U više navrata sam pokušao dogovoriti zajedničku vožnju po Žumberak. Jedan je spriječen, drugi ne može, trećem se ne da… na kraju sam odlučio otići sam. Kad sam se konačno našao u onoj debeloj hladovini uspona prema Stojdragi zapitao sam se „Što sam dosad čekao!?“.

Krenuo sam ujutro u 7:30, u biti je plan bio krenuti u 7, ali nikako se pokrenuti. Čim sam izašao iz Velike Gorice osjetio sam na licu protivnika koji će kvariti dan – sjeverni vjetar. Baš je bio dosadan i naporan pa je rutinska vožnja do Bestovja potrajala. Kada sam prošao kraj rotora i produžio prema Strmcu, promijenio mi se smjer kretanja pa se situacija s vjetrom donekle popravila. Unatoč vjetru, bilo je jasno kako danas noge nisu raspoložene. Osjećao sam umor tj. manjak energije i falila je ona eksplozivnost, želja za kažnjavanjem i skakanjem u crveno. Već na početku vožnje sam se pomirio kako ovo neće biti ekspres gaženje Žumberka već cjelodnevni izlet.

U Samobor stižem nakon 1.5h sata pa se zaustavljam u hladovini da pojedem prvu čokoladicu. Nastavljam dalje i na rotoru kod Scouta mi bježe dvojica biciklista u smjeru Bregane. Kako su noge bile trule odustao sam od nauma da ih ulovim. Hupser gore, hupser dolje i eto me u Bregani di se odvajam prema Grdanjcima. U tom trenu ulazim u duboku hladovinu i temperatura pada s 21°C na 18°C. Oko kilometra prije Grdanjaca sustižem dvojicu odbjeglih biciklista, pitam ih kuda idu i kažu da nemaju ideju. Dečkima je tempo ispod mog pa se odvajam i nastavljam dalje sam.

Nakon 20tak minuta došao sam do Divljih voda gdje punim bidone na izvoru, umivam se i močim kosu. Prije tjedan ili dva sam imao neugodno iskustvo sa sunčanicom pa danas poduzimam sve mjere da spriječim zakuhavanje glave. Gospođa iz kuće kraj izvora komentira da slobodno nagrabim vode koliko mi treba, da stalno curi. Taman kad sam bio pri kraju svojih rituala eto opet one dvojice koji komentiraju „Da, to je on!“ i viču da krenem s njima. Zajašio sam bicikl 2 min kasnije i sustigao ih na usponu nakon otprilike 10 minuta lovice. S dečkima sam nastavio zajedno do Stojdrage, razmijenili smo par riječi i to je to. U Stojdragi je dvojac okrenuo bicikle i počeo se vraćati u Samobor. Lijepo smo se pozdravili i svatko od nas je krenuo na svoju stranu.

Uspon dalje je bio poznat i ugodan, stalno sam bio u gustoj šumi ili sjenovitoj strani brda pa me nisu mučile vrućine. Vozeći kroz taj predivan krajolik samo se pitao „Što sam dosad čekao, zašto prije nisam išao na Žumberak“. Uistinu je krajolik predivan. Zanimljivo da je na cesti bilo markacija od spreja – geodetske oznake. Možda cesta konačno ide u obnovu jer je ubijena od kamiona te se iz tog razloga uvijek na Žumberak penjem od Bregane, kako bih izbjegao spust po lošem asfaltu.

Zaustavljam se konačno u Budinjaku kako bih opet nešto u kljun bacio. Odmah me zaskočio djelatnik parka prirode koji je počeo nuditi električni MTB za rentanje. Nije mu jasno da su MTB i cestovnjaci dva različita Svemira. Nakon kraće čakule dovršavam čokoladicu i nastavljam dalje. Prolazim Gornju Vas, Petričko Selo i malo prije Hartja skrećem u desno prema Sošicama. Pri prolasku ovom predivnom cestom koju sam davno otkrio zahvaljujući Saši i Josipu uočavam tablu „Stari grad Žumberak“ i bacim pogled lijevo – kad stvarno, tamo dolje u dolini kriju se ostatci utvrde. Ipak, vraćam pogled na cestu jer ima dosta pijeska i pokoji oveći kamen koji se skoturao sa strmih padina. Ubrzo prolazim kraj slapa Sopot i malo kasnije ulazim u selo Sopote. Tamo sam se nešto zagledao kad ono eto auta iza zavoja, jedva zakočio u bunilu. Mahnem u znak isprike i nastavljam hladnije glave dalje te nakon par minuta dolazim u Sošice. Zaustavljam se na komad mesa u lokalnoj gostionici.

Po završetku ručka zamolim za vodu i kaže gazda da je najbolje natočiti u WC-u, jer tamo stane bidon ispod pipe i hladnija je. Odem u WC, pustim vodu kad ona blago smeđa. Ništa, prazan bidon vraćam u nosač i odem do pipe kraj kapelice, 50m dalje. Natočim vodu koja mi se i tu čini malo mutna i odlučim da ću tu vodu piti samo u slučaju nužde.

Nakon eskapada s vodom nastavljam s vožnjom. Pratim cestu dalje i na izlazu iz Sošica se odvajam u desno te krenem u brdo, strmo brdo. Uspon počinje nakon 50m, ukupno je dug 3 km s cca 5%, ali mjestimično su rampe od 8%. Cesta je raskupusana no ipak bolja nego kraj Stojdrage. Kako je već prošlo 13h, sunce se osjeti te počinje malo smetati. Na svu sreću, povremenu je znao doći udar vjetra pa su temperature ostale u prihvatljivom rasponu. Kada sam dovršio uspon došao sam do prijevoja. Prema Garminu prijevoj je na 690m (službeni podatak je 686 m) i zasmetalo me što nigdje nema pogleda!!! Čemu onda tolikog pentranja? Razočaran, nastavljam dalje i čekam me spust na kojem se na trenove vide naznake pogleda koji se pokaže pa nestane u sekundi, jer cijelo vrijeme vozim kroz šumu. Cesta se popravila pa je spust ugodan, a promet minimalan. U šumi mi Garmin javi skretanje u lijevo koje je veoma oštro, valjda pod 120°! Promašio sam skretanje zbog brzine dobivene na spustu, ali čak i da nisam, tako oštro skretanje bi morao odraditi oprezno. Produžio sam dalje nekih 10tak metara, zaustavio se i okrenuo oprezno na uskoj cesti. U nastavku spusta se konačno otvara otvara predivan pogled s desna pa se zaustavljam kako bih uživao u prizoru i fotografirao ga mobitelom.  UZ nastavku uspon postaje dosadan, jedan je od onih di se spuštaš u dionicama od pola kilometra pa se onda moraš penjati 100-200 ma ne neki hupser. To razbija ritam vožnje i postane naporno nakon nekog vremena jer stalno moraš mijenjati brzine: velika šajba-mala šajba-velika šajba-mala šajba… Nažalost, spust je takav bio sljedećih 10 – 12 km, a za „lošiji“ dojam spusta možda je kriva i moja grintavost jer sam već osjećao umor u nogama. Prekrasni vidici su bili jedina utjeha.

Konačno, već pri kraju spusta dođem do jednog križanja koje me trebalo odvesti u smjeru sela Vrhovac. Kad ono, cesta prema selu je makadam! Arrrrrrrrrrr, mijenjam plan i nastavljam spust glavnom cestom prema Krašiću te ideju o izbijanju na Ozalj ostavljam za neki drugi dan, kada će noge biti bolje volje. Nakon spusta u Krašić imam 112 km na Garmin i tu kreće vjetar, dosadan i uporan. Cesta je sada ravna i svo uzbuđenje brda je prošlo. Na svu sreću, isti ovaj dosadni vjetar tjera vrući pa barem nije nesnosno vruće iako Garmin javlja preko 30°C.

Zaustavljam se na cedevitu u kafiću prije uključivanja na staru Karlovačku. Nakon okrijepe krećem prema Jaski i tu vjetar davi li ga davi. Noge su trule, beživotne i mislim si kako će ovih 60 km do kuće trajati i trajati. Prolazim kroz Jasku, tj. obilazim je zbog radova te u Desiniću se zaustavljam na benzinsku po doping. Nerado to činim, ali kako sam mrtvo puhalo odlučio sam mrknuti neki energetski napitak da se vratim u žive. Čim sam ušao u benzinsku nešto me krenulo grist u dresu i u jednom trenu me jako upiknulo. Dok sam se raskopčao iz dresa je izletjela mala osa i otišla u nepoznatom smjeru. Blagajnica pita jesam li alergičan, ali na svu sreću nisam. Dok ispijam napitke ispred benzinske na prsima mi se od uboda pojavila manja oteklina.

Jednako beživotan kao i prije napitka sjedam na bajk i nastavljam dalje. U Klinča Selu skrećem desno i prema Pisarovini. Tu je vjetar malo manje dosadan i dalje regularno idem do Bratine, gdje skrećem u hladovinu Štrpeta. U sred šume me iznenadio parkirani auto i dvije instagramuše koje su lovile zrake sunca kroz krošnje. Uskoro dolazim do Starjaka i dalje do Velike Gorice mic po mic. Nekako sam čudan, nisam mrtav, nisam boinkao, ali sam bez forze i energije. Ipak, unatoč tom mrtvilu 180 km je palo.