo sam vozio kroz gustu šumu (koja nakon kiše baca na džunglu), a kasnije su se otvorili vidici na dolinu Kupe. U Vukovoj Gorici lovim vjetar u leđa i lupam gas prema Severinu na Kupi. Kilometri na „staroj cesti“ se samo tope, Garmin pokazuje stalno brzine od 30-35-40 km/h. Nošen vjetrom i nekom čudnom energijom u nogama na 5. kontrolnu točku, benzinsku u Severinu na Kupi, stižem u 14:35, dobrih pola sata prije plana. Sad mi je postalo jasno da ću ostati unutar zadanog si limita jer imam još 40 km za odraditi i skoro 2h na raspolaganju. Još me teta s benzinske informira kako je bio neki biciklist desetak minuta prije mene Dakle, taman me kava i 7 km ekstra spriječilo da ga dohvatim i zaobiđem.

Vidici, kakvi vidici

Finiš

Nakon Severina na Kupi uslijedio je uspon na Lukovdol koji je bio neočekivan i zločest. Uska cesta, u šumi, nemaš dojam da si se negdje popeo jer ne vidiš u daljini neku referencu, a grize za noge. No na svu sreću nakon tog uspona slijedi najljepši komad ceste na ovom brevetu, spust prema Kupi i selu Blaževci. Uz oblake, sunce, klisure, Kupu, brda, doline ovo mi je definitivno najljepših 5-6 km koje sam danas odvozio. Nakon spusta prelazim granicu i lupam tempo uz Kupu prema Brodu. Ne mogu više jesti pa na silu tamanim zadnje Haribo medvdjediće da se „ugasim“. Imam još 20 km do kraja, umoran sam i već mi je svega dosta pomalo pa si vrijeme kratim računajući kada ću doći na cilj. Na kraju tih 20 km rješavam u nekih 45 minuta. Izbijam na glavnu cestu prema Petrini, gdje je granični prelazak u Brod na Kupi i sam cilj. Jurim, grizem, borim se, ali gužva na granici mi krade 2 minute vremena pa završavam u 16:16 umjesto u 16:15 kako sam si postavio novi cilj. Od lika na Bianchiu ni traga ni glasa.

Garmin Edge 530 je od kiše u jednom trenu poludio od kiše pa me lansirao u stratosferu. Prijavio je da sam na 3500 m visine, što naravno nije bila istina. Nisam bio jedini, Delničani su se žalili da im na 10% usponu javlja da se spuštaju -5% i slične kerefeke. Kasnije sam i od ostalih brevetaša čuo prigovore na mjerenje visinske. Očito je kiša „začepila“ barometar na uređajima pa je on počeo javljati čudne visine.

Brojke i slova

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

(Visited 18 times, 1 visits today)